Maleni think-tank „Rimski Klub“ 1972. publicirao je „Granice rasta“ - izvještaj o problemima beskonačnog ekonomskog rasta u kontekstu ograničenih prirodnih resursa. Izvještaj je objavljen u pravom trenutku, samo godinu dana prije naftne krize 1973., a njegovi sumorni zaključci izazvali su senzaciju, tako da je naposljetku prodano više od 12 milijuna primjeraka u raznim prijevodima. Ne iznenađuje što su osobe iz vladajuće klase spremno kritizirale izvještaj, njegove modele, računala, osoblje i sve čega se možete sjetiti. Stručno mišljenje većine važnih ljudi bilo je da se radi o mladenačkom proricanju propasti. No ekološki pokret koji je u to doba tek nastajao ozbiljnije je shvatio upozorenja iz izvještaja. I to s pravom - nedavne analize predviđanja iz izvještaja pokazuju da su usprkos svim ograničenjima tog modela predviđanja bila vrlo slična onome što se zaista dogodilo u desetljećima nakon objavljivanja izvještaja.

Zbog jednostavnosti ćemo ekološke pravce koji su poruku „Granica rasta“ shvatili zaozbiljno podijeliti u četiri glavne skupine: pristaše održivog rasta, post-growth, degrowth[1] i duboka ekologija/duboki zeleni otpor. Ovdje se želimo pobliže pozabaviti  post-growth i degrowth skupinama. Ideju održivog rasta ili zelenog kapitalizma odbacujemo u startu zbog razloga koje smo već iznijeli u prošlom članku. Isto tako, primitivističke fantazije o deindustrijalizaciji, odbacivanju agrikulture i povratku na lovačko-sakupljački život te popratnom masovnom istrebljenju kojih 6 do 7 milijardi ljudi već su dovoljno obrađene drugdje.

Post-growth je skup tendencija koje uočavaju potrebu da se odmaknemo od postojećeg kapitalističkog modela rasta mjerenog u terminima BDP-a i počivaju na širokoj liberalnoj i utilitarističkoj osnovi. To je prilično heterogena skupina koja inspiraciju pronalazi u različitim idejama poput zastupanja "nultog" rasta kao odgovora na izvještaj iz 1972., "Tranzicijskim gradovima" i ostalim pokretima inspiriranima "peak oil" teorijom, okolišnom ekonomijom, knjigama poput "The Spirit Level" koje se pokušavaju suprotstaviti rastućoj nejednakosti itd. U teoriji se pravac degrowtha doživljava radikalnijim, eksplicitno antikapitalističkim i antikonzumerističkim krilom, no u praksi ima mnogo organizacijskog preklapanja između ta dva pravca. Mnogi pripadnici post-growth mreže koriste degrowth terminologiju, a popis organizacija koje pripadaju tim pravcima pokazuje poprilično preklapanje.

Međutim, degrowth ima specifičnu polazišnu točku u Francuskoj, partikularno ideološko porijeklo i prepoznatljive vodeće mislioce poput Sergea Latouchea i Jacquesa Grinevalda. Potonji je  na francuski preveo najznačajniju knjigu rumunjsko-američkog heterodoksnog ekonomista, Nicholasa Georgescua-Roegena, nekadašnjeg štićenika Josepha Schumpetera. Originalni naslov "The Entropy Law and the Economic Process" (Zakon entropije i ekonomski procesi) Grinevald je preveo na francuski kao "La Décroissance: entropie-écologie-économie" otkuda potječe i pojam degrowtha (décroissance). Georgescu-Roegenova ideja bila je primijeniti fiziku termodinamike na ekonomiju, u suprotnosti s navodnom njutnovskom paradigmom na kojoj je, po njemu, zasnovana neoklasična ekonomija.

Osnovni problemi s pristupom degrowtha najsažetije su sumirani u nedavnom dokumentu o okolišnom pokretu francuske anarhističke organizacije CGA (Coordination des Groupes Anarchistes).

Iako se u načelu slažemo s osnovnom analizom Georgescu-Roegena koja tvrdi da je svjetska ekonomija na razini korištenja prirodnih resursa iznad njihove mogućnosti obnavljanja, smatramo da je degrowth nedovoljno dobar koncept jer ne dopušta odbacivanje autoritarnih društvenih modela ili institucija. Koncept degrowtha ne govori ništa o političkoj organizaciji na kojoj bi se zasnivao. Tako određeni ekolozi mogu pozivati na uspostavu određene ekologističke "diktature" koja bi trebala uvesti poštovanje spram okoliša. Općenito, koncept degrowtha mogli bi prihvatiti i ljudi koji pristaju uz rasističku, teokratsku ili fašističku viziju društva.

