Uvod

Trend povećanja privremene zaposlenosti ne vodi samo k nižim nadnicama i smanjenim povlasticama, već također povećava srazmjere neplaćenog i plaćenog rada, kao i intenzitet rada. To je proces pri kojem se tržište radne snage razdvaja u dva neravnopravna i međusobno izolirana dijela: na jezgru stalno zaposlenih i ostatak zaposlenih s ugovorima na određeno vrijeme, ili ugovoreno kao samozaposleni pojedinci. Ovaj članak pokušava predstaviti ovu temu sveobuhvatnim pregledom privremenog zapošljavanja i ukazati na neke šire implikacije prisilne fleksibilizacije tržišta rada.

Svaka rasprava o ovome mora početi od toga kako radnici subjektivno doživljavaju ovaj proces. Radnici, koji u ovom procesu izvlače deblji kraj, su gotovo potpuno atomizirani, prisiljeni da koriste agencije kao posrednike između sebe i poslodavca. Trajanje zaposlenja varira, ali uglavnom se radniku ne jamči da će biti obaviješten više od dana prije kraja posla, nakon čega je radnik ponovno nezaposlen, ili poslan na neko drugo radno mjesto.

Ovo je vrlo učinkovita prepreka razvijanju solidarnosti s drugim radnicima, i otežava organiziranje na radnom mjestu. Agencija uzima proviziju na svaki odrađeni sat, čime je radnik dvostruko iskorišten – sada korist od njegovog rada izvlači još jedan novi parazit. Privremeno zaposleni ne ostvaruju pravo na najosnovnije povlastice – porodiljna naknada, bolovanje, mirovinsko ili godišnji odmor – uskraćeno im je sve. Kao rezultat legislative EU o radu na određeno vrijeme, agencije za zapošljavanje su bile prisiljene povećati osnovne dodatke svojim radnicima, kao što su plaćeni slobodni dani. No to je uglavnom bila PR gesta, uljepšavanje slike za javnost. Ono što se stvarno dogodilo nakon uvođenja takve legislative jest to da se naknada za slobodni dan raspodijelila u plaću po satu koju je radnik primio – običan papirnati manevar s brojkama. Izgleda da nam je Kapital uz ''just-in-time'' proizvodnju donio i ''just-in-time'' zapošljavanje.

Poslovi niže stručne spreme i manualni poslovi postali su isključivo domena agencija za zapošljavanje, pa onda ovakva ''fleksibilnost'' za posljedicu ima da se opasni poslovi obavljaju s malo ili uopće bez ikakve obuke i osposobljavanja. Smrt dvadesetčetverogodišnjeg Simona Jonesa, 1998.godine, u brodogradilištu, samo nekoliko sati nakon što je počeo tu raditi, bila je prvi slučaj koji je snažno privukao pažnju javnosti na ovaj problem. Trend se, naravno, nastavio, s više od 200 radnika poginulih na radnom mjestu svake godine (s više od 2 milijuna poginulih u svijetu). Nedavni slučaj kineskih berača školjki je ilustrirao kako se iskorištava ilegalna imigrantska radna snaga, pri čemu su ti radnici stavljeni u položaj hipereksploatiranosti, izvan ikakvog regulativnog okvira. Malo se zna o stvarnim razmjerima korištenja ilegalne imigrantske radne snage, ali sektori koji o njoj uvelike ovise su tekstilna industrija, restorani (i pripadajuće prehrambene industrije, kao što je pogon za pakiranje mesa u Norfolku), zatim građevinarstvo i seksualni rad.

