Dana 25. siječnja objavljeno je kako su radnici poduzeća FagorMastercook iz Wrocława u Poljskoj, djela Mondragon grupe, krenuli u tzv. sjedeći štrajk koji bi trebao trajati barem do kraja ovog tjedna.

FagorMastercook iz Wrocława zapošljava oko 2000 radnika, a proizvode plinske štednjake. Radnici se žale kako, unatoč porastu prometa za 500%, njihove plaće stagniraju. Radnici su se borili za povećanje plaće za 300 zlota (oko 330kn). Umjesto toga, radnici s pet ili više godina iskustva su dobili povišicu od 50 zlota (oko 92kn). Uprava tvrdi kako će još neki radnici dobiti povišice, ali kada i o kojem je iznosu riječ nije rečeno. Radnici su ogorčeni jer porastom prometa količina posla samo raste, dok su plaće loše. Ističu kako su plaće na sličnim poslovima u drugim wrocławskim poduzećima puno veće.

Još jedna bajka o kapitalizmu s ljudskim licem

Grupa Mondragon (ili korporacija Mondragon) federacija je radničkih kooperativasa sjedištem u Španjolskoj pokrajni Baskiji. Grupa osnovana u gradu Mondragón 1956. godine, trenutno je među sedam najjačih kompanija u Španjolskoj, te najjača kompanija u Baskiji. Kooperativa, u Hrvatskoj poznata još i pod nazivom zadruga, je vrsta poduzeća koju osnivaju sami radnici, te zajednički njime upravljaju, dijele profit, određuju plaće itd.

Prema podacima iz 2009. godine Mondragon je zapošljavao 85 066 radnika, koji su radili u 256 poduzeća u četiri djelatnosti: financije, industrija, maloprodaja i znanost. Na svojoj internetskoj stranici, Mondragon ističe kako su glavni ciljevi kompanije suradnja, participacija, socijalna odgovornost i inovativnost. Isto tako, oni tvrde kako kooperative Mondragona posluju po posebnom poslovnom modelu koji omogućuje razvoj kompanija s velikom dozom radničke participacije, solidarnosti, sa snažnom socijalnom dimenzijom, ali pritom ne zanemarujući poslovnu izvrsnost.

Od samog svog osnutka, Mondragon gradi imidž društveno odgovornog poduzeća. To možemo primijetiti već na samom sloganu kompanije, koji glasi: ljudskost na djelu. Konstatno se hvale time kako u njihovim kooperativama radnici aktivno participiraju u procesu donošenja odluka, kako se brinu za okoliš, zaštitu radnika na radnom mjestu itd., a sve to „potkrepljuju“ brojnim certifikatima na svojoj web stranici. Mondragon se predstavlja kao glavni udarnik kapitalizma s ljudskim licem.

No, ako je to sve tako divno i krasno, zbog čega radnici u Poljskoj prosvjeduju? Ako radnici aktivno participiraju, zbog čega moraju štrajkati kako bi se izborili za svoja prava? Ako je ovo kooperativa, tko određuje plaće ako ne sami radnici? Zbog čega „društveno odgovorno poduzeće“ stavlja profit ispred ljudi? Ovo su samo neka od pitanja koja ruše mit o društveno odgovornom poslovanju, odnosno pokazuju kako je Mondragon poduzeće kao i svako drugo.

Ovoj tezi u prilog ide i činjenica da radnici FagorMastercooka ne prosvjeduju prvi put.

„Radni kamp, a ne radno mjesto!“

Početkom lipnja 2008. godine radnici FagorMastercook iz Wrocława prosvjedovali su ispred tvornice zahtijevajući povećanje plaće, koja im je tad bila tek nešto iznad najniže zakonom propisane plaće. Nakon prosvjeda, poduzeće je unajmilo 200 naoružanih zaštitara i postavilo metalne barikade na ulaz, kako bi zaštitari mogli pretraživati svakog radnika koji je dolazio na posao. Kakav su samo certifikat dobili za ovakvo ponižavanje radnika? Zbog ovakvog ponašanja održan je još jedan prosvjed na kojem je sudjelovalo oko 300 radnika, a radnici su izvjesili i transparent na kojem je pisalo „radni kamp, a ne radno mjesto“. Sam prosvjed radnika, osim anarhosindikalističke organizacije Savez poljskih sindikalista (ZSP), poduprli su i žuti sindikati Solidarnost i August 80. Ohrabreni potporama radnici su krenili u štrajk u kojem je sudjelovalo 90% radnika! Nakon štrajka usljedio je val represije. Sindikalni povjerenici i istaknuti članovi sindikata počeli su dobivati otkaze, radnici su stavljeni pod konstantni nadzor, šikanirani, te im se prijetitilo da će dobiti otkaz ako budu kasnili s proizvodnjom čak i jednu sekundu. Poanta svih ovih zastrašivanja je bila u tome da kompanija da do znanja radnicima da će, u slučaju da se organiziraju, dobiti otkaz.

