Kapitalizam djelomično održava i sama ljevica
Od europske socijaldemokracije koja je podržala imperijalističku klaonicu Prvog svjetskog rata, francuske Komunističke partije koja je kočila generalni štrajk 1968., američke Komunističke partije koja je zagovarala socijalni mir i interniranje američkih Japanaca tijekom Drugog svjetskog rata, pa sve do Syrize koja spašava euro grčkom štednjom, mnogi ljevičari pomogli su stabilizaciji kapitalizma te su opravdavali rat tijekom više od stotinu godina. Dok je euro bio u osjetljivom i krhkom stanju, bila je potrebna najradikalnija vlada Europe kako bi ga spasila. Uvijek postoji netko u zavjetrini, spreman provesti mjere štednje i imperijalizam pod krinkom programa koji zvuči ljevičarski, a kapitalistički sustav iz svega uvijek izađe još jači.
Kada izabrani vođe najave izdaju, vjerujte im
Čak i večer prije "OXI" referenduma, Tsipras je inzistirao na tome kako će ga koristiti samo u svrhu pregovaranja o prihvatljivijem sporazumu s ciljem ostanka u Eurozoni. Činio je sve u svojoj moći kako bi se izbjegao Grexit i bio je vrlo iskren oko toga. Brojke u sporazumu koji je na kraju potpisan bile su gore od očekivanih, no to je u konačnici bio problem politike, a ne matematike. Nije postojala nikakva mogućnost da se gore navedeno odvije na bilo koji način bez prihvaćanja oštrih mjera štednje. Kada vođe pokreta govore o tome kako su spremni na ustupke, trebamo im vjerovati i pripremiti se za borbu, bez obzira na to koliko je odličan osjećaj biti dio zajedničke borbe i boriti se s njima rame uz rame.
Izbor radikala na pozicije moći ih razoružava
Davanje radikalima ogromne količine moći, medijske pažnje, izdašne plaće, besplatnog automobila itd., formula je za njihovo pretvaranje u liberale. To bi trebalo biti očito. Ubrzo će se naviknuti na svoju poziciju i na vlastitu važnost iznad svega. Još i gore, jednom kada su na poziciji moći s koje provode mjere štednje, njihovi radikalno lijevi drugovi postaju bezubi liberali koji ne mogu podnijeti pomisao suprotstavljanja vlastitim prijateljima. Zasigurno, nekima ova transformacija nije ni potrebna – jedini način da uopće budu izabrani jest da po putu naprave kompromise oko toliko principa da na kraju više uopće nisu sposobni povesti pravu borbu. U međuvremenu će uvjeravati sve oko sebe kako će sve biti u redu, sve do neizbježnog gorkog kraja.
Ljevičari će se grčevito držati moći umjesto da je razmontiraju
Samo je dvoje članova Syrizine Lijeve platforme glasalo protiv Tsiprasovog prijedloga. Mnogi su ga podržali iz razloga što nisu htjeli da Syriza izgubi parlamentarnu većinu. Neki su bili suzdržani, poput vođe Lijeve platforme Panagiotisa Lafazanisa. Umjesto da iskoriste svaku moguću parlamentarnu taktiku koju su imali na raspolaganju kako bi sabotirali dogovor, rascijepili Syrizu, srušili vladu i učinili bilo što u svojoj moći kako bi zaustavili katastrofalno štetan plan, odlučili su sačuvati Syrizinu prevagu u parlamentu i svoju poziciju u njemu. Ovo je priča o samoubojstvu mnogih ljevičarskih pokreta tijekom posljednjih 100 godina – previše im je stalo do vlastite pozicije moći da bi korištenjem njene pune snage riskirali da je izgube. Ako je to Syrizino lijevo krilo, nije ni čudo da je Tsipras osjetio da može progurati plan mjera štednje.
Ljude treba suditi po onom što čine, a ne što govore
Costas Lapavitsas, radikalni grčki intelektualac koji je trenutno i Syrizin parlamentarni zastupnik, ustvrdio je na dan glasanja kako bi Tsipras trebao odbaciti vlastiti plan. Nekoliko dana ranije, pozvao je Syrizu na radikalniji zaokret i nacionalizaciju banaka. Inzistirao je na grčkom izlasku iz Eurozone. No dan nakon što je pozvao Tsiprasa na odbacivanje plana, Lapavitsas se također odlučio suzdržati od glasanja. Čak i intelektualci koji najradikalnije zvuče popuštaju pod pritiskom događaja nakon što ih se izabere u parlament.