Ugovor

Uz to, tu je i sve veće treniranje discipline na radu, što se primjenjuje jednako i na stalno zaposlene. Događa se dugoročna promjena u strategijama zapošljavanja, sa široko rasprostranjenim uvođenjem fiksnih ugovora umjesto cjeloživotnog zaposlenja, koja smanjuje sigurnost zaposlenja i prisiljava radnike da uvijek iznova periodično pregovaraju o svojim pozicijama. Učiteljska struka je iskusila ovo sredinom osamdesetih, a to se kasnije proširilo javnim sektorom, često kao uvertira privatizaciji. Agencije su sastavni dio procesa privatizacije i naveliko se njihovim uslugama koristi Nacionalno zdravstvo (National Health Service), naročito u poslovima njege, administracije i podrške. Dvostuko unajmljivanje (pod-unajmljivanje, podzapošljavanje) se dugo upotrebljavalo kao instrument kojim su se smanjivale mogućnosti radničkog organiziranja (npr. u građevinarstvu), a sad se to proširilo i u mnoge druge sektore.
Ovakva neizvjesnost je dovela do najdužih radnih sati i do najvećih razina uz rad vezanog stresa u Europi, čineći da se radnici međusobno natječu da zadrže svoje poslove. Koristi za šefove od ovakve prakse su očite – intenzivniji rad za manju cijenu, plus poklon neplaćenog prekovremenog rada (prema podacima TUC-a, saveza sindikata, radi se o 23 milijarde funti samo prošle godine) i krotkost radnika koji ne zanovijetaju.

Prema Državnom uredu za statistiku, produktivnost po radniku se više nego udvostručila u zadnjih 30 godina. Također je došlo do golemog povećanja radništva u broju, što zbog žena koje su napustile svoje tradicionalne uloge i ušle na tržište rada, a što zbog postrožene discipline nad nezaposlenima koji su gurnuti u nisko plaćenu uslužnu djelatnost.

Deregulacija tržišta radne snage (kroz slabljenje legislative koja je nekoć štitila sigurnost zaposlenja) olakšava poslodavcima da ukidaju radna mjesta i zamjenjuju radnike onima s još nesigurnijim ugovorima. Postaje lakše nahuškati radnike jedne na druge, izvlačiti iz njih više rada u vremenima i na mjestima koja su prikladnija procesu proizvodnje. Privremeni rad i fleksibilizacija otežavaju radnicima da unaprijede svoje uvjete.

Proces povećanja privremenog rada: pomicanje

Fenomen kojeg opisujemo mora biti shvaćen kao produkt klasne borbe.Vrlo je teško raščlaniti složene međuzavisnosti uzroka i posljedica, jer je svaka ekonomska pojava rezultat manevara obiju strana. No čini se da je proces povećanja privremenog rada uglavnom rezultat triju čimbenika:

Prijelaz s ekonomije zasnovane na proizvodnji na onu zasnovanu na uslugama
Rastakanje radničke klase kao političkog aktera
Veća gibanja investicija

Prijelaz s proizvodnje (s tradicionalnom visokom razinom sindikalizma i čvrstog kolektivnog pregovaranja) prema uslugama (mala radna mjesta, veći omjer menadžmenta u odnosu na radništvo, niska razina sindikalne organiziranosti) je značajka post-Thatcher razdoblja, za vrijeme kojeg je radništvo imalo sve manju, a kapital dobivao sve veću moć.

Ovo je doprinijelo uništenju organiziranog radništva, zajedno sa anti-sindikalnim zakonima i namještenim orkestriranim konfrontacijama. U Velikoj Britaniji radnik koji nije u sindikatu dobiva u prosjeku samo 23 slobodna dana u godini, dok onaj koji jest član sindikata ima 29, a brojnost članstva sindikata stalno opada. Sadašnja puna integriranost sindikata u kapitalističku strukturu je smanjila borbenost iz industrijskih vremena, pa sindikalna vodstva nisu uspjela pokrenuti značajniju borbu za obranu interesa svojih članova. Ovo nije samo produkt povijesnih poraza organiziranog radništva, već i kolaboracionističke naravi sindikata koji se postavljaju kao posrednici između kapitala i radništva.

Akumulirani financijski kapital se koristio kako za ulaganja tako i za razvoj proizvodnih pogona u inozemstvu a time i premještanje kapaciteta u nova područja. Svojstvo ovakvoga kapitala, da bude na brzinu izvučen s jednog mjesta i upotrijebljen negdje drugdje – prema svetom načelu neoliberalne financijske politike – donijelo je golem pritisak na preostale čvorove nekadašnje mreže organiziranog radništva. Zahtjevi radnika suočeni su s vrlo realnom prijetnjom outsourcinga (eksternalizacije) svojih poslova. Šefovi ovo koriste za smanjivanje troškova rada, obrušavajući se na nadnice i uvjete radnika u sindikatu, te smanjujući broj radnika koji se uopće mogu ujediniti u sindikat, time dalje rastakajući snagu radničke klase.

