Sabaté Llopart, Francisco, ''El Quico'', 1915. - 1960.

Pred vama se, u sklopu Protunacionalističke kampanje, nalazi kratka biografija Sabatéa – jednog od najpoznatijih i najupornijih boraca tijekom oružanog otpora Francu u Španjolskoj 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Preživjevši duže od bilo kojeg gerilca, naposljetku je ipak podlegao mecima Civilne straže 1960. godine.

 

 

Franscisco Sabaté Llopart (poznatiji kao „El Quico“)

rođen 30. ožujka 1915. godine u Barceloni.

 

 

Godine 1931. se priključuje španjolskom anarhosindikatu, Nacionalnoj konfederaciji rada. (Confederacion Nacional de Trabajo – C.N.T.), a ubrzo nakon toga, 1932. god., osniva akcijsku grupu Novaci (Los Novatos) koja se pridružuje Federaciji anarhista Iberije (Federacion Anarquista Iberica – F.A.I.). Grupa je, između ostaloga, sudjelovala u masovnom ustaničkom pokretu 8. prosinca 1935. god. u kojoj je izvršila svoju prvu eksproprijaciju (preraspodjelu novca iz banke) kako bi osigurala sredstva za oslobođenje zatočenih drugova.  

Vojno-fašistički pokušaj puča u Barceloni, 18. i 19. srpnja 1936. god., pod vodstvom fašističkog generala Franca je poražen, što je označavalo početak slobodarske revolucije i Građanskog rata u Španjolskoj.

Sabaté i njegov brat José se 27. kolovoza 1936. god. priključuju C.N.T. - F.A.I. vojnoj koloni Mladi orlovi koja bori na Aragonskom frontu. Po završetku rata Sabaté se nalazi u 26. diviziji (Kolona Durruti - po španjolskom anarhistu Buenaventuri Durrutiju) koja se tada nalazi iza granice s Francuskom.

Porazom Republikanskih snaga, Sabaté biva premješten u francuski koncentracijski kamp u Vernetu, nakon čega se bori protiv nacista u francuskom pokretu otpora. Godine 1945.  nastavlja se u tajnosti boriti u Španjolskoj pripadajući gerilskom pokretu, a 20. kolovoza 1945. god. uspijeva osloboditi dva zatvorena suborca. Pod Francovom vlašću, gerilska skupina kojoj pripada započinje borbu protiv režima i njegovih pristaša. U borbi protiv Franca skupina pljačka banke i velike kompanije u svrhu financiranja gerilskog pokreta, a 2. ožujka 1949. godine skupina ubija dvojicu vođa Falange (fašistički pokret).

Borba protiv tiranije trajala je petnaest godina. El Quico je u međuvremenu postao državni neprijatelj broj jedan i stalna noćna mora vladajućih. Dok su mnogi njegovi suborci uhićeni ili ubijeni tijekom godina, uključujući njegovog brata Joséa (1949.) i drugog brata Manuela (1950.), Sabaté je uspio izbjegavati brojne organizirane policijske zamke.

30. prosinca 1959. god. posljednji put prelazi francusko-španjolsku granicu, te ga 5. siječnja 1960. ranjava Somatena (Katalonska fašistička inačica domobrana) i Civilna straža u Sant Celoniju, nakon niza bjegova koji su više nalikovali filmu nego stvarnom životu. Njegova četiri suradnika koja su ga pratila na ovom putovanju nestala su u policijskom pothvatu. To su bili Antonio Miracle Guitart (29); Rogelio Madrigal Tories (27); Francisco Conesa Alcaraz (39); i Martin Ruiz Montoya (20). El Quico uspijeva pobjeći, ali podliježe ranama nekoliko sati poslije. Napušta borbu protiv Franca u posljednjem obračunu s navršenih 45 godina.

 

„Nismo pljačkaši, mi smo borci slobodarskog otpora. To što smo sada uzeli, skromna je pomoć siročadi i izgladnjeloj djeci antifašista koje ste vi i vama slični pobili. Mi smo ljudi koji nikada nisu i nikad neće moliti za ono što nam pripada. Dokle god imamo snage činiti tako, borit ćemo se za slobodu španjolske radničke klase. A što se tebe tiče Garriga, iako si bio ubojica i lopov, poštedjeli smo te jer mi kao slobodari cijenimo ljudski život, nešto što vi nikad niste i ne možete razumjeti.“

 

Francisco Sabaté Llopart, „El Quico“

 

Prijevod: Davor P.
Izvor: libcom.org