U okviru aktivnosti svih delegacija koje prisustvuju ovom Kongresu izražavaju se dva različita načina razumijevanja smisla života i osnova izgradnje postrevolucionarne privrede. Ove razlike među delegacijama koje okuplja Nacionalna konfederacija rada su, svojim jasno istaknutim dinamizmom, uzburkale našu organizaciju. Izvor ovih različitih koncepcija su doktrinarna i filozofska načela koja, utiskujući svoj trag u psihologiju aktivista, stvaraju dva postojana načina mišljenja. Pretvarajući se u direktive, teorijske razlike se produbljuju i određuju tok dvjema strujama u okviru CNT-a.

Ne bi bilo problema da u ovom dvosmjernom kretanju energija unutar Konfederacije ne postoji prirodna težnja za hegemonijom kod obje struje. Ova uporna i konstantna duhovna težnja pokazat će se s novom snagom na internom kadrovskom planu i sukob će dovesti u pitanje jedinstvo pokreta za koje smo se upravo izjašnjavali na ovom Kongresu. Zato smo mi, radeći na formuliranju ovog Programa sa ozbiljnošću i savjesnošću potrebnom da bi se procijenila i preuzela historijska odgovornost koju nameće ovaj trenutak, morali pronaći formulu koja povezuje duh i misao obiju struja i, istovremeno, artikulirati osnove novoga života.

Tako izjavljujemo:

1. Nastojali smo, vođeni strogim smislom za harmoniju, zgradu ovog Programa utemeljiti na dva stupa – individui i sindikatu – pružajući, na taj način prostor paralelnom razvoju obiju struja i koncepcija.
2. Ponavljajući izričitu garanciju harmonije, dajemo implicitno priznanje individualnog suvereniteta. Polazeći od suvereniteta individue kojim se sloboda brani od svih nezakonitih stega, morati ćemo teorijski artikulirati različite institucije koje trebaju odlučivati o onome što je nužno u društvenom životu.

Iz podruštvljavanja cjelokupnog društvenog bogatstva i garantiranja svim ljudima prava na korištenje sredstava za proizvodnju (čime se ostvaruje njihova jednakost u pravu na rad), proizlazi anarhistički princip slobodnog sporazumijevanja ljudi o dometima, uvjetima i trajanju njihovih ugovora. Ali, 'pravo na rad' istovremeno znači i dužnost svakog čovjeka da radi jer, pod imperativom prirodnog zakona samoodržanja, svatko, kako bi živio, mora trošiti. Tako, po našem mišljenju, individua treba odrediti okvire i nomenklaturu novog društva, jer je ona ćelija, pravno lice i osnovna jedinica svih složenijih cjelina koje će, u budućnosti, stvarati sloboda i moć federacije.

Smatramo da je svako planiranje strukture budućeg društva sa matematičkom točnošću apsurdno jer, često teoriju i praksu razdvaja pravi bezdan. Zato, mi nećemo praviti grešku svojstvenu političarima koji, nudeći konačna rješenja za sve probleme, u praksi doživljavaju neuspjeh. Uzrok njihovog neuspjeha je u njihovoj pretenziji nametanja jedne metode za sva vremena, ne uzimajući u obzir razvitak ljudskog života.

Mi, pošto imamo složeniju predstavu o društvenim problemima, nećemo postupiti poput političara. Skicirajući norme slobodarskog komunizma nećemo ih iznijeti u formi jedinstvenog i nepromjenljivog programa. Promjene će logično doći, a na njih će ukazati same životne potrebe i iskustvo.

Iako će možda izgledati kao da, donekle, prekoračujemo ovlaštenja koja nam je dao Kongres, namjeravamo, u glavnim crtama, izložiti naš koncept revolucije i najvažnije premise koje je, po našem mišljenju, mogu i moraju predvoditi.

Predugo je tolerirano mišljenje po kojem revolucija nije ništa drugo do nasilne epizode kojom se uništava kapitalistički sistem. Ustvari, ona nije ništa drugo do čin kojim se ostvaruje jedno stanje stvari koje se još puno ranije uobličilo u kolektivnoj svijesti.

Prema tome, revolucija počinje onog trenutka kada individualna svijest, utvrdivši razliku koja postoji između nje i društvenog stanja, uviđa (instinktivno ili analizom) da je prisiljena suprotstaviti se.

