Pokret 99% preuzeo je izraz „okupacija“ iz antikapitalističke tradicije u kojoj je narod okupirao radna mjesta i susjedstva, sve u sklopu nastojanja preuzimanja kontrole nad sredstvima za proizvodnju kako bi se stvari proizvodile i dijelile, „od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama“, bez posredstva novca. No, počevši s prvotnim pozivom Adbustersa, utjecajna struja unutar pokreta zataškala je tu povijest, nazivajući okupaciju privremenim i simboličnim načinom zahtijevanja od vlasti da slomi korporativnu pohlepu i korupciju. Kao antikapitalisti, protivimo se takvom reformizmu ne iz razloga što smo privrženi nekom „radikalnom“ identitetu, i zasigurno ne zbog nostalgije spram starih „socijalističkih“ pokreta (bilo staljinističkog ili socijaldemokratskog tipa – oba su stvorila samo različite oblike kapitalizama). Stvar je jednostavno u tome da su reformističke agende svaki put propale. S druge strane, antikapitalistički pokreti od Pariške Komune 1871. do danas, samo su bili poraženi ili narušeni konfuzijom: prije poraza pokazivali su vrlo obećavajuće početke. Reformizam je propao jer sve smislene regulacije koje idu na ruku radnicima na kraju postaju nešto što narušava zdravlje kapitalizma, tako da ih je nužno rasturiti kako bi se „spasila ekonomija“ (tj. kapitalizam). Upravo tome trenutno svjedočimo - vraćanje u više regulacije, više oporezivanja bogatih kako bi se financirale javne usluge itd., jest nešto što si kapital ne može priuštiti a da prvo ponovno ne podigne profitnu stopu, što bi (kad bi bilo moguće) značilo još više istog: rastuću nezaposlenost, niže plaće, smanjenje javnih usluga i dobara, akceleraciju ratova za izvore energije i devastaciju okoliša, što bi nas dovelo još bliže katastrofi. Reformizam je „utopijski“, jedini izlaz iz ovog nereda je put kojeg tek trebamo pronaći.

Što mislimo pod izrazom „kapitalizam“ koji stoji kao opreka „korporativnoj pohlepi“? Kapitalizam je sustav proizvodnje čije korijene pronalazimo u trgovačkim aktivnostima antičkog i srednjovjekovnog svijeta, no koji se potpuno uspostavio s početkom moderne zapadne Europe, zajedno s transformacijom srednjovjekovnih kraljevstava i carstava u moderne države-nacije (16.-19.stoljeće) koje su uvijek bile neodvojive od kapitalizma. Kao što je Marx rekao, moderna država je „zapravo odbor za upravljanje zajedničkim poslovima buržoazije kao cjeline“. Te su države uspostavile preduvjete za kapitalistički razvoj pljačkom Amerika, Afrike i Azije te uspostavom kolonijalnih režima koje su s vremenom preuzele lokalne elite koje su upravljale vlastitim kapitalističkim razvojem (često pod zastavom „socijalizma“). Do sredine 19.stoljeća kapitalizam je postao dominantna globalna sila, prisiljavajući „sve nacije, pod prijetnjom izumiranja, da prihvate buržoaski način proizvodnje; ... da među sebe dovedu ono što se smatra ´civilizacijom´...“ Ova civilizacija može se analizirati kroz sljedeće, isprepletene aspekte:

1) Dvije osnovne društvene klase: proletarijat i buržoazija

1. Mi proleteri (uglavnom seljaci istjerani sa svojih posjeda i njihovi potomci) nemamo (legalnu) mogućnost preživljavanja osim da iznajmljujemo sebe kao radnike
2. Buržoazija nema aristokratsku poziciju koja bi joj osigurala počasti, sve što ima jest novac i magiju da ga uvećava – eksploatacijom nas proletera

2) Sustav robne* razmjene koji prodire u sve sfere života, s novcem kao univerzalnom robom (sve ima svoju cijenu, tako da sve možete dobiti s dovoljnom količinom novca, no ništa ne možete dobiti bez njega)

*Roba: nešto proizvedeno za razmjenu, a ne za direktnu upotrebu ili za darivanje

3) Neposredni proces kapitalističke proizvodnje

a. Industrijski kapitalisti (dio buržoazije) investiraju novac (znan kao kapital*) kako bi unajmili zemlju i zgrade, kupili strojeve i sirovine i unajmili proletere, kako bi proizveli Robu za prodaju – ne zato što kapitalisti žele Novac kako bi kupili drugu Robu (tradicionalna logika robne razmjene, R-N-R), već kako bi stvorili profit, to jest više novca nego je prvotno investirano (N-R-N').

