Razočaranje i poniženje jednoga dovelo je do "revolucije" – šteta što Mohamed Bouazizi ne može vidjeti što je njegova borba donijela: povijesni trenutak za islamski svijet! Narod je širokim, spontanim pokretom bez vodstva i vođa uspio srušiti diktatora! Ben Ali je svrgnut i više se ne može vratiti, ma što govorili o njegovom službenom (ne)davanju ostavke.

1. Od mirnih prosvjeda do bijega predsjednika iz države

U Tunisu je polovicom prosinca započeo val štrajkova koji su izazvani samoubojstvom 26-ogodišnjeg Mohameda Bouazizija, fakultetski obrazovanog nezaposlenog mladića iz grada Sidi Boudiz kojem je policija konfiscirala voće i povrće koje je prodavao na ulici zbog neposjedovanja dozvole onemogućivši mu na taj način jedini izvor sredstava za život. Uz to su ga, prema iskazu aktivistkinje Khadije Cherif (FIDH) i pretukli. U znak protesta prema takvoj politici i činjenici visoke nezaposlenosti, odlučio se na radikalan čin – samospaljivanje. To je dovelo oa izlaska na ulice sve većeg broja stanovnika(ali i samoubojstava drugih mladih ljudi), posebice u južnom, agrarnom dijelu zemlje. Zahtijevali su bolje uvjete života, zaposlenje i osnovna ljudska prava koja su im uskraćena u ovoj najzapadnijoj i "najdemokratskijoj" afričkoj državi, kako je vole oslovljavati strani predstavnici vlasti diskretno se ograđujući od činjenice da je ta demokracija ne samo politička diktatura u svojoj biti (kao uostalom i svaka druga predstavnička vladavina) nego i zlostavljač vlastitog naroda, a sve u svrhu vlastitog političkog utjecaja na tom području i ekonomske dobiti. Nemir je "proizvod dubokog nezadovoljstva desetljeća kontinuirane političke represije, korupcije i rutine utišavanja svih oblika političkog neslaganja", piše Intissar Khreeji.

Ti socijalni nemiri koji do danas ostaju neshvatljivi velikom broju promatrača zbog svoje specifične (ne)organizacije su uskoro dobili i politički formuliran stav, a u prvom redu radi ograđivanja od islamskih fundamentalista koji su ova događanja željeni okrenuti u svoju koristi pokušavajući ljude pridobiti za svoje ideje (a o čemu svjedoči i podržavanje nemira od strane Abu Musaba Abdul Waduda, vođe Al-Qaedae u islamskom Magrebu, koji je pozivao na borbu protiv tuniškog tirana u okviru jihada). Sada se od prosvjeda u kojima se od vlade tražilo osiguravanje radnih mjesta i prava okrenulo prosvjedovanju protiv same vlade i diktature Zine El Abidine Ben Alia. Prosvjedi su se s juga proširili na druge djelove zemlje obuhvaćajući i glavni grad Tunis te su se prometnuli u nasilne borbe između prosvjednika i policije koja je, koliko je dosad poznato, ubila 74 civila do subote, 15. siječnja. Prosvjede se željelo ugušiti uvođenjem policijskog sata i aktiviranjem vojske. No, kada je načelnik glavnog stožera vojske general Rashid Ammar odbio narediti vojnicima gušenje nemira te izrazio sudržanost radi prekomjerne uporabe sile protiv prosvjednika, vlada se okrenula drugim metodama. General je pritvoren (nije poznato je li još u zatvoru niti je li živ), a ostatak vojske je (uključujući tenkove i oklopna vozila) raspoređen po ulicama svih gradova radi osiguranja javnih zgrada i onemogućavanja prosvjeda. Proglašen je policijski sat pod opravdanjem da dolazi do "smetnji, pljačke i napada protiv ljudi i imovine u nekim okruzima grada."

Nadalje, kako bi se razbio štrajk u školama i sveučilištima, zatvorene su sve obrazovne institucije na neodređeno vrijeme, a u većem broju gradova (osim isključivo turističkih elitnih središta) su svi stanovnici krenuli u štrajk najavljujući za subotu, 15. siječnja mogućnost generalnog štrajka. U pokušaju da smiri nemire i prosvjede protiv povećanja cijena hrane, korupcije i nezaposlenosti koja prema procjena oporbe iznosi oko 40% (od čega je četvrtina visokoobrazovanih), predsjednik Ben Ali je otpustio ministra unutarnjih poslova, Rafika Belhaja Kacema, dok je onaj vanjskih poslova dao ostavku. Fiktivne poteze je nastavio sutradan, 13. siječnja, obećavajući u televizijskom obraćanju narodu otvaranje 300,000 radnih mjesta uz ranije najavljenih 50,000 te puštanje svih političkih zatvorenika osim onih za koje postoji osnovana sumnja. Također je obećao slobodu medijima i prestanak zatvaranja internetskih stranica, što nije bila rijetkost posljednjih godina. Konačno, najavio je i uspostavljanje komisije za istraživanje institucionalne korupcije uz opravdavanje da je bio izmanipuliran te da nije znao za desetke smrti koje je policija prouzročila. Konačno, kao poseban ustupak, najavio je da će otići s vlasti, ali tek 2014. (iako mu inače ni zakon ne bi dozvolio da se sa 76 godina ponovno kandidira).

