Pusti, pusti modu

M+R • 05.02.2011.

tema:

Novi Vinodolski je nevelik gradić, smješten u centralnom dijelu sjevernog hrvatskog primorja. Rodni grad braće Mažuranić i mjesto drevnog Frankopanskog kaštela. Kad sunce pripeče tijekom ljetnog popodneva, mnogi turisti traže spas u hladu na terasama jednog od Hotela Novi. Ali ni preko zime ne nedostaje živahnosti u Novom. Evo, 31. prosinca 2009. čak je i stari šmeker Zdravko Čolić, održao koncert za odabrane sretnike povodom Nove godine u prostorijama hotela. Blistavi osmijesi, uzgibana tijela, skupa odijela i raskošne haljine, prijateljska tapšanja i povjerljivi razgovori, rijeke šampanjca i vina, planine kavijara, možda malo droge, možda malo seksa, sve je to na raspolaganju gostima u ovom najluđoj od svih noći zahvaljujući jednog čovjeku. Naravno, riječ je o Bruni Orešaru, bivšem tenisaču koji je blistavu karijeru okončao u poznoj dobi od 24., da bi potom malo rekreativno špilao s Franjom Tuđmanom, a naposljetku se odvažno bacio u krupne poduzetničke vode, što vam dođe kao eufemizam za bogaćenje neradnika na račun radnika. I tako je Bruno odlučio da od svojih krvavo zarađenog keša izdvoji kojih stotinu tisuća eura za milozvučni glas i zavodničku pojavu Zdravka Čolića, da zasluženo počasti sebe, svoje kolege i prijatelje. Tko ne bi htio imati takvog čovjeka za prijatelja, a tek za šefa?

Slijedi priča o nekoliko žena i muškaraca koji bi najradije odbili tu čast. Kada je 1995. ulazio u krupni biznis, prvi korak mu je bila kupnja bračkog „Jadrankamena“. Ubrzo nakon toga kupio je i firmu „Monter“, te splitsku modnu kuću „Uzor“, koja se bavi proizvodnjom muške i ženske konfekcije, te šivanjem po mjeri. Modna kuća postoji već dulje od pedeset godina, a šiva i službene odore za razna ministarstva, banke, hotele i ugostitelje, komunalna poduzeća brojen druge. U firmi je zaposleno oko 110 radnika/ca, čija je prosječna plaća 2008. godine iznosila 2348 kuna. Problemi s kašnjenjem ove ionako oskudne plaće započeli su u proljeće 2009. godine, kada su plaća prvo počele kasniti po 10, 15 pa 20 dana. Istovremeno, proizvodnja se u firmi nastavila puno parom, maloprodaja je u prosincu 2009. zabilježila profit od 400.000 kuna, narudžbi su i dalje stizale, ali radničke plaće nisu. Očaje žene, većinom starije životne dobi s više od 30 godina radnog staža u „Uzoru“, blijedih su lica slušale visokoparne govore uprave o teškoj situaciji, recesiji, stezanju remena i žrtvovanju za „više dobro“. Zdravka Čolića su zvali vjerojatno mnogim imenima, ali možda bi se i on posramio pred ovako uzvišenim metafizičkim epitetima. Naime, negdje u isto vrijeme, dok su njegove radnice molile za svoje zarađene plaće, skupljale i prodavale boce, te se skrivale od kontrolora u autobusu na putu prema radnom mjestu, kapitalistički poduzetnik Orešar organizirao je i platio gore spomenutu proslavu Nove godine. Zašto da radnice kupe kruh, kad on može jesti losos i igrati do kasno u noć. Pa nije Bruno vesla sisao, zna on da su radnice snalažljive, a povrće jeftino i hranjivo…

- Jedemo raščiku, jer je jako zdrava, a usto je i jeftina. Uz to priznale su novinarima Slobodne, uz puno nelagode, da iz susjednih pekara uzimaju dan staro pecivo, jer im pekari to od sramote ne mogu naplatiti.

Patnja radnica „Uzora“ se nastavila. Nakon što su u siječnju 2010. privremeno poslane na prisilni godišnji odmor, vratile su se na posao, neki minimalci su nekim radnicama isplaćeni, dok druge nisu bile te „sreće“.

- Objasnite narodu kako se živi od 400 kuna? - Ponižene smo, jadne i tužne - kroz suze nam kazuje Marija.

Ogorčene stanjem u firmi poslale su zamolbu USKOK-u da istraži poslovanje „Uzora“, te su uputile istražitelje na niz neregularnosti, mogućih pronevjera, korupcije i krađa unutar firme. Na površinu su ubrzo isplivali podatci da uprava „Uzora“ već dvije i pol godine svojim radnicima od plaće odbija i sindikalnu članarinu, ali da taj iznos nikada nije našao put do sindikalnog računa, ili da se i dalje otplaćuje direktorov Citroen C5, dok je leasing kuća oduzela tvrtkin kombi.