Trenutno unutarnje kontradikcije kapitalizma i očiti izostanak uvjerljive revolucionarne perspektive uzrokuju oscilaciju ekoloških diskursa i pokreta između dva jednako utopijska pola - "održivog razvoja" (točnije održivog rasta) i degrowtha - bez napuštanja kapitalizma. Ako kapitalistički sustav teži rastu koji je sam sebi svrha, nije ništa primjerenije suprotstaviti mu se "alternativom" koja se sastoji od degrowtha koji je sam sebi svrha. Izazov se nalazi u povratku razine globalne proizvodnje ispod granica prirodne stope obnavljanja prirodnih resursa, uz istovremeno jamčenje egalitarnog pristupa proizvedenim dobrima i uslugama. Stoga je osnovno pitanje koje moramo postaviti ukoliko želimo nadvladati ekološku krizu - tko odlučuje što će se proizvoditi  i na koji će se način proizvoditi?

Nužno smanjenje razine proizvodnje tako čovječanstvu nameće potrebu suočavanja s izazovom direktne demokracije budući da jedino stanovništvo, a ne privatni akteri u međusobnoj konkurenciji, imaju stvarni interes u rješavanju ekološke krize. Međutim, to isto tako uključuje i suočavanje s izazovom jednakosti jer je jedini način smanjenja razine proizvodnje bez da se ikoga ošteti – namiriti ljudske potrebe na egalitaran način.

Zato umjesto degrowtha zahtijevamo socijalizaciju proizvodnje i donošenja odluka kako bismo konačno racionalizirali ekonomiju i zadovoljili svoje potrebe u skladu s dostupnim resursima.

Unatoč tome što je vodeći intelektualac degrowtha Serge Latouche sklon citiranju Marxa, degrowth je i dalje zasnovan na Georgescu-Roegenovoj upitnoj termodinamičkoj ekonomiji, teoriji koja navodno vrijedi za sve društva – prošla, sadašnja i buduća. Drugim riječima, povijesna specifičnost kapitalističkih proizvodnih odnosa blijedi u pozadini i oni se prikazuju kao vječni. Poput zrcalne slike produktivističke ideologije, degrowth doživljava kapitalizam kao transparentni medij kroz koji se ljudske želje prenose bez transformacije i tako direktno proizvode "hiperpotrošnju", bez da u tom procesu ikakvu ulogu ima potreba kapitala za valorizacijom.

U tom smislu degrowth postaje samo posljednji sofisticirani spin istog starog maltuzijanskog tehno-pesimizma. Međutim, ne bismo trebali izjednačiti pozicije njegovih vodećih intelektualaca ili njegovo filozofsko porijeklo s motivacijom svih njegovih pristaša i aktivista, ili s cjelokupnim sadržajem samog pokreta. Kao što smo već vidjeli, u praksi su odnosi između post-growth opcije i ostalih pokreta koji su kritični spram rasta više kooperativni nego kompetitivni. Kako su CGA istaknuli, unutar degrowth pokreta zaista postoje mnoge autoritarne i etatističke protopartije i publikacije, no također ima i više slobodarskih tendencija.

CGA, međutim, također ističe i da nas odvajanje tehničkog izazova pomirenja ljudske proizvodnje s održivim korištenjem resursa od političko-ekonomskog pitanja moći odlučivanja o proizvodnji, distribuciji i potrošnji, ponovno vodi u slijepu ulicu čisto "političkih" rješenja koja teže korištenju državne moći kako bi kapitalizmu nametnule drukčiju logiku. Takva rješenja nisu samo autoritarna, već su i utopijska u smislu nepostojanja druge povijesne snage koja može kapitalističkoj klasi i kapitalu oduzeti kontrolu nad društvom - osim masovne snage proletarijata, a drugi način mobilizacije za postizanje tog cilja ne postoji osim kroz borbu za egalitarnije društvo. 

Ako oni na dnu dohodovne hijerarhije već sad jedva preživljavaju, tada svaka borba koja teži smanjenju proizvodnje bez prethodnog smanjenja nejednakosti nema nikakvu šansu da pridobije našu podršku. 

Kejnezijanska ljevica i pakt o rastu

Već smo istaknuli kako je karakteristika povijesne i suvremene ljevice, uz neke iznimke, neuspjeh da se ozbiljno suoči s okolišnim pitanjima kao i ekološkim pokretom. Na prvi pogled taj neuspjeh zbunjuje. Jedna od ključnih referentnih točki ljevice jest Marxov rad i predodžba kapitalizma kao inherentno kontradiktornog sustava čiji rast dovodi do krize.