"Prevaren sam, prevarili su me. Ja nisam sunce koje sija nad svime" – rekao je tuniški predsjednik u televizijskom obraćanju . "Ja razumijem Tunižane i njihove zahtjeve. Tužan sam zbog ovog što se događa nakon 50 godina služenja državi, vojnog služenja, svih različitih dužnosti, nakon 23 godine predsjedničke službe. Rekao sam 1987. da neće biti doživotnog predsjedništva. Ponavljam sada – neće biti doživotnog predsjedništva. Odbijam mijenjati ustav, neću promijeniti starosno ograničenje u ustavu" koje je, naglasimo, sam donio pomaknuvši ograničenje za predsjedničku kandidaturu na 75 godina. Koji vic! Moglo bi se ovom lakrdijskom ponašanju ironično primijetiti da je izostavio bitan argument opravdanja ranijeg pomicanja granice: ipak je to zapadni trend. Kada radnicima povisujemo dobnu granicu za odlazak u mirovinu zašto ne bi predsjednik, pardon, diktator, kao prvi među jednakima (iako smo naučili da su neke svinje uvijek jednakije od drugih) i primjer ostatku, obnašao dužnost još duže. Makar ona sobom nosila diskriminaciju i eksploataciju većine. Naravno, i to se da objasniti: problem nije u klasnoj strukturi društva koja je radikalno izraženija nego u većini zemalja tzv. zapadnog svijeta, a koju nam se prodaje kao paradigmu društvene organizacije, nego u neprilagođenosti nižeg sloja socijalnoj ulozi koja mu je namijenjena.

Sve to su shvatile one predsjednikove pristaše koji su se nakon govora trenutno okupili u glavnom gradu (unatoč policijskom satu) i predali slavljenju kraja nemira. No, većina stanovnika se nije obazirala na obećanja i isprike te je preskočila ovaj "festival some". Neredi, tj. borba naroda za prava se nastavila.

Konačno, u petak, 14. siječnja dogodio se povijesni trenutak za Tunis, predsjednik je napustio zemlju te je s dijelom obitelji koji nije uhićen u Tunisu pobjegao preko Sardinije u Saudijsku Arabiju gdje se smjestio u Jeddah, među autokratima očito veoma popularnu destinaciju na kojoj je svoje posljednje godine proveo i ugandski diktator Idi Amin.

Nakon njegova odlaska premijer Mohamed Ghannouchi se samoproglasio predsjednikom što je izazvalo gnjev naroda koji ga optužuje za smutljivo ponašanje i ističe da njegovog suradnika Abdallaha Kallela traži švicarsko pravosuđe i Europski sud za ljudska prava zbog grupnih smaknuća, mučenja i smrti tridesetoro ljudi. Tako su se prosvjedi od onih protiv Ben Alila okrenuli protiv Ghannouchija, inače člana predsjednikove stranke RCD. Potaknuto tom činjenicom, u subotu je, 15. siječnja, Ustavotvorno vijeće odlučilo da je Ben Ali svrgnut s vlasti te je za privremenog predsjednika izabran predsjednik parlamenta Fouab Mebazza koji će tu dužnost izvršavati narednih 60 dana do provođenja izvanrednih predsjedničkih izbora. U međuvremenu će nastojati stvoriti privremenu vladu koja bi uključivala i dugo ignoriranu opoziciju. Tim činom se isključila bilo kakva mogućnost povratka na vlast Ben Alija, a i u najmanju ruku se odgodilo Ghannouchijevo zauzimanje vlasti za kojeg prosvjednici vjeruju da je onaj kojeg vojska želi postaviti za novog diktatora državnim vojnim udarom, dakle putem kojim je i prošli diktator došao na vlast.