Zato, ukratko rečeno, smatramo da revolucija počinje:

1. Kao psihološki fenomen – neslaganjem s jednim stanjem stvari za koje je ustanovljeno da je u suprotnosti s individualnim težnjama i potrebama.
2. Kao društvena manifestacija – kada ove individualne reakcije, uobličivši se u kolektivnu, dođu u sukob s nosiocima kapitalističkog režima.
3. Kao organizacija – kada kolektivna reakcija stvori snagu sposobnu da nametne ostvarenje svoje životne svrhe.

Sljedeći vanjski faktori zaslužuju biti posebno istaknuti:

* Rušenje etike koja služi kao osnova kapitalističkom režimu.
* Ekonomska propast tog režima.
* Slom političke forme kapitalističkog režima – kako njegovog demokratskog oblika tako i državnog kapitalizma kao njegove posljednje forme od koje se ne razlikuje autoritarni komunizam.

Kada se, u određenom trenutku, svi ovi faktori steknu zajedno u jednoj točki, onda izazivaju pojavu nasilnog čina. Sam taj čin je samo etapa koju zahtjeva istinski razvitak revolucije.

Smatrajući da živimo u jednom takvom trenutku u kojem se svi ovi faktori zajedno javljaju i stvaraju mogućnost revolucionarne promjene, mislimo da je neophodno stvaranje Programa u kojem ćemo, u općim crtama, postaviti prve stupove za društvenu građevinu koja nas treba, u budućnosti, primiti pod svoj krov.

Konstruktivni koncept revolucije

Smatramo da isključivo pravičnost mora biti temelj na kojem će se organizirati naša revolucija.

Revolucija se ne može zasnivati na ideji uzajamne pomoći, ni na ideji solidarnosti, niti na zastarjelom pojmu ljubavi prema bližnjem. U svakom slučaju, ove tri ideje, koje su u prošlosti pokušavale ispraviti nedostatke društava primitivnog tipa u kojima je individua prepuštena proizvoljnom tumačenju njoj nametnutog prava, se trebaju uključiti i usavršiti u okviru novih normi društvenog života. Najjasniju interpretaciju ove norme definira učenje slobodarskog komunizma: „svakom ljudskom biću treba dati ono što zahtijevaju njegove potrebe, te se njihovo zadovoljenje ne ograničava ničim do mogućnostima novostvorene ekonomije“.

Ako svi putevi ka Rimu namjernika vode u 'Vječni grad', onda i svi oblici rada i raspodjele koji su određeni koncepcijom jednog ravnopravnog društva vode ostvarenju socijalne pravde i harmonije.

Prema tome, vjerujemo da se revolucija treba temeljiti na slijedećim socijalnim i etičkim principima:

1. Dati svakom ljudskom biću ono što iziskuju njegove potrebe, a da pri zadovoljenju tih potreba nema drugih ograničenja do onih koje nameću ekonomske mogućnosti društva.
2. Zahtijevati od svakog ljudskog bića maksimalni udio njegova napora u skladu sa potrebama društva, vodeći pri tome računa o fizičkim i moralnim mogućnostima svakog pojedinca.

Organizacija novog društva nakon revolucionarnog čina – Prve mjere revolucije

Po završetku nasilne faze revolucije proglasiti će se ukidanje: privatnog vlasništva, države, načela autoriteta, i prema tome, klasa koje dijele ljude na eksploatatore i eksploatirane, na ugnjetavane i ugnjetače.

Podruštvljavanjem bogatstva, oslobođenim proizvođačima će se povjeriti direktna uprava nad proizvodnjom i potrošnjom.

Osnivanjem slobodarskih komuna (la comuna libertaria) u svakome mjestu, pokrenuti će se novi društveni mehanizam. Proizvođači svake proizvodne grane ili struke, ujedinjeni u svojim sindikatima i u mjestima gdje rade, slobodno će određivati formu u koju će se organizirati.

Slobodarska komuna će zaplijeniti sve ono što je ranije bespravno pripadalo buržoaziji – na primjer: hranu, odjeću, cipele, sirovine, oruđa za rad, itd. Sredstva za rad i sirovine trebaju preći u ruke proizvođača kako bi ih oni mogli direktno upotrijebiti za dobrobit zajednice.

Komune će se u prvom redu brinuti da osiguraju maksimalnu udobnost stanovnicima svakog pojedinog mjesta, da osiguraju pomoć bolesnicima i obrazovanje djeci.