Nova uloga za armiju rezervnih

Moguće je da pomaci u smjeru povećanja broja radno sposobnih ovisnih o privremenom radu predstavljaju mijenjanje strukture terena za klasnu borbu. Čini se da je ''Armija rezervnih'', koju je kapitalizam kroz povijest stvarao, pod nekim novim zakonima i mobilizirana kao privremena radna snaga. Masovni redovi nezaposlenih prestali su biti korisni kapitalu, danas, kad je radnička klasa politički oslabljena. Povijesna funkcija nezaposlenosti bila je da drži nadnice niskima, održavanjem stalne i velike potražnje za poslom. Ali ovaj efekt prevelike ponude radne snage umanjen je snagom kolektivnog pregovaranja. Kako je snaga sindikata (i uopće mogućnosti radnika da kolektivno prisile kapitaliste na veće plaće) smanjena, tako je i manje kolektivnog pritiska koji održava nadnice na visini, pa tako onda dio nezaposlenih može biti propušten k poslu.

Iznosi socijalne pomoći su se povećali uključivanjem potreba radničke klase u socijal-demokratsku državu. S opadanjem socijalne demokracije, država je neprestano nastojala ''reformirati'' socijalnu sigurnost. Uvođenje kredita za one koji traže posao (jobseeker's allowance) 1996. bilo je početak pojačanog discipliniranja nezaposlenih kroz mjere socijalne politike. New Deal i slični programi bili su vrlo uspješni u prisilnom prebacivanju nezaposlenih radnika na nisko plaćene i nesigurne McPoslove, često društveno subvencionirane. Radnici su redovito uvjetovani da spuste svoja očekivanja i budu spremni prihvatiti niže plaćene ili manje stručne poslove nego su se nadali. Sustav beneficija korišten je kao štap koji otežava odbijanje slabo plaćenog posla ili anti-društvenog rada, dok se mrkva nudi kroz oblike poreznog sistema. Preko povlastica kao što su Porezni krediti za radnu obitelj, ljudi su strukturalno ohrabreni da idu na tržište rada, obično na honorarni rad, s radnicima koji subvencioniraju poslodavce koji plaćaju malo, preko njihovih poreza na dohodak. Ova veća regulativa nezaposlenih je druga strana deregulacije tržišta rada.

Mogućnosti budućeg otpora

U zadnjih trideset godina ubrzano se povećala količina globalno kolajućeg spekulativnog kapitala, što je dodalo još jedno oružje u arsenal kapitalističke klase. Globalizacija kapitala prisiljava sve kapitalističke zemlje na deregulaciju tržišta rada i na srezavanje troškova rada. Pokušaji da se radikalno promijeni struktura britanskih tržišta kapitala, kao dio reformističkog programa, su rizični jer bi mogli prouzročiti golem odljev kapitala, a to je nešto što britanska Država nikad neće dozvoliti.

Izgledi za učinkovit otpor pošasti nestalnog zaposlenja stoga nisu u apstraktnim kampanjama koje za cilj imaju pritisnuti državu da donese zakone protiv interesa šefova.
Postoje tri glavne strategije koje bi mogle biti rješenje.

Agencije za privremena zaposlenja kojima upravljaju radnici

Jedan od mogućih modela za ublažavanje efekata oprivremenjivanja rada jest da radnici osnuju vlastite agencije za zapošljavanje, izvan kontrole kapitalističke klase. Postoje prijedlozi da bi tim agencijama mogli direktno upravljati sindikati. U zreloj ekonomiji s intenzivnom konkurencijom, tvrtke koje žele smanjiti troškove bi dobro prihvatile agenciju koja nudi radnike za istu ili manju cijenu od drugih agencija za zapošljavanje. Jedna radnička kooperativna agencija imala bi manje tekuće troškove od privatnih agencija (ovo funkcionira gdje su primanja tradicionalno mala, kao kod glumaca i umjetnika, ali kad su bivši lučki radnici iznijeli ideju svojim kolegama, ona im baš i nije bila primamljiva) te bi osigurala veće izravne plaće i dodatke svojim radnicima, usput možda predstavljajući podlogu za političko udruživanje.