Unatoč tome što govore, ljevičari diljem svijeta čekaju na mesiju koji će ih spasiti
Različiti marksisti i samoprozvani revolucionari očekivali su od Syrize da sruši euro i porazi mjere štednje u Grčkoj i šire. No, samo je trebalo osvijestiti kako nekoliko desetaka ljevičarskih zastupnika jednostavno nisu dorasli tom zadatku i kako će nužno popustiti pod pritiskom. Unatoč svim govorancijama o vlastitom oslobađanju radničke klase, mnogi još uvijek vjeruju kako je izbor radikalnih vođa u parlament u suštini ispravna strategija, a ne katastrofa u nastajanju. Ono što je još gore je da su mnogi sami sebe uvjerili kako ne slijede upravo onu istu socijaldemokratsku strategiju koja je propala bezbroj puta u prošlosti.
Radikalno i revolucionarno organiziranje ima svijetlu i neizbježnu budućnost, no ona se nalazi na radnim mjestima i na ulicama, a ne u parlamentu
Problem nije u lošim ljudima, već u lošim strategijama. Čak i najbolji ljudi posrću kao socijaldemokrati. Što su radikalniji i više lijevo, to je vjerojatnije da će svi oko njih vjerovati da su imuni na socijaldemokratske kapitulacije. Rješenje nije u pronalasku boljih ljudi, već u korištenju drugačijih strategija.
Strategije se ne mijenjaju same od sebe
Syrizin poraz neće zauvijek dokrajčiti socijaldemokraciju, kao što ju nije dokrajčila ni kapitulacija pred Prvim svjetskim ratom 1914. Dok god bude postojao kapitalizam, postojat će i društvena baza intelektualaca, sindikalnih vođa, osoblja nevladinih organizacija i svih ostalih koji imaju koristi od tih strategija i koji će ih nastaviti koristiti. Ti su ljudi opasni. Oni lažu, često sami sebi, kada tvrde da njihov socijaldemokratski projekt neće kapitulirati. Upravo takvo naivno razmišljanje razoružava ljude u situaciji u kojoj se našla Syriza, te tada otkrivaju kako nemaju strategiju suočavanja s neizbježnim budući da su bili prezaposleni promoviranjem vlastite važnosti.
Mnogi koji trenutno zagovaraju strategije nalik Syrizinim neće sada jednostavno promijeniti svoj stav. Zapravo će biti šokantno koliko će se malo htjeti promijeniti, čak i u nedostatku praznih obećanja, kako bi izbjegli potpunu sramotu. Više su posvećeni svojoj ulozi malenog kotačića u stroju neefikasnog aktivizma, nego suočavanju sa stvarnim problemima radikala koji pružaju otpor neoliberalizmu i koji se bore za društvenu transformaciju.
Nemojmo čekati s provođenjem ovih lekcija u praksu
Svaka borba ima nekoga tko je pun sebe i tko samo čeka da zauzme svoju poziciju u povijesti kako bi postao novi Tsipras. Svaka borba sadrži reformističke elemente koji ne samo da žele pobijediti na izborima, već i čitavu svoju budućnost oslanjaju na politikantske makinacije. Svaka borba ima ljude koji žele ispregovarati trule kompromise u ime potlačenih. Ako ih trenutno nema, pojavit će se. Ne trebamo čekati da se pojavi neka nova Syriza koja samo što nije pobijedila na parlamentarnim izborima, kako bismo se suočili s tim problemima – suočavanje s tim latentnim elementima sada, pripremit će nas za neizbježni trenutak u kojem će sljedeći socijaldemokratski vođa pokušati ispregovarati predaju. Ovdje se ne radi o usputnom projektu radikalnog organiziranja, već o samoj njegovoj srži.
Socijaldemokratske izdaje događat će se i dalje sve dok se ne pojavi revolucionarna borba koja će biti dovoljno snažna da se bori za nešto drugo.
Stoga, radije usmjerimo svoju energiju na izgradnju takve borbe!
izvor: libcom.org
