Kako su to radili naši stari Neki od nas žive u tami Drugi su svjetlom obasjani. Vidimo one svjetlom obasjane A oni u tami ostaju sami. Bertol Brecht, Balada o Mackie Nožu Međunarodni dan rada koji se u većini zemalja svijeta obilježava 1. maja tradicionalno se uzima kao dan demonstracija i sjećanja na sve znane i neznane ljude koji su se posvetili borbi za radnička prava u stoljećima ogorčenih sukoba između kapitala i rada - borbi koja traje i danas i čiji se kraj nazire tek u besklasnom društvu i bratstvu svih ljudi. Proslavu Dana rada najčešće organiziraju sindikati, komunisti, anarhisti, socijalisti i aktivisti diljem svijeta u spomen na žrtve masakra na čikaškom trgu Haymarket i borbi američkih radnika za osmosatni radni dan.

Američka federacija rada tog je dalekog 1. maja 1886. godine pozvala na nacionalni generalni štrajk gdje god su kapitalisti ili državne vlasti odbile uvođenje osmosatnog radnog dana. Više od 350 000 radnika izašlo je na ulice Chicaga, Detroita, New Yorka i brojnih drugih američkih gradova. Generalni štrajk doveo je do paralize čikaške industrije i velikih novčanih gubitaka za malobrojnu, ali nadasve moćnu kapitalističku klasu i političke moćnike koji su brzo mobilizirali državnu miliciju i lokalne policijske snage. Čikaške radnike predstavljali su Albert Parsons i August Spies, dvojica anarhista i članova Međunarodnog radničkog udruženja koji su sastavili rezoluciju Centralnog udruženja rada u kojoj se pozivalo na ujedinjene radnika i beskompromisnu borbu za osmosatni radni dan i uništenje eksploatatora i nepravednog kapitalističkog sustava. Rezolucija je potpisana i završena vatrenim pokličem „Smrt neprijateljima Čovječanstva“.

3. maja ispred McCormickove tvornice poljoprivrednim alatima u Chicagu došlo je do sukoba između štrajkača i štrajkolomaca kojima su podršku pružili pristigli policijski odjeli zapucavši na nenaoružane radnike u štrajku. Ubijeno je četvero ljudi. Razbješnjeni August Spies napisao je i dao tiskati obavijest o policijskim ubojstvima te pozvao radnike na otpor. Osvetite se! Radnici, na oružje! …Godinama ste trpjeli najgora poniženja… radili ste do smrti …žrtvovali ste vlastitu djecu tvorničkim gospodarima – u kratko: bili ste bijedni i poslušni robovi sve ove godine: Zašto? Da bi zadovoljili neutaživu pohlepu, da bi napunili džepove vaših lijenih i lopovskih gospodara? Sada kada te iste gospodare moliš da ti olakšaju tvoj teret, on šalje svoje krvosljednike da pucaju na tebe, da te ubiju! … Zovemo vas na oružje, na oružje!