Krenemo li od te polazne točke, prirodno bi bilo pretpostaviti da će se marksistička ljevica naći u taboru suprotstavljenom tehnooptimistima, njihovim "revizionističkim" (poslužimo se ortodoksnim marksističkim žargonom) idejama tehnoloških i političkih reformi koje mogu perpetuirati beskonačni "održivi" rast kapitala.

Prvo i očito objašnjenje jest privlačnost kejnezijanskog razdoblja koje je prethodilo neoliberalizmu, razdoblja koje današnjoj izmučenoj, demoraliziranoj i slabećoj ljevici izgleda poput nedavnog "zlatnog doba" u kojemu su sindikati bili snažni, socijalna država je jačala, realne nadnice su rasle, a lijeve političke stranke imale tisuće članova i određeni utjecaj.

Stoga se retroljevici, bez obzira na njenu internu automitologizaciju kao boljševika ili drugih revolucionarnih socijalista, postavljanje socijademokratskih zahtjeva kejnezijanskog tipa kao alternative neoliberalnoj štednji čini kao najlakši put do ponovne relevantnosti. Zaista se može reći da nostalgičarski "Duh '45-e", projekt rekonstrukcije socijalističkog pokreta 20. stoljeća u današnjici, više ili manje definira retroljevicu 21. stoljeća. Projekt koji je, vrijedi i to reći, osuđen na propast zbog izostanka bilo kakve analize kako i zašto socijalistički pokret 20. stoljeća nije uspio.

Ironija je u tome što je jedan od glavnih razloga propasti pokreta, bilo onog Druge, Treće, Četvrte ili koje već Internacionale, bio "povijesni kompromis" s kejnzijanskim paktom o rastu. Po završetku II. svjetskog rata stare europske imperijalne sile bile su devastirane i podijeljene između američkog i sovjetskog bloka. Budući da im je pozornost bila usmjerena na preuzimanje Kine od strane maoista, SAD su odustale od uobičajenog odnosa nekog carstva spram novih kolonijalnih posjeda i započele s projektom rekonstrukcije industrijske proizvodnje i tržišta zapadne Europe, s ciljem sprečavanja proširenja Željezne zavjese do obala Atlantika.

Socijaldemokratske stranke Druge Internacionale, kao i promoskovski orijentirani komunisti Treće Internacionale usvojili su strategiju podrške toj kapitalističkoj i industrijskoj rekonstrukciji. Kejnezijanska politika pune zaposlenosti i socijalne države stvorila je podlogu za međuklasnu kolaboraciju u svrhu kapitalističkog rasta, koji je obećavao da će donijeti povećanje životnog standarda radnika u starim imperijalističkim zemljama Zapadne Europe (no ne zaboravimo - unatoč ograničenom učinku curenja bogatstva prema dolje u postkolonijalnim zemljama, kejnzijansko "zlatno razdoblje" još je uvijek značilo nerazvijenost i emigraciju za zemlje poput Irske). Također, ni ultraljevica kojoj je nedostajala masovna ukorijenjenost u radničkoj klasi, a koju su socijaldemokrati i staljinisti još uvijek imali, nije imala mnogo izbora nego pristati uz populističko povezivanje kapitalističkog ekonomskog rasta s povećanjem radničkog realnog dohotka.

Nakon političkih i ekonomskih kriza te društvenih previranja krajem 60-ih i 70-ih, neoliberalno restrukturiranje svjetske ekonomije u stvarnosti je prekinulo vezu između kapitalističkog rasta i povećanja realnih plaća zapadnih radnika. Stvari se, ipak, nisu u svim zemljama odvijale na jednak način - Njemačka tako nije pretrpjela deindustrijalizaciju poput Velike Britanije. Učinci globalnog premještanja proizvodnje i trgovinskih tokova bili su zamaskirani porastom financijalizacije i kredita.   No i to maskiranje znatno je narušeno s početkom krize 2008. godine.

Kriza nije donijela ništa dobroga ljevici. Nakon desetljeća uvjeravanja same sebe kako održava revolucionarni plamen na životu do dana kada neoliberalno odgađanje ekonomske krize više neće biti moguće i kada će se radnička klasa još jednom okupiti oko crvenog barjaka, više ili manje potpuni izostanak iole značajnije ponovne pojave klasne borbe doveo je do gubitka smjera, demoralizacije i rapidnog smanjenja broja pristaša ljevice.