Ostaje vidjeti hoće li do najavljenih izvanrednih izbora uopće doći i hoće li se njihovo provođenje razlikovati od inače smiješno farsičnih tuniških izbora. Naime, bez obzira na veliko nezadovoljstvo politikom vlade i povremene eskalacije gnjeva, iako nikada u povijesti kao ovoga puta, izborni rezultati su desetljećima govorili o više od 90% glasova za predsjednika, osim na posljednjima kada je taj postotak pao na "svega" 89%.

2. Nadzor i (ne)sloboda govora

Prema izvješću Komiteta za zaštitu novinara, tuniška vlada suptilnije negoli drugdje, ali sustavno, provodi političku kontrolu metodama poput cenzuriranja interneta, onemogućavanja primanja tekstualnih datoteka elektronskih putem, ometanjem društvenih mreža te provaljivanjem u e-mail i profile na društvenim mrežama novinara i "disidenata". Hakeri s neubičajenim stupnjem pristupa tuniškoj mreži državne kontrole su uspjeli upasti u Facebook račune koji pripadaju privatnim osobama poput Sofiene Chourabi, novinarke al-Tariq al-Jadid (glasila opozicijske partije Pokret Ettajdid) i nezavisnog novinara Haythema El Mekkija, što primjerom govori o stupnju nadzora, a sve pod krinkom ostvarivanja ekonomskog napretka razvojem turizma. Naime, sustav se prodaje pod 'ili-ili' parolom: stabilnost ili demokracija – sekularnost ili ekstremizam – diktatura ili radikalna islamistička vladavina.

Odakle logički povlače opravdanje za ukidanje osobnih prava i sloboda pod izlikom "općeg dobra" koje znači profit kapitalista u turističkim središtima te svođenje većine stanovništva na onu razinu na kojoj im se jamči samo onoliko koliko je dovoljno da nužno ne umru od gladi, nije poznato. Ali je poznato da čak i u turističkim središtima radništvo živi od napojnica i jedva preživljava radeći primjerice u eksluzivnom hotelu najrazličitije poslove s nedefiniranim radnim vremenom za svega 50 tuniških dinara mjesečno, što je 25 eura. Srednja plaća, prema iskazima građana, iznosi oko 320 dinara, dok je za preživljavanje potrebno gotovo dvostruko više sredstava, već ovisno o stupnju razvijenosti mjesta prebivanja i rada. Tko može živjeti od 50 dinara i napojnica dok obična kutija cigareta dođe čak 5 dinara, ostaje enigmom.

Ono što je posebno zanimljivo je da u okviru državne kontrole opozicije nisu praćeni samo "dokazani" disidenti i islamisti. Prema analitičaru Steveu Heydemannu, još je 1990-ih počeo novi val represije koji se usmjerio prema ne samo islamističkoj, nego i sekularnoj opoziciji koja se danas proširila i na "umjerene" te uopće sve koji na bilo koji način odskaču od dogmi režima. Tako i najbezazlenija dovođenja u pitanje nužnosti diktature kao preduvjeta za razvoj visokog obrazovanja može rezultirati uhićenjem i podvrgavanjem proizvoljnim metodama ispitivanja, da ne spominjemo opasnost bavljenja studentskim aktivizmom.

3. Trenutna situacija: strah i kriminal

U svim gradovima se od prisege privremenog predsjednika razbuktalo nasilje, što zbog bijesa tajne policije bivšeg predsjednika, što zbog gnjeva što je novi predsjednik kao i cjelokupna njegova svita također iz Ben Alijeve partije RCD. Vojska je još uvijek na ulicama, a policijski sat se nemilosrdno provodi. "Koliko nemilosrdno vidio sam kroz svoj prozor u hotelu. U ponoć sam vidio kako policajac tuče pendrecima i nogama mladog muškarca koji ležeći na zemlji moli za milost. Poslijepodne mi je s recepcije javljeno da po nalogu policije zatvorim prozor" izvjestio je novinar Ben Wedeman.

Vojska u određenoj mjeri kontrolira redovnu policiju kako bi spriječila daljnje krvavo obračunavanje s civilima (sjetimo se da je policija odgovorna za sada već više od 70 smrti). Koliko je to uspješno, nije poznato budući je dobar dio bandi iz redova policije te nastavlja s pljačkanjem i nasilnim premlaćivanjem prosvjednika.Osim njih, pljački su se okrenule i "predsjednikove bande". Trgovački centri su poharani, željezničke postaje u plamenu, a na snazi je posebno stanje i zabrana napuštanja domova između 17 i 7 sati ujutro koja se krši radi osiguravanja od napada. Težini situacije pridonosi i bijeg iz zatvora u Monastiru i Mahdiai stotina zatvorenika praćen smrću najmanje 50 osoba. Pretpostavlja se da su među pobjeglima i pojedini pripadnici Al-Quaede. Postoje informacije i o bijegu iz drugih zatvora, ali te informacije nisu povrđene.