Kao što smo već istakli, svi sposobni ljudi će se pripremiti da, u skladu sa fundamentalnim principom slobodarskog komunizma, dobrovoljno ispune svoju proizvođačku dužnost, to jest da daju svoj doprinos zajednici u skladu sa svojim snagama i mogućnostima, a Komuna će ispuniti svoju obavezu da zadovolji njihove potrebe. Kada čovjek bude slobodno radio u novom društvu, proizvođačka dužnost će se pretvoriti u istinsko pravo.

Već je sada neophodno stvarati svijest o tome da revolucija, u početku, neće biti laka i da će biti nužno da svaki čovjek uloži maksimalne napore a da pri tome, troši samo onoliko koliko to dopuštaju mogućnosti proizvodnje. Čitav period izgradnje novog društva zahtjeva žrtve: individualno i kolektivno prihvaćanje napora usmjerenih ka savladavanju okolnosti i izbjegavanju teškoća u radu na novoj organizaciji društva koju ćemo, uz opću suglasnost, ostvariti.

Plan organizacije proizvođača

Plan ekonomske organizacije nacionalne privrede urediti će se u skladu sa najstriktnijim principima društvene ekonomije. Te principe će direktno provoditi proizvođači pomoću svojih proizvođačkih organa koje će birati i kontrolirati generalne skupštine raznih organizacija.

Osnova organizacije proizvođača (na radnom mjestu, u sindikatu, komuni, svim upravnim organima novog društva) biti će proizvođač, individua, kamen temeljac svih društvenih, ekonomskih i moralnih tvorevina.

Pogonski i tvornički savjeti će funkcionirati kao organi pomoću kojih će se, u okviru komune, dogovorom povezivati različiti radni centri.

Kao sredstvo povezivanja sindikalnih, strukovnih udruženja proizvođača, formirati će se savjeti za statistiku i proizvodnju, koji će se međusobno udruživati sve dok ne uspostave mrežu stalnih i bliskih odnosa između svih proizvođača Iberijske konfederacije.

Osnovu naše organizacije na selu činiti će, također, proizvođač, član komune koji će uživati sve prirodna bogatstva svoje političke i geografske oblasti.

Kao organ povezivanja udruženja poljoprivrednika na selu formirati će se savjet za poljoprivredu, obrazovan od tehničara i radnika. Ovaj savjet će biti zadužen usmjeravati i intenzivirati proizvodnju tako što će ukazivati na pogodno zemljište (prema njegovom kemijskom sastavu) za proizvodnju određenih kultura.

Savjeti za poljoprivredu će uspostavljati istu mrežu odnosa kao i savjeti pogona, tvornica, proizvodnje i statistike, dopunjujući tako strukturu slobodarske federacije koju reprezentira komuna kao ograničena politička i geografska jedinica.

Sva udruženja industrijskih i poljoprivrednih proizvođača ujediniti će se u federaciju na nacionalnom nivou (sve dok Španjolska bude jedina zemlja koja je ostvarila svoj društveni preobražaj), ako, dovedeni do ove alternative samim procesom rada, budu to smatrali pogodnim za plodniji razvoj ekonomije. Također, na federalnom principu će se udružiti i sve one službe koje trebaju olakšati logične i nužne odnose između svih komuna na Poluotoku.

Smatramo da će novo društvo, vremenom, uspjeti svakoj komuni osigurati sve one poljoprivredne i industrijske proizvode koji su neophodni za njenu autonomiju. Ovu autonomiju treba shvatiti u skladu s biološkim principom po kojem je svaki čovjek – u ovom slučaju, svaka komuna – najslobodnija onda kada je najmanje zavisna od drugih.

Slobodarske komune i njihovo funkcioniranje

Političku parolu naše revolucije treba utemeljiti na tri pojma: Individua, Komuna i Federacija.

U okviru ukupnog plana privrednih aktivnosti, uređenog po svim pitanjima za cijelu Španjolsku, uprava će, u potpunosti, biti komunalnog karaktera.

Komuna će, dakle, biti osnova takve uprave. Komune će biti autonomne i udruživati će se u federacije na regionalnom i nacionalnom nivou radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva. Pravo na autonomiju ne oslobađa komune od obaveze izvršavanja dužnosti koje nalaže opći interes. Ali, ove dužnosti ne mogu biti podijeljene na osnovu nečije jednostrane procjene, već ih moraju prethodno sve komune prihvatiti.