Osim uobičajenog lova na krivce za to (feministkinje, navodno – tko bi rekao?), ljevica je impulzivno reagirala na način da pokuša formirati projekte ljevičarskog jedinstva kako bi se obnovio radnički pokret iz "dobrih starih dana" kejnezijanske ere. Zbog toga se javna propaganda parlamentarne ljevice uglavnom sastoji od monotone mantre "Rasta i poslova!" koju ponavlja poput duracellovog zečića, u nadi da će ta taktika vratiti mase natrag u tor.

Toliko o nostalgiji za kejnezijanskim produktivističkim paktom i izbornom oportunizmu. No valja reći i da se tehnološki utopizam ljevice pojavio prije kejnzijanske ere. Počevši od Lenjinove slavne izreke "socijalizam je moć sovjeta plus elektrifikacija", pa čak i mnogo prije toga, ortodoksni marksizam doživljavao je industrijski rast kapitalizma u biti pozitivnim. Prema marksističkoj teleološkoj teoriji povijesti, historijskom materijalizmu, povijesna misija kapitalizma jest razvoj proizvodnih snaga (tehnologija, infrastruktura) kako bi se osigurala materijalna osnova socijalizma i komunizma.

Prema toj teoriji unutarnje kontradikcije kapitala u konačnici će se manifestirati kao kontradikcija između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa (kapitalističko privatno vlasništvo i profit, tržišta itd.). No nikada se nije smatralo kako unutarnje kontradikcije kapitalizma mogu nastati unutar samog razvoja proizvodnih snaga. Unutar ortodoksnog mišljenja nikad se nije smatralo da kapitalizam može razviti proizvodne snage do točke u kojoj prijete uništenjem okolišnih preduvjeta ljudskog života i same civilizacije.

Kao posljedica toga, čak i prije kejnezijanske ere, predboljševička marksistička socijaldemokracija i Druga Internacionala bili su uvjereni tehnooptimisti. I to toliki optimisti da je prva hereza unutar njihovih redova bila ideja Eduarda Bernsteina prema kojoj će kapitalistički rast sam od sebe postepeno pretvoriti ekonomiju u radnički raj.

Naravno, tadašnji predaniji marksisti unutar njemačke socijaldemokracije poput Kautskog i Luxemburgove prepoznali su implikacije takve ideje. Uz takvu optimističnu prognozu samog kapitalizma potreba za bilo kakvom eksplicitno antikapitalističkom ideologijom poput marksizma ili čak socijalizma slabi u korist jačanja "pragmatičnih" i reformističkih struja unutar partije i općenito radničkog pokreta. To se povijesno zaista i dogodilo unutar socijaldemokratskih i laburističkih partija diljem Zapada. Posljedično, reakcija na bernštajnovsku herezu naglašavala je apsolutnu nužnost marksizma kao teorije imanentne krize kapitalizma.

Iako je bilo varijacija na temu egzaktne prirode teorije krize, glavno težište bilo je i ostalo na tzv. Zakonu tendencije pada profitne stope. Problemi s ovom teorijom krize vrlo su složeni i previše dosadni osim za marksističke štrebere, no što se tiče tehnološkog optimizma i ova teorija prirođenu kontradikciju kapitala postavlja između odnosa proizvodnje (kojom dominira potraga za profitom) i razvoja proizvodnih snaga.

Naime, ne postoji urođeni problem sa samim razvojem proizvodnih snaga koje se još uvijek doživljavaju na pozitivan način. Simptom toga jest neprekidna marginalizacija iz marksističke srednje struje tehnoskeptičnih i antiproduktivističkih struja koje su nastale iz radikalizma 60-ih i 70-ih koje su kritizirale kapitalistički razvoj tehnologije kao sastavnog dijela klasne borbe i kontradikcije kapitalizma: tendencije poput situacionista, talijanskih operaista i autonomista, postbordigisti insprirani radom Jacquesa Cammattea, itd.

Još jedan uzrok pristranosti suvremene ljevice spram tehnooptimizma kojeg moramo razmotriti jesu psihološki efekti trenutnog sektaškog stanja i odvojenosti od radničke klase. Osim u svega nekoliko zemalja to stanje zajedničko je čitavoj ljevici, ultraljevici, anarhističkim i ekološkim grupama. Kao posljedica toga, svaka od tih struja nastoji privući one čije ih osobne i kulturalne skonosti predisponiraju za jedan od tih oblika politike.