Ovo je u povijesti već iskušano. Na početku radničkog pokreta u Italiji oformljavane su radničke kooperative među poljoprivrednim radnicima, koji su ponovno oživljeni u pokretu talijanskih ''organiziranih nezaposlenih'' u osamdesetima. Slično tome, rani su francuski sindikalisti osnovali (ili bolje rečeno preuzeli) Bourse de Travails – burzu rada, koja je također bila i forum za političku agitaciju.

Uz mučan osjećaj koji prati osmišljavanje kako biti što uspješniji menadžer svoje vlastite eksploatacije, tu su također i pitanja vezana uz ulazak u natjecanje s kapitalističkim poduzećima. Jedan od uzroka neuspjehu pokreta radničkih kooperativa je to što su bili pod istim pritiscima kao i ostali biznisi. Tijekom vremena razvijala se hijerarhija i birokracija, dok je radikalizam jenjavao. (Ali što je s ''novim kooperativama'' kao što su Baxi i Café Direct koje su financirane od sindikalne banke Unity trust i koje zadržavaju radikalni program?) Ako sindikat preuzme tu ulogu, to bi moglo značiti raspirivanje one kontradikcije sindikata koju Negri zove ''njegovom tradicionalnom funkcijom kao polu-stranka i polu-roba na prodaju.'' Kako god, klasna borba (jesu li takve forme ''klasna borba''?) mora imati prednost pred izbirljivošću: no pitanje je bi li ovakvi oblici pomagali ili ometali samoorganiziranje privremeno zaposlenih radnika.

Razvoj novih podložnosti

Neke su inicijative prihvatile nove okolnosti atomizacije radništva, i rade na razvijanju kolektivnog identiteta zasnovanog na iskustvu privremenog rada. Radi se o pokušaju da se razvije klasna svijest ne na osnovi istog ili sličnog posla, nego na osnovi nesigurnosti uvjeta koje su iskusili privremeno zaposleni radnici. (Ovo je zasigurno pretpostavka SF-ovih „industrijskih mreža“ među, npr., dostavljačima na motorima – slažemo li se da je ovaj projekt SF-a ograničene korisnosti?). Zasebno od upotrebe budalaste retorike kao što je npr. „egzistencijalna nesigurnost“, moje osobno mišljenje jest da je ovaj projekt od ograničene koristi iznad povećanja profila oprivremenjenih radnika.

Obnavljanje spona koje povezuju

Kao što je opisano u prethodnom poglavlju, postojala je dugoročna promjena u praksi upošljavanja od strane biznis klase. Kako se oblik radnih uvjeta mijenja, organizacijski oblici borbe se također trebaju mijenjati. Oprivremenjivanje rada predstavlja prijetnju čitavoj radničkoj klasi, a ne samo onima koji su izravno pogođeni njime. Sporo prodiranje ugovora na određeno vrijeme, prisilni prekovremeni i smanjivanje sigurnosti na poslu prijetnje su svakome. Ako privremeni radnik nađe bolji posao, ostavlja za sobom mjesto koje drugi radnik mora popuniti. Najobećavajući smjer za borbu je razvijanje mnogo jačih veza između privremenog i stalnog osoblja unutar svakog radnog mjesta. Postoje mnogi pozitivni primjeri ovoga, kao grupa Radne kolege među londonskim metro i telekomunikacijskim radnicima koji su dovodili privremene radnike na sve naredne pregovore oko plaća. Ovim putem se razvila solidarnost među radnicima, smanjila izoliranost koju su osjećali privremenjaci i uvećala šansa da oba dijela radništva izbore bolje uvjete.

Dugoročni cilj trebao bi biti razvijanje klasnih snaga do točke gdje će jaki savezi između zaposlenih i nezaposlenih radnika, voditi do organiziranja radnika prije nego što uopće uđu u proizvodni proces. Ovo bi također bila metoda organiziranja radnika unutar okvira zajednice, ohrabrujući klasnu solidarnost na drugom frontu. Ovo je uspješno postignuto u Švedskoj i Norveškoj tijekom i odmah nakon Prvog svjetskog rata, gdje su građevinari, drvodjelci i rudari osvojili bolje uvjete rada prijeteći štrajkom prije nego li su uopće bili uposleni.

***

[U originalu objavljeno u Organise! #64, dvomjesečniku britanske Anarhističke Federacije. Prijevod: Edukacijski komitet MASA-e, 2008]