Ekonomska kriza u Grčkoj je najvažnija stvar koja se dogodila u Europi nakon Balkanskih ratova. Razlog tome nije to što bi Grčka bila ekonomski centralna za europski poredak: sa jedva 3 posto BDP-a eurozone, grčka bi ekonomija mogla nestati bez traga i jedva da bi ikome falila. Opasnosti koje predstavlja nadolazeća grčka neisplata dugova (eng. default) svode se na to na koji će se način ona odigrati.

O grčkoj neisplati dugova govorim kao o sigurnoj stvari zbog toga što ona to i jest: tržišta procjenjuju dug grčke vlade kao da je već došlo do neisplate. Ovo je samo po sebi velika stvar, zbog toga što je euro izgrađen na pretpostavci da se niti jedna zemlja u kojoj se on koristi nikada neće naći u takvoj situaciji, pa kao rezultat toga nema presedana trenutnom stanju i, što je još važnije, nema zaštitnih mehanizama protiv onoga što će se uskoro dogoditi. Buduća neisplata dugova mogla bi se odigrati na nekoliko načina. Najbolji načina, iz svačije perspektive, bio bi ono što se naziva 'dobrovoljni rollover' (odgoda plaćanja duga uz dodatnu naknadu, op.prev.). Prema ovom scenariju, institucije kojima grčka vlada duguje novac progutat će knedlu i, kada dođe vrijeme otplate duga, dozvoliti da se njihove pozajmice pretvore u novi dugotrajni dug. Ovaj 'dobrovoljni' dogovor ima i svoju pištolj-uperen-u-glavu stranu, zbog toga što se relevantne institucije nalaze pod ogromnim pritiscima vlade da popuste a također se suočavaju i s činjenicom da će ukoliko kažu ne, pokrenuti pravu neisplatu dugova, što znači da će vrijednost njihovih pozajmica strmoglavo pasti i da će one izvući deblji kraj. Ono što se nudi je sljedeće: posudite nam još novca, ili izgubite većinu novca koji ste već posudili.   

To je u ovom trenutku najbolji mogući scenarij i trenutačni plan A. On odražava neuspjeh originalnog plana A, koji je uključivao pozajmicu od 110 milijardi eura Georgeu Papandreou u svibnju prošle godine u zamjenu za obećanje da će srezati javnu potrošnju i povisiti porezne prihode, oboje u dosad neviđenim razmjerima. Zajednički zajam Europske središnje banke, EU-a i MMF-a bio je nužan zbog toga što je, nakon financijske krize iz 2008., Grčka raskrinkana kao država s ekonomijom utemeljenom na lažnim podatcima i jeftinim kreditima. Jeftini krediti su sada presušili, a Grčka se suočila s najjednostavnijim i najgorim ekonomskim problemom za svaku vladu: nije mogla otplatiti svoje dugove.  

Postoji odličan trenutak u jednom od inače groznih Star Trek filmova, u kojem Spock citira drevnu vulkansku poslovicu: 'Jedino je Nixon mogao otići u Kinu.' Na sličan je način vjerojatno točno da se jedino George Papandreou može suočiti s fundamentalnom ekonomskom strukturom moderne grčke države, pošto je njegov otac Andreas više nego itko drugi doprinio njezinoj izgradnji. Grčka je 1981., iste godine kada je on postao premijer, postala članicom EEZ-a, nakon čega je grčka vlada stvorila vazalnu državu u kojoj su direktne subvencije i transferi iz EEZ-a praćeni lakim pozajmicama zapadnoeuropskih banaka. Novac se slijevao u Grčku i iskorišten je za financiranje ogromnog porasta poslova u javnom sektoru, većinom povezanih s političkom patronažom. Različiti oblici korupcije prožimali su sustav u kojem je mito u fakelaki-ma ili 'malim kuvertama' predstavljalo svakodnevnu pojavu i, što je od presudne važnosti, u kojem su bogati smatrali da je plaćanje poreza nešto na što bi se odlučili samo siromašni i glupi. Ovo posljednje znači da je u određenim bitnim pogledima, Grčka bila država bez funkcionalne verzije društvenog ugovora. Vanjskom promatraču je sve ovo bilo uglavnom poznato, ali mlađi Papandreou je, nakon što je 2009. postao premijer, bio prvi istaknuti grčki političar koji je to priznao i obećao da će se s time beskompromisno obračunati. 'Korupcija, nepotizam, klijentelistička politika; mnogo je novca zapravo profućkano kroz ovakve prakse.' Papandreouovo priznanje je izazvalo šok: svi su znali da je to istina, ali otkada to istaknuti političari govore vrlo nepopularne stvari za koje svi znaju da su istinite? EU je posudila novac Grčkoj kako bi Papandreou proveo svoj program štednje i držala fige da time kupi dovoljno vremena da se deficit smanji – pri čemu je deficit razlika između onoga što je Grčka trošila i onoga što je skupljala putem poreza.   