*Kapital: novac investiran kako bi se dobilo više novca; „mrtvi rad, koji poput vampira živi jedino sisanjem živog rada i što bolje živi, siše više rada“. (Marx, Kapital, 1.dio, poglavlje 10.)

b. Taj trik je moguć jedino stoga što nam kapitalisti plaćaju samo dio onoga što proizvedemo. Na primjer, proleterka imenom Lori radi 8 sati za 10 $ po satu, slažući hamburgere u McDonald`su. Tijekom tih 8 sati napravi 400 hamburgera koji se prodaju za ukupno 2000 $. Meso, pecivo i ostali materijal koštaju 1000 $, dok alati, trošenje opreme s vremenom i drugi troškovi koštaju dodatnih 900 $, što je ukupno 1900 $. Lorin rad dodao je 100 $ vrijednosti tim materijalima, no plaćena je samo 80 $, tako da je McDonald`s stvorio 20 $ profita iz neplaćenog dijela radnikovog rada tog dana. Ako u restoranu radi 10 zaposlenika po smjeni pod istom stopom eksploatacije i ako su dvije smjene dnevno, tada je dnevni profit gospodina McDonalda 400 $, odnosno 12000 $ mjesečno.

c. Upravo u svrsi proizvodnje postoji nepomirljiva kontradikcija između kapitala i rada potrebnog za rast kapitala. Naši interesi su dijametralno suprotni: što duže i napornije radimo, gazda stvara više profita i obratno: ako pokušamo smanjiti radno opterećenje, bilo vremenski ili intenzitetom, ili ako zahtijevamo više plaće ili veću zaštitu na radu, smanjujemo gazdin profit. Kontradikcija se ne može riješiti kompromisom jer kapital umire ako ne raste, a rasti može jedino izvlačenjem više „živog rada“ od radnika. Ovo je osnovna logika kapitalističkog investiranja, N-R-N`: kapitalisti ne investiraju kako bi razmijenili svoju imovinu za nešto što žele koristiti, već kako bi njihov novac stvorio novi novac, a ako im to ne pođe za rukom, uvijek mogu prodati svoju imovinu i kupiti otok u tropima. U isto vrijeme, natjecanje s drugim kompanijama prisiljava ih na konstantno povećavanje stope eksploatacije – bilo da nas natjeraju da radimo jače i duže, ili prelaskom na novu opremu koja može proizvesti više proizvoda po radnome satu, ili kojom može upravljati jeftinija radna snaga. Svako toliko radništvo uspijeva smanjiti stopu eksploatacije, no kada je to ograničeno na samo jednu kompaniju, kompaniji prijeti bankrot (jer ostale kompanije u istoj industrijskoj grani nastavljaju poslovati s višim stupnjem eksploatacije); kad radništvo uspije smanjiti stopu eksploatacije u cijeloj industrijskoj grani, kapital napušta tu granu u potrazi za profitabilnijim prilikama što dovodi do masovnih otpuštanja (kao što smo vidjeli na primjeru auto industrije); kada je pogođen sustav u cjelini nastupa kriza, koja je zapravo način na koji kapital obnavlja profitnu stopu.

4) Nemilosrdno natjecanje između kapitalista na (slobodnom ili reguliranom) tržištu

Upravo su iz tog razloga subjektivna shvaćanja poput pohlepe irelevantna: čak i kada bi Majka Tereza bila poduzetnica i kada bi njezin jedini razlog za pokretanje posla bilo stvaranje humanih poslova, „zelena“ proizvodnja ili milosrđe, njezini proizvodi bili bi ograničeni na malenu tržišnu nišu za bogate koji žele umiriti svoju savjest (poput „fair trade“ tržišta), ili bi vjerojatnije bili skuplji nego proizvodi kompanija koje svoje radnike plaćaju malo manje ili malo više zagađuju. Prisiljena je slijediti njihov primjer ili će otići u bankrot. Nikakva vladina regulacija ne može to bitno promijeniti: regulacija direktno zadire u količinu profita, tako da je uvijek na djelu potezanje konopa između kapitalista i svakoga tko pokušava regulirati tržište povećanjem minimalne plaće, poboljšanjem standarda zaštite okoliša itd. Tu se zapravo radi o izmiještanju klasne borbe između kapitala i rada. Država i većina službenih „radničkih“ organizacija samo reagiraju na, ili pokušavaju preventivno spriječiti, raspostranjeni proleterski otpor. Kao što je već rečeno, taj rat ne može završiti primirjem: kapital mora povratiti višu razinu profitne stope, što znači poništavanje prethodno izborenih regulacija. 