Da bi utješio radnice i pokazao im kako dijeli njihovu sudbinu, tadašnji direktor „Uzora“ Marko Tomić, sućutno je izjavio da razumije radnice jer eto ni on nije dobio plaću, a radi. Ali da se srca radnica ne bi previše raznježile ovim dirljivim priznanjem očinski je podigao prst i pozvao ih da umjesto blaćenja svoje tvrtke po medijima – rade. A eto onda ti nezahvalni socijalisti naivno kažu da kapitalisti misle isključivo na svoje dupe.

Nakon što je filantrop Tomić nenadano otišao, Orešar je na mjesto direktora postavio Tea Mandića, koji je nastavio svirati po istim notama zazivajući strpljenje radnika i bacajući im komadiće plaća u nadi da će utišati njihovo zadovoljstvo istovremeno prijeteći radnicama da bi možebitni štrajk razbio „Uzor“.

- Samo znaju lipo pričat, ali nama plaće nema! Umorne smo, od prošle godine stalno iščekujemo plaću: pa sad će doći, sad neće, sad 500 kuna, sad ništa, najgore je čekati, vjerujte nam. Došle smo u situaciju kada jednostavno više ne znamo kako dalje – izjavila je jedna radnica.

Ovakva situacija se nastavila do početka veljače 2011. godine, kada su radnice konačno zaprijetile stečajem direktoru Teu Maniću da ukoliko u tjedan dana ne poduzme sve radnje kako bi naplatio milijunska tvrtkina potraživanja, a na taj način i njihove brojne neisplaćene plaće čiji se iznos popeo na 5,5 milijuna kuna. Osjećaje nemoći, poniženja i usamljenosti koje radnice osjećaju suočene s neimaštinom i gubitkom posla najbolje će uvijek izrazite same radnice.

- Šile smo za pusta ministarstva. Nema hotela za koji nismo šile, a danas kao da nitko za nas ne zna i nitko se za nas ne bori - veli Senka. - Nismo mi glupe, znamo da nam se drugi smiju jer radimo bez plaće. Ali što, kamo s 50 godina?

Kako će se slučaj dalje odvijati ostaje da vidimo, ali kraj je vjerojatno već svima dobro poznat ili možda i nije…

Ipak trebalo bi se reći da su Radnici „Uzora“ predugo su bili uzorni zaposlenici u nadi da će ova mučna situacija razriješiti sama po sebi. Iako im nad glavom visi mač otkaza i zatvaranje firme kojim im uprava i vlasnik stalno prijete, oni trebaju shvatiti da bez osobne direktne i odlučne borbe za svoja prava teško mogu očekivati da će ostvariti svoja prava ili čak, usuđujemo se nadati, nešto više od toga. Naravno da je to lakše reći iz neudobne stolice, nego učiniti na licu mjesta. Ali radnici moraju bit svjesni da će uprava i vlasnici održavati ovakav status quo dok god on njima omogućuje nesmetan priljev novih profita koji neprestano rastu kako se plaće radnika smanjuju ili ne isplaćuju. Moraju stati jedna uz drugu kako stoje svaki dan na radnom mjestu, i samo se malo odvažiti na zajednički štrajk. Reći, ajde muškarci i žene, majke, ljubavnice, djevojke možemo mi to, ima nas više i jači smo od tih lupeža. Moraju zaprijetiti, potiho ako ne mogu glasno, ali zaprijetiti. Trebaju vrištati o tome kako kradu njihov rad. Ako ne ide drugačije, zaustaviti i okupirati proizvodnju jer ništa ne privlači pažnju kapitalista toliko kao kad ih udariš po džepu. Metode direktne radničke borbe su brojne, i treba ih sve uzeti u obzir, a za sve znatiželjnike i borce nalaze se na sajtu MASA-e. Još jednom, naravno da je oko lako reći pišući iz stolice, a teže učini na licu mjesta. Ali radnici i radnice „Uzora“ su i sami vidjeli da im poslušnost, molbe, strpljenje i dobre želje ne donose mnogo. Ako ustraju, ako se same za sebe izbore za svoje zarađene plaće, poslove i dostojanstvo, ostvarit će mnogo za sebe i svoje obitelji. Ali ostvarit će i puno više kao uzor svim radnicima i radnicama u zemlji koji su u istoj situaciji kao i oni. Ljudi trebaju vidjeti da su borba i pobjeda mogući. Ili to, ili će nas dobar dio jesti raščiku do kraja života. Kelj.

E da, ako se sjećate Hotela Novi s početka priče u vlasništvu Brune Orešara, možda vas nakon svega i neće previše iznenaditi podatak da su početkom 2011. godine radnici Hotela odlučili stupiti u štrajk zato jer im nisu isplaćene plaće za više od tri mjeseca. Pa stvarno, tko ne bi htio imati takvog nitkova za prijatelja ili šefa? Da'bog da mu Čola sljedeći put bude pjevao ovo na sprovodu:

Pusti, pusti modu

Komentari