Sljedeću večer, 4. maja 1886., sazvano je mirno okupljanje na trgu Haymarket na kojemu se okupilo oko tri tisuće ljudi. Bio je to miroljubiv skup radnika i boraca za radnička prava koji su se izmjenjivali na bini držeći govore o skoroj emancipaciji trudbenika SAD-a. Bližila se večer i broj okupljenih opao je na nekoliko stotina. Odjednom se na trgu pojavio odred od 180 policajca čiji su se zapovjednici popeli na binu i naredili ljudima da se raziđu. U tom trenu došlo je do eksplozije bombe koja je ranila 66 policajaca od koji je sedam kasnije umrlo. Policija je počela pucati po okupljenima, ubivši pritom nekoliko desetaka ljudi, a ranivši više od 200. Politički i poslovni vrh zahtijevali su brza uhićenja i oštre presude, ali kako nije bilo nikakvih pravih dokaza o identitetu čovjeka koji je bacio bombu, policija je proizvoljno uhitila osmoricu vodećih čikaških anarhista od kojih je samo jedan taj dan uopće bio na Haymarketu, a taj jedan držao je govor u trenutku kad je bomba eksplodirala. Bio je to očigledno politički proces na kojem su se osuđeni našli na optuženičkoj klupi isključivo zbog svojih uvjerenja i borbe za radnička prava.. Porota sastavljena od njima „jednakih“ osudila ih je na smrt. Događaj je izazvao veliku međunarodnu pažnju, a demonstracije i skupovi podrške osuđenih radničkim vođama održani su u Francuskoj, Rusiji, Italiji, Engleskoj, Španjolskoj. Iz svih krajeva Europe i svijeta pružali su podršku i zahtijevali oslobođenje između ostalog i ljudi poput Georga Bernarda Shawa, Petra Kropotkina, i velikog Williama Morrisa. G.B. Shaw izjavio je nakon što je Vrhovni sud Illinoisa jednoglasno odbio žalbu za pomilovanjem: „Ako svijet mora izgubiti osmoricu ljudi, može si bolje priuštiti da izgubi osmoricu pripadnika Vrhovnog suda Illinosia“.

Godinu dana nakon suđenja, četvorica osuđenih među kojima su bili Parsons i Spies obješeni su. Lois Lingg, 21-godišnji stolar izvršio je samoubojstvo dinamitom u svojoj ćeliji. Ostala trojica ostali su u zatvoru. Pogrebna povorka koja je ispatila mučenike Haymarketa do njihovog posljednjeg počivališta brojala je više od 25 000 ljudi. Iako su kasnije isplivale neke indicije da je bombaš možda bio policijski agent po imenu Rodolph Schnaubelt, neka vrsta agent provocateura , čiji je cilj bio da eksplozija omogući policiji stotine uhićenja i razbijanje revolucionarnog pokreta u Chicagu, definitivno potvrđeni identitet čovjeka koji je bacio bombu ostao je neutvrđen do današnjeg dana. Masakr na Haymarketu, osude i smrtne kazne nisu uništile radikalni radnički pokret. Umjesto toga, inspirirale su mnoge kasnije aktiviste poput Emme Goldman u njihovim brojnim akcijama za revolucionarnu promjenu. Ideje i akcije „Čikaške osmorice“ i svih onih stotina tisuća koji su tog proljeća izašli na ulice američkih gradova nikad ne bi trebale biti zaboravljene, a njihova borba mora se nastaviti.

Pravo na osmosatni radni dan u ovo vrijeme mnogi uzimaju kao „nešto prirodno“, kao dar s neba ili klicu iz zemlje, ali ono je rezultat dugogodišnje agitacije i borbe brojnih aktivista i radničkih udruženja. Danas kada je to pravo još jednom ugroženo nametnutim prekovremenim satima i iscrpljujućim uvjetima rada vrijeme je da nove generacije radnih ljudi i svima koji je dobrobit Čovječanstva na pameti obrane ta prava, ali i krenu dalje. U 21. stoljeću, kada je produktivnost rada dosegla neviđene visine, proizvodnja se stostruko povećala, a tehnologija i znanost napredovale gigantskim koracima, vrijeme je da se napredak konačno stavi u korist velike većine ljudi, a ne nekolicine pohlepnih eksploatatora. Vrijeme je za istinski slobodarski socijalizam i radničko samoupravljanje. Ali on mora podrazumijevati i istinske promjene u samoj organizaciji rada. Zato je vrijeme za radikalno kraći i lakši radni dan koji će olakšati breme svim zaposlenim ljudima i omogućiti im više vremena igru, učenje i općenito uživanje u životu - zahtjev koji u 21. stoljeću ne bi smio zvučati nimalo utopistički. U svakom slučaju, sjećanje te nastavak borbe radnica i radnika čije poraze i pobjede smo baštinili, to je istinski smisao Dana rada.