Tako će se jedna komuna potrošača, ne odričući se svoje autonomije, obavezati da poštuje one norme općeg važenja koje, nakon slobodne diskusije, budu prihvaćene od strane većine. Za razliku od njih, one komune koje, odolijevajući industrijalizaciji, dopuštaju alternativne forme zajedničkog življenja (na primjer naturisti i nudisti) imati će pravo na autonomnu upravu koja će biti oslobođena općih obaveza. Ove naturističko-nudističke komune, kao i druge vrste komuna, neće moći same zadovoljiti sve svoje potrebe (koliko god te potrebe bile ograničene), pa će njihovi delegati na kongresima Iberijske konfederacije slobodarskih komuna moći sklopiti ekonomske ugovore sa ostalim poljoprivrednim i industrijskim komunama.

Kao zaključak predlažemo:

Stvaranje komune kao političke i administrativne jedinice.
Komuna će biti autonomna i udruživati će se sa ostalim komunama na federalnom principu.

Komune će se udruživati po okruzima i regijama, utvrđujući geografske granice po slobodnoj volji. Kada je to pogodno, manja naselja, sela i zaseoci ujedinit će se u samo jednu komunu. Zajedno, sve ove komune činiti će Iberijsku konfederaciju autonomnih slobodarskih komuna.

Radi distribucije proizvoda i boljeg snabdijevanja komuna prehrambenim proizvodima, mogu se formirati, pored već spomenutih, i dodatni organi sa zadatkom da to ostvare. Na primjer: konfederalni savjet za proizvodnju i distribuciju, sastavljen od direktnih predstavnika nacionalnih federacija proizvođača i delegata koji su izabrani na godišnjim kongresima komuna.

Zadaci i unutrašnje funkcioniranje komune

Komuna se mora baviti onim što interesira individuu.

Ona mora brinuti o svim poslovima oko uređenja i sređivanja naselja: stambenim prilikama i snabdijevanjem stanovništva robom i proizvodima koje su im sindikati ili udruženja proizvođača stavili na raspolaganje.

Također, baviti će se higijenom, komunalnom statistikom, zajedničkim potrebama, obrazovanjem, zdravstvenim ustanovama, održavanjem i poboljšanjem lokalnog saobraćaja.

Organizirati će odnose s drugim komunama i brinuti će se da stimulira sve kulturno-umjetničke aktivnosti.

Radi valjanog izvršenja ovih zadataka biti će imenovan savjet komune kojem će se pridodati predstavnici savjeta za poljoprivredu, zdravstvo, kulturu, distribuciju, proizvodnju i statistiku.

Procedura po kojoj će se vršiti izbor savjeta komune biti će različita i odrediti će se u zavisnosti od broja stanovnika svake komune. Naročito treba paziti da se u velikim gradovima, kada se u njima formiraju savezi komuna, ne zaostane u procesu političke decentralizacije.

Služba u svim ovim institucijama neće imati nikakav izvršni niti birokratski karakter. Osim onih članova koji obavljaju tehničke ili statističke poslove, svi ostali će izvršavati svoje proizvodne dužnosti kako bi se po završetku radnog vremena okupili na sastancima i detaljno raspravljali o pitanjima za čije rješenje nije potrebno odobrenje generalnih skupština.

Skupštine će se održavati, na traženje članova savjeta komune ili voljom njenih žitelja, onoliko puta koliko to budu zahtijevali interesi komune.

Uzajamni odnosi i razmjena proizvoda

Kao što smo već rekli, naša organizacija je federalnog tipa i ona osigurava slobodu individue u okviru grupe i komune, slobodu komuna u okviru federacija i slobodu federacija u okviru konfederacija.

Mi idemo dakle, od individue ka kolektivu, osiguravajući njena prava kako bi se očuvao netaknut princip slobode.

Žitelji jedne komune će međusobno raspravljati o internim problemima komune: proizvodnji, potrošnji, nastavi, higijeni – o svemu što je potrebno za njen moralni i ekonomski razvoj. O problemima koji se tiču cijele oblasti ili provincije raspravljat će se na nivou federacije. Na tim sastancima i skupštinama biti će, preko svojih delegata, zastupljene sve komune. Delegati će iznositi stavove koji su prethodno već prihvaćeni u komunama.

