Ideja koja bi trebala biti poznata svakome tko prati mainstream politiku, glasi nešto poput ovog: „stare politike“ ljevice i desnice nisu više korisne ili bitne. Umjesto toga trebali bismo se okrenuti politici koja nadilazi ideologiju – tehnokratski pragmatički centrizam koji se fokusira isključivo na politiku koja „radi“.

Kao što kaže jedan moj liberalni prijatelj: „Sljedbenici ovakvog stava odbijaju biti vezani ideološkim rješenjima za društvene boljke. Govore nam da nužnost za napredak nije izbor između državnih ili privatnih rješenja. Reći će nam da rješenja jednostavno trebaju biti učinkovita i da se treba slijediti bilo koji put koji vodi do zadovoljavajućeg ishoda. Ako je privatno vlasništvo rješenje koje „pali“, tada će nacionalno postati privatno… Ako je, s druge strane, potrebno više državnog trošenja, i to će, ako je moguće, biti omogućeno.

Ovo je naravno, ideologija, u svom najčišćem obliku: uzdizanje subjektivnog gledišta na poziciju univerzalne istine ( kao da se ljudsko društvo gleda izvana) – vjera u zapadnu liberalnu demokraciju kao „finalnu formu ljudske vladavine“ ( F. Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek), čija je objektivno savršenstvo postavlja iznad temeljne ideologije.

„Apolitički“ pragmatički jezik „post – politike“ pokušava prikriti ideološku pozadinu njenih sljedbenika. Mjera kojom prosuđujemo „uspješnost“ određene politike ( koja vodi do „zadovoljavajućeg ishoda“) bazira se na seriji subjektivnih vrijednosnih sudova. Na primjer, privatizacija državnih službi vodi do iznimne učinkovitosti u povećanju njihove profitabilnosti, ali na štetu demokratske kontrole nad društvenim institucijama i pružanju usluga za „javno dobro“. (I naravno da se ideja o „rješenjima“ koja ne uključuju ni državu ni kapitalizam odbacuju kao fantazija ultraljevičarskih ideologa.)

Dakle, vidimo da trenutni period nije doba post – ideološke tehnokracije, već da ga karakterizira hegemonija zapadno liberalne demokracije. Ovo je popraćeno pomakom u karakteru mainstream političkog općenja, gdje se stranke „ljevice“ i „desnice“ bore da izbore mjesto u sve napučenijem političkom centru. U većini europskih zemalja, polaritet ljevica –desnica zamijenjen je serijom izmjenjivih pobornika globalizacije - liberalno – centrističkih – pragmatičnih stanaka, svaka s pomalo različitim imidžom/markom, te pomalo različitim pozicijama vezanih uz državno trošenje, regulaciju tržišta, toleranciju manjina itd. Ostavljen negativan prostor tada okupiraju anti – globalističke nacionalističke populističke stranke (poput BNP u Engleskoj, Nacionalna fronta u Francuskoj itd.), i možda pokoja „radikalno – lijeva“ parlamentarna i reformistička stranka ( Die Linke u Njemačkoj).

Koliko god se mainstream politička diskusija ( to jest slika stvarnosti koju prezentiraju masmediji) odmakla od račvanja lijevo – desno, klasni antagonizmi koji prožimaju tradicionalnu podjelu ljevice i desnice, prisutni su i dalje. Radni ljudi su i dalje dnevno eksploatirani, njihove nadnice i životni uvjeti napadnuti, njihovo zaposlenje postaje sve nestalnije, opljačkani od produkta svog svakodnevnog rada i kreativnosti, atomizirani i izolirani jedni od drugi, umrtvljeni dosadom i otuđeni kulturom koja promovira beskrajno stjecanje i konzumaciju robe kao vrhunac osobnog i duhovnog ispunjenja. Moć još uvijek ostaje koncentrirana u rukama nekolicine – kapitalista, čija se volja nameće putem mehanizma financijskog tržišta – dok je demokracija za mase svedena na isprazan spektakl.

Kao što je rekao Jacques Derrida, u odgovoru na fantazije Francisa Fukuyame o kraju povijesti: „ U vrijeme kad neki imaju drskosti neo - evanđelizirati u ime ideala liberalne demokracije koji su se konačno manifestirali kao ideal ljudske povijesti: nikad prije nisu nasilje, nejednakost, isključivost, glad i ekonomska represija pogađale toliko ljudskih bića u povijesti Zemlje i čovječanstva.“

Štoviše, ubrzano pojavljivanje/rast popularnih pokreta otpora ( posebno onih u Grčkoj, Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Španjolskoj) kao odgovor financijskoj krizi ( koja je još jednom izložila klasne napetosti u društvu – pukotine u društvenom tkanju – pogledima sviju) pokazuju da je stara borba između ljevice i desnice, između ljudi i moći, između čovječnosti i kapitala, važnija nego ikad.

Izvor: Red Writers