To je bio stari plan A, koji nije upalio. Papandreou je napravio duboke rezove duž čitavog javnog sektora, ali dvije su stvari pošle po zlu. Prvo, grčka je ekonomija nastavila krahirati. Ekonomisti imaju različite teorije o praktičnim učincima 'politike štednje' (eng. austerity), koja podrazumijeva oštro rezanje javne potrošnje. Za vanjskog promatrača je pomalo uznemirujuće da se sve te teorije toliko razlikuju oko nečega tako važnog i temeljnog kao što su to učinci velikih rezova u javnoj potrošnji. Ali ako zanemarite ekonomsku znanost i pogledate povijest, čini se da stvari stoje tako da si ne možete jednostavno rezovima prokrčiti put do ekonomskog rasta. (Postoji nekoliko spornih protu-primjera, ali ovo je opće pravilo.) Održavanje javne potrošnje konstantnom dok ostali dijelovi ekonomije rastu je povijesno mnogo validniji model – usput, održavati javnu potrošnju konstantnom je samo po sebi ogromna borba, predstavljajući otprilike ono što je gđa. Thatcher napravila u UK-u. Dakle prvi je problem bilo to da su rezovi u Grčkoj doveli do pogoršanja grčkih poteškoća: ekonomija je i dalje kontrahirala, a nezaposlenost je dosegnula rekordnu brojku od 16.2 posto. Drugi je problem bilo to što oni bogatiji Grci koji nikada nisu bili ludi za plaćanjem poreza nisu pokazali nikakvu povećanu želju da to učine, a što je mnogo gore, država nije pokazala nikakvu novu sposobnost ili želju da ih na to prisili. Bez mogućnosti prikupljanja više poreza, stari plan A bio je bezvrijedan.  

Ovo je dakle novi plan A: Grci posude novih 120 milijardi eura, zajmodavci dozvole odgodu plaćanja, Papandreouova vlada uvede nove mjere štednje i privatizacije, bogati Grci počnu plaćati porez, grčka se ekonomija oporavi, i do trenutka kada sljedeći veliki komad duga stigne na naplatu – od sredine 2012. – Grčka si može priuštiti da plati svojim zajmodavcima i kriza je gotova.

Zvuči li ovo uvjerljivo? Ne bi trebalo. Ovaj se scenarij nalazi negdje na spektru od malo vjerojatnog do nemogućeg, jer iako nitko ne dovodi u pitanje Papandreouove namjere – on je jedini meni poznati političar koji tako konzistentno svojem izbornom tijelu govori stvari koje ono ne žele čuti – Grci pokazuju jasne znakove da se nisu voljni podvrgnuti ovom programu. Prosvjed protiv mjera štednje započeo je žestokom agitacijom ekstremne ljevice, ali prosvjednici sada uključuju i 'Indignate', Grke iz srednje klase kojima je već dosta štednje, i koji su prema grčkom dugu zauzeli Dario Fo stav: ne možemo platiti, nećemo platiti. Glasanje o novoj rundi mjera štednje odigralo se usred 48-satnog generalnog štrajka.

Indignati nisu glupi, i dobro su svjesni dviju glavnih stvari. Prvo, 'spašavanja' (eng. bailouts), kako se takve stvari obično nazivaju, zapravo nisu nikakva spašavanja. Spašavanja su bile injekcije kapitala, financirane iz džepova poreznih obveznika, u banke koje bi u suprotnom slučaju bankrotirale. 'Spašavanja' Grčke su pozajmice, vrlo jednostavno. Taj će novac morati biti vraćen, i to po vrlo nepovoljnoj kamatnoj stopi: 5.2 posto za Grčku, 5.8 posto za Irsku. Ove kratkovidne i grabežljive kamatne stope, motivirane potrebom da ostalim vladama pruže politički zaklon, čine već sada kritični problem još znatno gorim. Grci znaju da im se novac posuđuje samo da bi mogli jako teško raditi za niže plaće i više poreze kako bi taj isti novac vratili uz velike žrtve. Ovaj je aranžman dogovoren zbog druge stvari koja je Indignatima također dobro poznata, činjenice da se nepodmireni grčki dug uglavnom nalazi u vlasništvu francuskih i njemačkih banaka. To je razlog zbog kojeg su zapadnoeuropske vlade posebno zainteresirane za 'spas' Grčke: on pomaže njihovim bankama da ostanu solventne. Za Indignate ovo ne predstavlja dovoljan razlog da pristanu na desetljeće ili više ponizne bijede. Oni žele da grčka vlada odbije platiti dugove, i da se banke pomire s gubitcima za zajmove koje nikada niti nisu trebale dati.     