Na primjer, ako se trebaju izgraditi putovi koji će povezivati sela jedne oblasti, ili se radi o pitanjima transporta i razmjene proizvoda između poljoprivrednih i industrijskih oblasti, onda je prirodno da sve komune, kad već trebaju dati i svoj doprinos, iznesu i svoj stav.

U pitanjima regionalnog značaja, dogovore koji predstavljaju suverenu volju svih stanovnika te regije provoditi će u djelo Regionalna federacija. Tako, u našoj zamisli organizacije društva polazimo od individue, zatim prelazimo na komunu, od nje na federaciju i, na kraju, na konfederaciju.

Na isti način, međusobnom suradnjom i dopunjavanjem svih organa, dolazimo do rješenja svih problema nacionalnog značaja. Nacionalna organizacija regulirati će internacionalne odnose u direktnom kontaktu sa proletarijatom drugih zemalja, preko njihovih odgovarajućih organa u okviru Međunarodnog udruženja radnika.

Savjeti komuna, radi razmjene proizvoda, stupati će u vezu sa regionalnim federacijama komuna i sa konfederalnim savjetom za proizvodnju i raspodjelu, nudeći im svoj višak i tražeći ono što komuni nedostaje.

Preko mreže odnosa koji će se uspostaviti između komuna i savjeta za proizvodnju i statistiku, osnovanih od nacionalnih federacija proizvođača biti će pojednostavljen i riješen problem razmjene.

Za rješavanje problema razmjene na nivou komune biti će dovoljni proizvođački bonovi koje će izdavati savjeti radionica i tvornica i na osnovu kojih će proizvođači moći nabaviti ono što im je potrebno za zadovoljenje svih potreba. Proizvođački bon predstavlja sredstvo razmjene podvrgnuto dvjema regulativama: prvo, bon će biti neprenosiv i, drugo, usvojiti će se procedura po kojoj će se na bonu bilježiti vrijednost rada izražena u jedinicama radnih dana. Tako označena vrijednost imati će maksimalnu važnost od jedne godine u toku koje će se za nju dobivati potrebni proizvodi.

Radno pasivnim dijelovima stanovništva savjeti komuna davati će potrošačke bonove.

Ne možemo, svakako, postaviti jednu apsolutnu normu koja bi regulirala razmjenu jednako za sve komune. Mora se poštovati autonomija komuna pa će zato, ako to budu smatrale pogodnim, komune moći uspostaviti drukčiji sistem unutrašnje razmjene. Jedino se mora osigurati to da ti novi sistemi razmjene, ni u kojem slučaju, ne ugrožavaju interese drugih komuna.

Obaveze pojedinca prema društvu i koncept distributivne pravde

Slobodarski komunizam je nespojiv s kaznenim sistemom – ta činjenica implicira nestanak postojećeg sistema korekcijske pravde te, prema tome, i instrumenta kažnjavanja (zatvora, tamnica, itd.).

Smatramo da je, pri sadašnjem stanju stvari, glavni uzrok takozvanih delikata društveni determinizam. Stoga, mislimo da će sa nestankom uzroka i sami delikti, uglavnom, nestati.

Tako smatramo:

1. Kako čovjek nije loš po svojoj prirodi i da je delinkvencija logičan rezultat nepravednog društvenog stanja u kojem živimo;
2. Ovi uzroci moraju nestati kada čovjek zadovolji svoje potrebe i kada mu se omogući da bude pod utjecajem jednog racionalnog i humanijeg obrazovanja.

Zbog toga, smatramo da će zajednica, u slučaju da pojedinac ne ispunjava svoje obaveze (moralne ili proizvođačke), riješiti svaki pojedinačni slučaj rukovodeći se osjećanjem za socijalnu harmoniju.

Slobodarski komunizam će medicinom i pedagogijom sprovoditi svoje 'popravno djelovanje' jer su to jedina preventivna sredstva koja priznaje moderna nauka. Kada neki pojedinac, žrtva patoloških pojava, naruši harmoniju koja treba vladati među ljudima, pedagoška terapeutika će se pobrinuti izliječiti njegovu neuravnoteženost i u njemu stimulirati etički princip društvene odgovornosti koji je nezdravim nasljeđem doveden u pitanje.