Krajem 2006. godine Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) je dodjelila 17.5 milijuna eura poticaja FagorMastercooku. Novac im je dan na osnovu otvaranja novih radnih mjesta, a Mondragon je najavio kako će Poljska postati glavno „proizvodno središte ovog dijela Europe“. Sama tvrtka je otvorena 2001. upravo zato jer je Mondragon premjestio svoju proizvodnju iz Španjolske u Poljsku u kojoj je radna snaga puno jeftinija. Također, FagorMastercook obavlja djelatnost u tzv. specijalnoj ekonomskoj zoni, zbog čega dobiva subvencije od poljske države u iznosu od 3.5 milijona zlota, te određene porezne beneficije. Ukratko, EBRD i poljska država su investirale više novaca u FagorMastercook od samog Mondragona. Čak 80% proizvodnje FagorMastercook namjenjeno je izvozu, a 2007. godine promet im je porastao za 29%. No, to nije utjecalo na porast plaća. Kao što vidimo, ove godine promet kompanije porastao je za 500%, a plaće su narasle tek mizerno i to zahvaljući promjenama u poljskom radnom zakonodavstvu koje je minimalnu plaću s 1126 zlota povisilo na 1276 zlota. Usprkost masovnim ulaganjima u FagorMastercook i neviđenom porastu prometa, radnici i dalje imaju plaću 1300 zlota, što je tek nešto više od minimalne plaće. Ovo je jedan od udžbeničkih primjera najgore vrste eksploatacije radnika.

Naša realnost je kapitalizam

Kada govorimo o kooperativama najčešće mislimo o idealiziranim malim radionicama u kojima radnici složno rade, o svemu odlučuju zajedno, zajednički raspoređuju profit, a u samoj „radionici“ nema hijerarhije. Da, zamišljamo ih kao patuljke iz Snjeguljice i sedam patuljaka, pritom zaboravljajući da je to tek bajka, dok je naša realnost – kapitalizam. Za nekog gorljivog zagovaratelja kooperativa - Mondragon sigurno nije ogledni primjer kooperative. On će radije isticati argetinske tvornice prikazane u filmu The Take ili pak neke druge, opskurnije, izvore, seoske zadruge, ugostiteljske zadruge itd., i dalje ponavljajući kako će upravo kooperative spasiti radnike od samovolje šefova, kako će im omogućiti bolji životni standard, kako će ih učiti o samoupravljanju i pripremiti za buduće društvo. Slično je zagovarao i poznati socijalutopist P. J. Proudhon, koji je smatrao kako će stvarajući kooperative radnici prisiliti šefove i državu na kapitulaciju. No, vjerovati u ovo znači u potpunosti ignorirati našu stvarnost.

U poznatom listu Economist jednom je prilikom bio objavljen zanimljiv članak o kooperativama koji u mnogočemu pogađa glavne probleme kooperativa danas.

„Radničke kooperative često se smatra žarištima radikalne, antikapitalističke misli. Međutim, slike hipija, iskrenih vegeterijanaca ili rukovoditelja u plavim ovratnicima ne mogu biti dalje od stvarnosti. 'Mi smo privatne kompanije koje rade na istom tržištu kao i svi drugi', rekao je Mikel Zabala, šef kadrovske službe Mondragona. 'Mi smo izloženi istim uvjetima kao i naši konkurenti'“

Autor članka ističe kako su uvjeti svima isti, ali rješenja nisu. Obična poduzeća u trenutcima krize otpuste radnike, čime povećaju svoju vrijednost kod dioničara. Kooperative ne mogu samo tako otpuštati radnike, pošto prema definiciji nema šefova, odnosno svi su šefovi i radnici u isto vrijeme. Zbog toga su najuspješnije kooperative one koje su u potpunosti odbacile „ideologiju“, kao npr. Mondragon.

Sama kooperativa, bila ona Mondragon ili neki manji obrt (kakvog možemo pronaći u idealiziranim vizijama kooperativa), egzistira na tržištu. Na tržištu nabavlja sirovine i plasira svoje proizvode/usluge. Isto tako, na tom tržištu se natječe s drugim kompanijama, kooperativama i korporacijama. Tržišnu utakmicu nije lagano pobjediti. Nije lagano opstati na tržištu, nije lagano biti u plusu, niti je lagano biti posvećen poslu cijelo vrijeme. Svaka ideja o tome da kooperativa može promijeniti sustav nije ništa doli iluzije. Realnost je upravo suprotna, sustav mijenja kooperative. Iz malih „radionica“ stvara Mondragone. Zbog toga je važno naglastiti da kooperative u određenim slučajevima mogu ponuditi bolja rješenja unutar sustava, no ona ga ne mjenjaju. Društveno odgovrno poslovanje je samo jedna ideja ili prazna floskula, a kapitalizam je naša realnost. Dok god je radnička klasa otuđena od vlastitog rada, dok god živimo u klasnom društvu, ne možemo očekivati više od ovoga što imamo.

Zato je potrebno svakodnevno pružati otpor sustavu, poput poljskih radnika s kojima izražavamo solidarnost, te šaljemo naše najdublje drugarske želje da se izbore za svoje zahtjeve!