Valja se zamisliti nad činjenicom da je bilo potrebno da rudari, u ovim hipertehnologiziranim vremenima, budu oni koji će ostalim radnicima pokazati put. Da je bilo potrebno da u vremenu fleksibilnih poduzeća, informatičkog društva, globalne ekonomije, virtualnog bogatstva i istisnutih i de-ideologiziranih radnika, stari rudari sa svojim teškim alatima, žuljevitim rukama i snažnom kolektivnom svijesti, budu oni koji će ući u svjetlo i početi hodati tako da ih mi ostali počnemo pratiti, mora nas natjerati da razmišljamo o tome što se dogodilo radništvu u posljednjim godinama, što smo učinili i što smo dozvolili da nam se učini.

Neki će reći da je rudarsko vodstvo potpuno prikladno ovih dana: ako kriza i antikrizne politike za radnike znače korak nazad u vremenu i grub povratak u 19.stoljeće, tko je bolji od rudara koji tako glasno oživljavaju rane dane radničkog pokreta, na čelu demonstracija? No nismo suočeni s problemom povijesne prikladnosti, već s mnogo više toga.

Dirljive scene događale su se u svakom selu kroz kojeg su rudari prošli na svojem putu prema Madridu - dobrodošlice, riječi ohrabrenja, pružena pomoć, solidarnost proširena na čitavu zemlju, na ulicama i društvenim mrežama i konačno doček u glavnom gradu i pridruživanje njihovom protestu mnogih radnika, trebali bi biti točka prekretnice, točka infleksije u konstrukciji kolektivnih otpora. Rudari su nešto razbili, probudili su nešto što je spavalo u nama, gurnuli su nas.

U naklonosti koju rudari dobivaju ovih dana prisutna je određena povijesna pravda, sjećanje i sentimentalnost radničke klase. Namjerno kažem naklonosti jer se ponekad više radi o naklonosti nego o razumijevanju njihovih zahtjeva. Slika rudara s njegovom kacigom, svjetiljkom i zacrnjenim licem stoljećima je ukorijenjena u imaginarij radničke klase. Stoga uobičajeni govor o „privilegiranima“, koji neki u desničarskim medijima pokušavaju koristiti kako bi odbacili zahtjeve rudara, ne funkcionira (iz tog razloga, i zbog toga što je rudarenje uvijek predstavljalo ono najteže i najopasnije u svijetu rada, njihov umor, ozljede, bolesti i nesreće ne povezuju se s nikakvom privilegijom). Zbog svega toga i zbog njihovog statusa heroja radničke klase u narodu (pokazano drugdje u mnogim epizodama herojske borbe kroz stoljeća), čini se prirodnim da su rudari tako srdačno primljeni na svom putu kroz sela. Ne vjerujem da bi pješačenje na primjer konobara, građevinara, novinara ili javnih službenika dobilo toliko podrške, naklonosti, dobrodošlice, poštovanja i odobravanja, koliko god pravedni njihovi zahtjevi bili.

No osim ove emocionalne komponente, važan je trenutak u kojem se dogodio ovaj izlazak iz rudnika. U trenutku ekonomskog terora poput ovog, kad se mi radnici osjećamo okruženo, beznadno, te je naš otpor ograničen na pogađanje otkud će doći novi udarac, pojava rudara na sceni može biti malo svjetlo na kraju tunela (u kojemu mi radnici lutamo izgubljeni, ne stereotipski tunel izlaska iz krize gdje je jedino svjetlo na vidiku vlak koji nam dolazi ususret), signal kojeg smo čekali. Rudari nam daju lekciju koju ne bismo smjeli propustiti i koja nadilazi njihove zahtjeve, koliko god oni bili opravdani.

A oni to jesu. Rudari u svojoj borbi imaju pravdu na svojoj strani i neću duljiti o tome zašto su u pravu. U pravu su zbog svih razloga koje ste već čuli i o kojima ste čitali ovih dana, no čak i ako nisu imali te motive, još uvijek bi imali pravdu na svojoj strani zbog elementarnog pitanja povijesne pravde. Dugujemo njima i generacijama rudara prije njih i to je dovoljno da nas obveže da poštujemo njihov način života i njihova područja, da im ponudimo pristojan izlaz i da im ne dajemo nerado sumu novca koja je malena u usporedbi sa spašavanjima financijskih institucija. No inzistiram: ono što me danas interesira nije toliko njihova partikularna borba (koju podupirem), već lekcija dostojanstva, solidarnosti i otpora koju daju svim radnicima. Svi smo se ovih dana osjetili probuđenima rudarskom borbom, u dva pravca: zbog toga što u njihovom zahtjevu za pristojnom budućnosti postoji mjesto za sve nas koji smo jednako lišeni budućnosti; i zbog toga što snaga njihove borbe čini očitim siromaštvo naše reakcije na napade koje smo pretrpjeli. 