Obitelj i odnosi između spolova

Ne treba smetnuti sa uma da je porodica bila prva civilizacijska jezgra ljudske vrste i da je odigrala zadivljujuću ulogu u njegovanju morala i solidarnosti. Također ni činjenicu kako je porodica opstala u svim fazama evolucije ljudskog roda (od porodice preko klana, plemena, naroda do nacije), te treba pretpostaviti da će postojati još dugo vremena.

Revolucija ne bi trebala nasilno regulirati pitanja porodice, osim u slučajevima kad su odnosi u porodici loši i kada će se utvrditi i podržati pravo na razvod.

Pošto je prva mjera slobodarske revolucije osiguravanje ekonomske nezavisnosti ljudi, bez obzira na njihovu spol, međusobna zavisnost muškarca i žene, koja je posljedica ekonomske inferiornosti u kapitalističkom društvu, nestati će zajedno sa tim društvom. Podrazumijeva se da će oba spola biti ravnopravna, kako u pravima tako i u obavezama.

Slobodarski komunizam proklamira slobodnu ljubav, bez drugih regulativa osim volje muškarca i žene, garantirajući djeci zaštitu kolektiva i spašavajući ih od ljudskih nastranosti primjenom biološko-higijenskih principa.

Isto tako, uz pomoć dobrog seksualnog obrazovanja započetog u školi, težit će se selekciji vrste tako što će ljudski parovi rađati svjesno, nastojeći da stvaraju zdravu i lijepu djecu u skladu sa ciljevima eugenike.

Ukoliko se suoči s problemima moralnog karaktera koje ljubav može izazvati (problemima koji imaju porijeklo u ljubavnim sukobima), društvo slobodarskog komunizma može dvojako utjecati na normalan razvoj ljudskih i seksualnih odnosa. U slučaju nekoga tko bude želio ljubav silom ili životinjski, ako mu ne bude dovoljan savjet ili pozivanje na pravo drugog čovjeka, morati će se pribjeći njegovom udaljavanju iz zajednice kojoj pripada. Za mnoge bolesti se preporučuje promjena vode i zraka. I u slučaju 'bolesti ljubavi', jer ljubav postaje bolest kada se pretvori u tvrdoglavost i zaslijepljenost, mora se preporučiti promjena komune. Na taj način, bolesnik se izdvaja iz sredine koja ga zasljepljuje i zaluđuje. Ali, malo je vjerojatno da će se jedno ovakvo stanje razdraženosti uopće i javiti u ambijentu seksualne slobode.

Religiozno pitanje

Religija će biti priznata ukoliko, kao potpuno subjektivna manifestacija ljudskog bića, bude protjerana u svetilište individualne svijesti, a ne bude oblik javne aktivnosti i sredstvo moralne i intelektualne prisile.

Nestanak svih obreda omogućiti će da ljudi slobodno odlučuju o prihvatljivosti različitih moralnih ideja.

O pedagogiji, umjetnosti, nauci i slobodnom eksperimentiranju

Uz pomoć radikalnih zahvata treba pristupiti rješavanju problema obrazovanja. Na prvom mjestu, mora se energično i sistematski iskorijeniti nepismenost. Društvena pravda koju revolucija mora ostvariti zahtjeva da kultura bude vraćena onima koji su je, do sada, bili lišeni. To se naročito odnosi na selo jer, kao što je kapitalizam oduzimao i nezakonito prisvajao društveno bogatstvo, tako su i gradovi zadržavali i prisvajali za sebe kulturu i obrazovanje.

Vraćanje materijalnog bogatstva i kulture proizvođačima je osnovni cilj naše revolucije. Kako ga dostići? Eksproprijacijom kapitala u materijalnoj sferi, a u moralnoj, prenošenjem kulture onima koji u njoj oskudijevaju.