Velikih prosvjeda nema, stanovnici su se organizirali po četvrtima u pokušaju da cjelodnevnim nadzorom spriječe ubojstva i razbojstva naoružanih bandi i mafije koju sačinjavaju pripadnici posebne policije bivšeg predsjednika i njegove obitelji te koji se uništavanjem, silovanjem i ubijanjem žele osvetiti narodu za indikretno svrgavanje predsjednika kao rezultat protesta. Te tzv. "predsjednikove bande" prema nekim civilima su još uvijek u njegovoj službi te se ponašaju kao da "čisteći" pobunjene civile pripremaju tlo za njegov povratak. "Predsjednik Ben Ali nas je ostavio, ali i nije jer je pobjegao u Saudijsku Arabiju i uzeo sve naše, uzeo nam je slobodu, ubio je naš narod, našu nevinu djecu, naše dostojanstvo. Uzeo je sve od nas. I kad je odlučio da pobjegne ostavio je za sobom bande da ubiju ljude koji sada pate zbog njih i boje se onoga što bi mogli učiniti. Ljudi se boje spavati jer kad zaspu ne znaju hoće li se probuditi sljedeći dan. Ne znamo što s ovim bandama ali smo sigurni da ćemo se jednog dana probuditi i naći svoju zemlju oslobođenu od ovih ljudi, probudit ćemo se i vidjeti da je naša zemlja prva koja je promijenila svoju stazu i da smo prvi koji su ustali protiv svog predsjednika. Ovu revoluciju vode mladi ljudi, mi smo oni koji su oslobodili zemlju" napisala je djevojka iz Tunisa.

U međuvremenu, ono što najviše plaši prosvjednike je činjenica da najavljeni izbori mogu biti samo medij provođenja vojnog udara. Pogotovo ako ostanu izborna pravila koja su vrijedila ranije: da aktualni predsjednik sam bira protukandidate, a što je zakon koji je donio Ben Ali, čime se izbori svode na potpuno predvidljivu paradu sasvim u skladu s antiutopijskom vizijom idealnog društva. Uz strah od vojnog udara, osjeća se neizvjesnost zbog pogoršanja ionako kaotične situacije u kojoj vlada sve veća nestašica osnovnih prehrambenih proizvoda. Ipak, gnjev protiv Ben Alija ne jenjava: kidaju se njegovi potreti koji su kao znak autoritarne vlasti bili prisutni u svakoj ulici, na svakoj zgradi te svakom javnom prostoru i mjestu, uključujući antičke spomenike i pustinjske potleušice u kojima se prodaje pijesak. Još uvijek se poručuje da nisu zaboravljeni njegovi i zločini njegove klike, mučenja naroda, nepotizam, povećanje cijena osnovnih prehrambenih proizvoda i nezaposlenosti te pogoršanje uvjeta života uopće. Također, najavljuje se nastavak borbe. "Vratit ćemo se na ulice, na Trg mučenika, da nastavimo građanski neposluh sve dok režim ne padne. Ulica je svoje rekla" – rekao je brat jednog od ubijenih prosvjednika.

4. Predviđanja: utjecaj Yassmin revolucije na arapski svijet

Tuniška revolucija će zasigurno imati veliki odjek na cijelu regiju. Svijest o tome imaju i sami prosvjednici koji po društvenim mrežama poručuju: "Jedan je zbačen, ostao je još 21. Je li to Saudijska Arabija postala dom diktatora? Egipatski prijatelji pitaju mogu li primiti i Mubaraka. Jao, jao!" No, ostaje otvorenim pitanjem koliko su realni slični pokreti u drugim arapskim zemljama, osim Alžira.