Oni predisponirani za tehnološki optimizam više gravitiraju ljevici, posebice retroljevici, dok se oni s tehnopesimističnim nagnućima više okreću prema okolišnim ili ekološkim pokretima. Zbog toga često dijalog između ljevice i ekoloških aktivista nije otežan samo razlikama u političkim i filozofskim početnim točkama, već i osobnim razlikama te kulturalnim preferencijama.

Koliko god neki odbacivali takve razlike kao "nepolitičke", potrebno ih je prepoznati i otvoriti im prostor, to jest - ako se želi ostvariti bilo kakvu produktivnu interakciju. U suprotnom rezultat će umjesto dijaloga biti sterilan proces držanja govora drugoj strani uz pozive na asimilaciju ("jedinstvo znači da se vi ujedinjujete s nama, prema našim uvjetima") ili otvoreno neprijateljstvo.

Kraj rasta?

Kada postavimo pitanje kraja rasta, postoji namjerna dvosmislenost u smislu "kraja". S jedne strane, smisao kraja jest zaustavljanje kapitalističkog rasta, ili specifičnije akumulacije kapitala. S druge strane, kraj se nalazi i u smislu ciljeva i sredstava, svrhe procesa. Druga ključna teza ovog članka jest nemogućnost govorenja o prvom smislu bez da se istodobno uzima u obzir i drugi cilj.

Ukoliko želimo zaustaviti kapitalističku beskonačnu ekspanziju proizvodnje koja troši neobnovljive resurse, tada moramo radikalno transformirati ekonomsku i socijalnu strukturu kako bi služila drukčijim ciljevima. No tada se postavlja pitanje je li takva transformacija kompatibilna sa zadržavanjem nejednakosti? Već smo prije u tekstu govorili o utopijskom karakteru bilo kojeg projekta radikalne promjene koji nije u interesu velike većine. Kapitalizam drži veliku većinu u materijalnoj nesigurnosti kako bi nas prisilio da većinu svog vremena posvetimo njegovim procesima valorizacije.

Tko ne bi izabrao raditi 2 dana u tjednu i provoditi ostatak vremena s obitelji, prijateljima i djecom? Keynesova vizija kako ćemo u 21.stoljeću raditi 4 sata dnevno ili manje samo ukazuje na njegovo nerazumijevanje kapitalizma kao sustava u kojemu su potrebe kapitala važnije od potreba ljudi. Uzevši u obzir neprekidnu reprodukciju relativnog materijalnog i vremenskog siromaštva, čemu pomaže i prijetnja apsolutnog siromaštva nezaposlenosti, radnička klasa prilično je svjesna da bi općenito smanjenje društvene proizvodnje, bez još većeg smanjenja ili ukidanja ekonomske nejednakosti, gurnulo one na dnu dohodovne ljestvice ispod praga preživljavanja. Borba za smanjenje hiperprodukcije mora započeti s borbom za ekonomsku jednakost i kontrolu nad proizvodnjom kako bi služila direktno ljudskim potrebama bez posredovanja profita i kapitala.

Kao slobodarski komunisti moramo težiti popravljanju štete nastale pristajanjem povijesne ljevice ka produktivizmu, čime je antikapitalistički pokret podijeljen na ljevičare i ekologe. Moramo raditi na preustroju antagonističkog pokreta koji je istodobno antikapitalistički i antiproduktivistički, no nije i antihumanistički. Kako bi to ostvarili, moramo biti u dijalogu s oba tabora; s jedne strane preispitivati fetišizam proizvodnih snaga i produktivističkih sklonosti među socijalistima, a s druge strane suprotstavljati se mizantropskim strujanjima i mistifikaciji uloge kapitala u krizi neodržive proizvodnje.

No najvažnija od svega jest potreba da se dijalog započne s pozicije otvorenosti, a ne arogancije, te da se shvati da s obzirom na veličinu problema, nitko ne može tvrditi da u startu ima sve odgovore. Kako bismo pronašli zadovoljavajuće odgovore, potreban nam je dijalog koji prihvaća različitosti uz uzajamno poštivanje i pretpostavku dobre vjere svih sudionika. Kapitalistička destrukcija našeg okoliša nije problem kojim ćemo se trebati baviti u nekom trenutku u budućnosti, problem je već ovdje i njegovim se rješavanjem moramo početi baviti sada.

Drugi dio članka izvorno objavljen u „Irish Anarchist Review“ (broj 9. ljeto 2014.), a preuzet s internetske stranice Workers Solidarity Movementa. Ovdje možete pročitati prijevod prvog dijela.