5) Beskonačno širenje reprodukcije i krize

Kapital nije samo poput vampira; on je i poput karcinoma jer se mora neprestano širiti i umnožavati. Jednom kad kapitalist stvori profit, mora ući u sljedeću investiciju – bilo širenjem postojeće tvrtke ili osnivanjem nove. Čak i ako samo pospremi svoj profit u banku, banka ga mora posuditi drugom kapitalistu, ili će sama banka propasti. Zbog toga ne možemo za krizu okriviti Wall Street ili banke: bez banaka ili burze dionica, industrijski kapitalisti ne bi mogli prikupiti dovoljno novca za kupnju skupe opreme nužne za preživljavanje u natjecanju s drugim kompanijama. Istodobno, financijske institucije ne mogu preživjeti bez investicija i konstantnog izdavanja kredita, a kada nema profitabilnih prilika ili nastupa kriza, ili bankari smišljaju načine stvaranja profita na papirima (hedge fondovi) – sve dok netko ne shvati da se ne odvija dovoljno proizvodnje i potrošnje da se sve to podupre. No do toga NE dolazi zato što svi imaju proizvode koje trebaju ili žele; šestina svjetske populacije je kronično pothranjena, a polja stoje neobrađena, poljoprivredna oprema neiskorištena a ogromne količine hrane bacaju se svakoga dana. Pravi razlog je taj što ljudi nemaju dovoljno novca za kupnju proizvoda zbog toga što ih kompanije ne žele zaposliti (ili ako žele, plaće su preniske) jer im tada ne bi bilo profitabilno širiti se, budući da svoje proizvode ne bi mogle prodavati po profitabilnoj cijeni...

Kriza neće završiti sve dok se ne povisi profitna stopa, što će zahtijevati:

1. Znatno povećanje stope eksploatacije, a budući da je teško zamisliti kako možemo preživjeti stres rada dužeg i napornijeg nego dosad, glavni način povećanja stope eksploatacije bio bi nastavak otpuštanja radnika i smanjenja plaća – uključujući socijalnu plaću, koju čine socijalna skrb, javni prijevoz, skloništa za beskućnike itd. (što kapitalisti plaćaju proleterima indirektno preko poreza i donacija neprofitnim organizacijama).
2. Likvidaciju starog kapitala, uključujući proizvode koji se ne mogu profitabilno prodati, zastarjeli fiksni kapital (strojevi) i izmišljeni kapital (papiri koji vrijede bogatstvo koje je veće od stvarne vrijednosti robe na koju su se originalno odnosili – vrijednost koja uvijek pada zbog tehnološkog razvoja, dok se papirnata prava na tu vrijednost, kad se jednom prodaju u različitom obliku, ne otpisuju sve do financijskog sloma; u povijesti je rat bio važan način likvidacije starog kapitala).
3. Nastavak smanjivanja troškova proizvodnje pljačkanjem zemlje, vode i drugih „resursa“ od nekoliko preostalih svjetskih seljačkih zajednica i rudarenjem u tijelima ljudi i drugih životinja u potrazi za „resursima“ poput organa, plazme, DNA...
4. Otvaranje novih tržišta (na Marsu?) i neprestano stvaranje novih proizvodnih linija (za one koji si ih mogu priuštiti), komodificirajući (pretvarajući u nešto što se prodaje, u robu, op prev.) bilo koju sferu života koja se može komodificirati (možda naši snovi?)

To jest, ako nas kapital prije toga ne uništi u vojnoj ili ekološkoj apokalipsi... Ili ako ne srušimo vlast kapitala pretvaranjem „Occupy pokreta“ u pokret za okupaciju sredstava za proizvodnju.

Kroz 19.stoljeće, kapital je svakih desetak godina obnavljao svoju profitnu stopu kroz krizu koja bi trajala dvije ili tri godine. Početkom 20.stoljeća, imperijalistička ekspanzija odgodila je krizu sve do velikog sloma 1929. Tada je bilo potrebno desetljeće depresije i najdestruktivniji rat u ljudskoj povijesti kako bi se likvidiralo dovoljno starog kapitala, opljačkalo dovoljno „resursa“ i otvorilo dovoljno novih tržišta da bi se obnovila profitna stopa, stvarajući uvjete za Zlatno doba kapitalističkog rasta i pro-radničke regulacije, od 1945. do oko 1970. Ne zaboravimo da su se na kraju tog procvata, 1968, relativno „privilegirani“ radnici i studenti diljem Prvog Svijeta pobunili u bijesu protiv duhovnog siromaštva kapitalističke proizvodnje te protiv samoga „rada“. U tom razdoblju život u kapitalizmu bio je najbolji za mnoge koji su Francusku doveli na rub revolucije; to je najbolje čemu se reformizam može nadati i mi vjerojatno nećemo živjeti dovoljno dugo da vidimo čak niti povratak u takvo stanje.

Ako Pokret 99% ne iznese revoluciju koja nam je potrebna, ne gubimo nadu! Barem se konačno povezujemo, gradimo mreže za neke buduće borbe, uočavamo ono što ne funkcionira i učimo surađivati, demokratski i uključujući svakoga, u uzimanju, stvaranju i dijeljenu stvari bez posredstva novca, političkih stranaka i države – stvaranju osnove novoga, istinski slobodnog društva „u ljušturi staroga“. Sad je vrijeme za trajni globalni štrajk i okupaciju svega za sve!