Naš se obrazovni rad, stoga, mora podijeliti u dvije etape. Prvi dio obrazovnih aktivnosti moramo realizirati neposredno nakon revolucije, a drugi, općeljudskog karaktera, u već stvorenom novom društvu. Prvo bi se trebalo organizirati osnovno obrazovanje nepismenog stanovništva koje bi obuhvaćalo poduku iz čitanja, pisanja, računa, fizičke kulture, higijene, historijskog toka evolucije i revolucije, ateističke teorije, itd. Ovu nastavu bi mogli izvoditi mnogobrojni mladi, školovani ljudi koji bi se na taj način, tokom jedne ili dvije godine, dobrovoljno stavili u službu kulture. Njih bi usmjeravala i pravovremeno kontrolirala nacionalna federacija za obrazovanje koja bi, odmah nakon proglašenja slobodarskog komunizma, bila zadužena za sve obrazovne centre i procjenjivanje vrijednosti profesionalnog i dobrovoljačkog nastavanog kadra. Nacionalna federacija za obrazovanje uklanjala bi iz nastave one predavače koji su intelektualno i, prije svega, moralno nesposobni prilagoditi se zahtjevima slobodne pedagogije. To se odnosi i na izbor nastavnog kadra za osnovno i srednje obrazovanje, gdje će osnovni kriterij biti, sposobnosti pokazane u nastavnoj praksi.

Nastava, kao pedagoška misija usmjerena na stvaranje novog čovječanstva, biti će slobodna, naučna, jednaka za oba spola i sadržavati će sve elemente neophodne za osposobljavanje u bilo kojoj grani proizvodnje i ljudskog znanja. Higijeni i njegovanju djece pripasti će posebno važno mjesto u nastavi kako bi se žene, još u školi, pripremale i obrazovale za ulogu majke. Posebna pažnja će se, također, posvetiti seksualnom obrazovanju, osnovi za usavršavanje vrste.

Smatramo da je glavni zadatak pedagogije doprinijeti formiranju ljudi sa vlastitim kriterijima (kad govorimo o 'ljudima' podrazumijevamo generičko značenje tih riječi). Zato će biti važno da učitelj njeguje sve mogućnosti djeteta kako bi ono postiglo kompletan razvoj svih svojih sposobnosti.

Iz obrazovnog sistema slobodarskog komunizma biti će konačno isključen sistem nagrada i kazni jer se u njemu nalazi korijen svih nejednakosti.

Kino, radio, nastavna sredstva (knjige, crteži, projektori) postati će izvanredna i efikasna pomoćna sredstva za brzu intelektualnu i moralnu transformaciju sadašnjih generacija i za razvoj ličnosti djece i omladine koja će se roditi i razvijati u sistemu slobodarskog komunizma.

Nezavisno od obrazovnog aspekta, slobodarsko komunističko društvo će, od samog početka, svim ljudima osigurati pristup i pravo na bavljenje naukom, umjetnošću i istraživanjima svih vrsta. Ove aktivnosti doprinose ravnoteži i zdravlju ljudske prirode i biti će omogućene ljudima tokom cijelog njihovog života ukoliko se mogu usuglasiti sa zahtjevima koje nužno nameće proizvodni rad.

U društvu slobodarskog komunizma neće postojati podjela na umni i fizički rad, već će svi proizvođači biti, istovremeno, i intelektualni i manualni radnici. Pristup umjetnosti i nauci biti će slobodan jer će na njih utrošeno vrijeme pripadati pojedincu, a ne zajednici od koje će se, ukoliko to želi nakon završenog radnog dana i ispunjene misije proizvođača, pojedinac moći emancipirati.

Duhovne potrebe koje postoje usporedo sa materijalnim, čine čovjeka moralno emancipiranim i snažnije se manifestiraju u društvu koje zadovoljava čovjekove primarne potrebe.

Pošto je evolucija stalni, iako ne uvijek pravolinijski proces, individua uvijek teži i želi posjedovati više, želi nadmašiti svoje pretke i sebi slične, pa i samu sebe.

Društvo koje počiva na slobodnom istraživanju i na slobodi izražavanja ljudskoga života ne može ugušiti sve ove težnje ka usavršavanju, stvaranju (umjetničkom, naučnom, književnom), eksperimentiranju, a da se pri tome, poziva na njihovu neprikladnost s obzirom na materijalni ili bilo koji drugi smisao. To društvo ih neće upropastiti onako kako to sadašnje čini, nego će ih, naprotiv, poticati i njegovati, imajući na umu da čovjek ne živi samo od kruha i znajući kako bi čovječanstvo bilo jadno da živi samo od njega.