Što se tiče ovog posljednjeg, zahtjevi rudara šire se na sve nas. U rudarima vidimo našu prošlost, našu klasnu svijest koju smo u nekom trenutku izgubili, ili nam je oduzeta, te mogućnosti za kolektivnu borbu koje danas ne možemo pronaći. No iznad svega, u njima vidimo svoju budućnost: u njihovom kriku da ih se ne napusti, da ne nestanu i da ne vide svoja sela i svoje zemlje devastirane nezaposlenošću i neaktivnošću, otvara se tračak budućnosti koja čeka sve nas – radnike prepuštene sudbini koje očekuje dugo razdoblje oskudice i bijede, na milosti vjetra koji ruši sve pred sobom; s milijunima poslova pred gašenjem i čitavom Španjolskom pretvorenom u veliko rudarsko područje ugroženo pustošenjem i nemogućnošću izlaza iz situacije.

Klasična žilavost s kojom rudari pružaju otpor, nasilje s kojim odgovaraju na nasilje, poziva nas da tražimo drugi izraz kojim bismo opisali što mi ostali radimo, ono što često pretjerano nazivamo otporom. Dok mi „palimo“ društvene mreže, rudari pale stvarne vatre na barikadama na autocestama. Dok mi pozivamo na štrajk svake dvije godine bez pretjerane vjere u uspjeh i iznad svega bez kontinuiteta, rudari nefleksibilno izabiru neograničeni štrajk koji traje tjednima. Dok mi pišemo postove i tweetove s kritikama rezova (ja sam prva osoba koja to čini), oni se zaključavaju u oknima, paraliziraju promet, guraju čitave regije u ratno stanje i konačno počinju hod autocestom. Dok mi slikamo dovitljive postere i skladamo zgodne slogane za skandiranje na demonstracijama, oni stoje nasuprot španjolske policije. Dok mi retweetamo i klikamo tisuće „Likeova“ podrške onim kolektivima koji su najteže pogođeni, oni idu od sela do sela pružajući i primajući zagrljaje, dijeleći hranu i sklonište. Dok mi čekamo sljedeću obljetnicu kako bi se vratili i zauzeli trgove, oni su sjeli na Puerti del Sol nakon što su osvojili trgove svih gradova kroz koje su prošli.  

Lekcija je jasna: suočeni sa sveopćim napadom na radnike, ovo nisu vremena za „tagiranja“, već za barikade. Suočeni s kratkotrajnom solidarnošću društvenih mreža i bezazlenim bijesom, ovo su vremena za hod rame uz rame i za marševe, za međusobno upoznavanje na ulicama, za međusobno prihvaćanje kao što su tih dana rudari prihvatili svakoga tko ih je čekao na ulazu u svako selo.

Zbog svega ovoga, vlada ne smije dozvoliti rudarima pobjedu u ovom izazovu: ako trijumfiraju, pružit će loš primjer ostalim radnicima jer bismo mogli bilježiti, naučiti lekciju, slijediti njihov primjer kako bi nas se slušalo i kako nas se ne bi gazilo, mogli bismo prestati gubiti i umjesto toga boriti se, opirati se, graditi mreže solidarnosti, biti tvrdoglavi, držati se do kraja, izaći na ulice i ponovno ih zauzeti. Stoga ogromna policijska represija nad rudarima i njihova kriminalizacija u medijima.  

Zbog istih razloga, mi radnici trebamo rudare za pobjedu u ovom izazovu jer će nam njihova pobjeda otvoriti put, dok će s druge strane njihov poraz naše pružanje otpora učiniti težim. Zbog toga smo danas svi rudari i moramo biti s njima. Za pravdu, za povijest, za sjećanje i jer oni to zaslužuju. No također i za nas jer ako oni strahuju za svoju budućnost, naša je tamnija od najcrnjeg ugljena.