Sve na što se žale stanovnici Tunisa, realnost je i u drugim arapskim zemljama u kojima vlada jednaki princip održavanja statusa quo metodom mrkve i batine i suzbijanjem nezavisnih organizacija civilnog društva. U Egiptu je Hosni Mubarak na vlasti gotovo tri desetljeća, a u Jemenu Ali Ali Abdallah Saleh od 1979. No to je gotovo ništa u usporedbi s libijskim vođom Muammarom Gaddafijem. Za očekivati bi bilo da su svi oni trenutno u strahu od širenja Yassmin revolucije kojoj se sve više pridružuje i Alžir. U tom slučaju, posebna bi opasnost vrebala u onim zemljama u kojima su uvjeti rada i života još gori negoli u Tunisu, poput Egipta u kome je gotovo 40 % stanovništva primorano dnevno raditi za manje od dva dolara. No, u isto vrijeme, valja imati u vidu da stvari nisu onakve kakvima se na prvi pogled čine: ovi diktatori su kao majstori u zaplašivanju i obmanjivanju naroda (sjetimo se egipatskih prosvjeda iz proljeća 2008. godine) nakon svih dosadašnjih pokušaja pobune ostali netaknuti. Realno gledajući, velike su šanse da tako bude i ovoga puta, i to ne samo u ostatku zemalja, nego i u samom Tunisu. Iako je tajnik Arapske lige izjavio da je riječ o povijesno prekretnom događaju koji za rezultat ima kraj jedne i početak druge ere, čini se da zemlje Lige nisu ozbiljno zabrinute. Možda, jer se nadaju da će tuniški narod ispuniti ''toplu'' egipatsku predodžbu o njihovoj mudrosti u rješavanju situacije i izbjegavanju pada u kaos ili prekinuti borbu zbog posramljenosti zbog Gaddafijeve kritike i osuđivanja Tunižana da bez pravog razloga uzrokuju nerede i smjenuju jednog predsjednika da bi doveli drugoga. Da to nije vrijedno borbe, znaju i sami demonstranti koji ne žele drugog Ben Alija nego "da narod upravlja sam sobom" iako znaju da se do tog stupnja ne dolazi lako. Na tom putu, s njima se solidariziralo mnoštvo ljudi po cijelom svijetu u vidu raznih okupljanja i mirnih prosvjeda pred tuniškim ambasadama. Ipak, najbolji odjek je u susjedstvu: ondje su osim Alžira započeli prosvjedi i u Egiptu i Jordanu, također inspirirani socijalnim i ekonomskim razlozima poput nezaposlenosti i poskupljenja hrane, a pod parolom "Tunis nas je naučio lekciju!" U Jordanu su u subotu tisuće demonstranata u glavnom i pojedinim drugim gradovima krenuli u prosvjed skandirajući i "Dolje s Rifaijevom vladavinom". Taj neočekivani izlazak na ulice i strah od novog Tunisa je odmah na ulice glavnog grada i glavne punktove izveo tenkove, a mjere sigurnosti su u palači postavljene na višu razinu. Što će se dalje zbivati vidjet ćemo sutra kada se očekuje prosvjed oporbe i sindikata, kao i samoorganiziranih prosvjednika od petka. Iako ovakav razvoj događaja ne znači automatsko davanje za pravo predviđanjima da sada na istoku slijedi domino pad autokratskih režima kao što je bilo 1989. u Europi, ostaje se nadati da će uskoro sve željezne šake postati samo reliktima prošlosti i dijelovima postava muzeja.

5. Crtica o naravi revolucije

Od samog početka prosvjeda u medijima se pokušava odgonetnuti tko stoji iza cijelog "projekta". Tako se dugo govorilo kako je to grupa Anonymius, ali se pokazalo kako nju sačinjava tek 50-ak aktivista što je potpuno zanemarivo ako imamo u vidu da Tunis ima preko 10 milijuna stanovnika. Zbog nemogućnost detektiranja vođa nakon što se pokazalo da to nije ni sindikat, ni oporba, a niti su to samo studenti i intelektualci, okrenulo se prema potraživanju vrste organizacije pa se počelo govoriti o Tweeter i Facebook revoluciji budući su to društvene mreže koje nisu u potpunosti blokirane. Opet se ispostavilo da je riječ o pretjerivanju jer je svega 13% stanovništva uključeno u takav vid socijalnog povezivanja pa je Jillian York plasirala novu, bližu realnosti formulaciju: "not wikileaks – not tweeter revolution – it's human revolution!" No, tko su ti ljudi? Tko su vođe? Tko je napravio transparente i odabrao mete? Tko je odabrao metodu borbe s policijom i mjesta okupljanja? Tko je formulirao zahtjeve i kritiku? Konačno, tko je odredio generalni štrajk? I tko sada koordinira samoniklom organizacijom zaštite četvrti od bandi i mafije? Ta pitanja koja postaju centralna za Micaha Sifrya (Personal Democracy forum) izraz su neshvaćanja vrste pokreta: nastao iz naroda i vođen zajedničkim donošenjem odluka, u mjeri u kojoj je to moguće u postojećim uvjetima, pokazao je da i takav tip organizacije može biti efikasan čak i u onim aspektima revolucionarnog djelovanja koji, čini se, zahtijevaju najveći stupanj organizacije i strukturiranosti. Riječ je, naravno, o svrgavanju s vlasti nositelja postojećeg sustava. No, njihova borba u tom smislu još nije završena – tek je srušen glumac, a sad treba uništiti i samu ulogu.