Nelogično je pretpostaviti kako ljudi u novom društvu neće imati želju za zabavom i odmorom. Ustvari, u slobodarskim autonomnim komunama postojati će dani posvećeni odmoru svih članova komune. Ove dane će određivati skupština komune, birajući datume od historijskog značaja ili one koji su u vezi sa prirodnim pojavama. Također, odrediti će se i sati u toku dana koji će biti posvećeni izložbama, kazališnim predstavama, filmskim projekcijama, kulturnim tribinama i koji će unositi radost i zabavu u komunu.

Obrana revolucije

Pošto smatramo kako je revolucija u Španjolskoj moguća prije negoli u nekoj od susjednih zemalja, pretpostavljamo da će biti nužna njena obrana od kapitalističkog okruženja. Moramo pretpostaviti da se kapitalizam susjednih zemalja neće pomiriti sa tim da sebe vidi lišenog interesa koje je tokom vremena stekao u Španjolskoj.

Zbog toga, dok socijalna revolucija ne pobjedi na internacionalnom planu, moraju se usvojiti mjere za obranu novog poretka. Ove mjere će biti usmjerene protiv opasnosti od vanjske, kapitalističke intervencije kao i protiv kontrarevolucije unutar same zemlje. Najveću opasnost za revoluciju predstavlja stajaća vojska jer se pod njenim utjecajem može uspostaviti diktatura koja bi revoluciji zadala fatalni, smrtni udarac.

Državne oružane snage dati će svoj doprinos pobjedi nad buržoazijom kada se, u cjelini ili jedan njihov dio, pridruže narodu u trenucima borbe na ulicama. Ali, pobjedom nad buržoazijom njihov posao se završava.

Naoružani narod biti će najbolja garancija protiv svakog pokušaja restauracije svrgnutog režima, bez obzira da li ti pokušaji potiču iznutra ili izvana. Postoje tisuće radnika koji su prošli kroz kasarne i koji poznaju modernu vojnu tehniku.

Svaka bi komuna trebala imati vlastito naoružanje i sredstva za obranu jer, sve dok se revolucija definitivno ne konsolidira, njih ne treba uništavati i pretvarati u oruđa za rad. Preporučujemo da se sačuvaju avioni, tenkovi, oklopni kamioni, mitraljezi i protuavionski topovi jer prava opasnost od vanjske invazije dolazi iz zraka.

Ako dođe do invazije, narod će se brzo mobilizirati kako bi se suprotstavio neprijatelju, s tim što će se proizvođači vratiti na svoja radna mjesta čim ispune svoju obrambenu ulogu. Opća mobilizacija obuhvaćati će sve one osobe oba spola koje su sposobne i obučene za borbu.

Obrambene snage konfederacije biti će raspoređene u svim proizvodnim centrima i pružiti će najvažniju pomoć u konsolidaciji tekovina revolucije i osposobljavanju stanovništva za borbe koje, zbog potrebe obrane revolucije, moraju biti u prvom planu.

Stoga izjavljujemo:

1. Razoružavanje kapitalizma podrazumijeva podjelu oružja komunama koje će biti zadužene za samoobranu i koje će se, na nacionalnom planu, brinuti za efikasno organiziranje obrane.
2. Na međunarodnom planu moramo organizirati intenzivnu propagandu među proletarijatom drugih zemalja kako bi on, osnivajući pokrete solidarnosti, energično protestirao u slučaju bilo kakvih invazivnih namjera svojih vlada. Istovremeno naša Iberijska konfederacija slobodarskih autonomnih komuna će moralno i materijalno pomagati sve eksploatirane ljude svijeta da se, zauvijek, oslobode monstruoznog kapitalizma i države.

Završne riječi

Završivši ovdje svoj posao, smatramo da na kraju, u ovom historijskom trenutku, trebamo istaknuti činjenicu kako ovaj Program ne treba shvatiti kao nešto definitivno, nešto što će služiti kao kruta norma za rješenje svih zadataka revolucionarnog proletarijata u izgradnji novog društva.

Naši zahtjevi su mnogo skromniji. Zadovoljiti ćemo se time da Kongres u ovom Programu vidi opće crte, nacrt plana koji proizvođači trebaju dovršiti, polaznu točku ka integralnom oslobođenju čovječanstva.

Neka svi oni koji se osjećaju pametnim, odvažnim i sposobnim, poprave naše djelo.

* * *

Napisano za kongres CNT-AIT u Zaragozi, 1935.

Izvor: www.inventanti/anarhizam.org
Prerada: Sabotaža Pokvarenog Sistema, prosinac – 2008.