Upravo ta mogućnost plaši sve ostale unutar EU-a, i svjetskog ekonomskog poretka općenito. 'Dobrovoljni' rollover bi bio pristojni oblik neisplate dugova koji bi Europskoj središnjoj banci, MMF-u i EU vladama dao vremena da izrade svoj pravi plan, što god to bilo. Svaki nekontrolirani oblik grčke neisplate duga, uzrokovan izostankom novih pozajmica ili grčkim preskakanjem isplate obroka duga, doveo bi do onoga što se naziva 'poremećajem', nesigurnosti koja bi se mogla rasplesti na najrazličitije načine, od blagog lokalnog grča do potpunog kolapsa na kontinentalnoj razini, uključujući i kolaps prvo eura a zatim i samog EU-a. Kolaps Lehman Brothersa u rujnu 2008. bio je jedan od tih 'kreditnih događaja'. Takvi događaji su po svojoj prirodi kaotični i nepredvidljivi, tim više zbog toga što su temelji ekonomskog poretka, onakvog kakav je on bio 2008., i dalje netaknuti. Tko je vlasnik tog grčkog duga? Kao što sam već rekao, uglavnom francuske i njemačke banke. Da, ali banke osiguravaju svoj dug putem kompleksnih financijskih alata. Osiguravaju ga gdje? Ne znam: dio je osiguran preko britanskih banaka kao druge strane u riziku, ali zatim će i taj rizik biti osiguran, tako da je identitet vlasnika paketa, kada se skine posljednji sloj njegovog omota, misterija. Upravo je ta misterioznost kolaps Lehman Brothersa istog trena pretvorila u sistemsku krizu.       

Posljedice 'kreditnog događaja' tipa Lehman Brothers po Grčku nisu ono što brine centralne bankare i vlade: ono što njih zaokuplja je rizik širenja 'zaraze', kako to oni nazivaju, kroz čitavu eurozonu. Euro nije dizajniran da bi se nosio s neisplatama dugova, pa će nakon Grčke u pitanje biti dovedena i mogućnost isplate dugova drugih europskih zemalja koje su morale zatražiti ne-spašavajuća spašavanja (eng. non-bailout bailouts) – Irske i Portugala. Ako se bilo koja od njih podvrgne 'odgodi plaćanja', ili 'restrukturiranju', ili 'novom rasporedu plaćanja' svojeg duga – što su sve pristojni izrazi za neisplatu – sljedeća će na redu biti Španjolska, a tu se sve mijenja. ESB/EU/MMF 'trojka' može ispisati ček i kupiti grčku ekonomiju, ili irsku ekonomiju ili portugalsku ekonomiju. Ali Španjolska je dvanaesta najveća svjetska ekonomija, i ESB ne može jednostavno ispisati ček i kupiti je. Španjolska neisplata dugova bi uništila kredibilitet eura, a vrlo moguće i samu valutu, barem u njenom sadašnjem obliku.  

To je razlog trenutnoj situaciji, u kojoj vlade nevoljko posuđuju novac Grčkoj jer misle da ga neće u potpunosti dobiti natrag, ali svejedno su odlučne da to učine jer moraju kupovati vrijeme. Euro je uveden uz fundamentalni demokratski deficit, koji nije zabrinjavao europsku elitu koja je iza njega stajala zbog toga što je ona počela vjerovati u neki tip neizbježne sudbine. Čini se da je ideja bila ta, da će nova valuta sama po sebi voditi ka postupnoj konvergenciji ekonomija, institucija, bankovnih zakonodavstava, fiskalnih politika i nacionalnih kultura. Valuta je imala svoju banku ali ne i svoju vladu i zakone, osim navodno obvezujućih fiskalnih pravila koja su odmah, i to vrlo javno, prekršena od strane participirajućih vlada, bez ikakvih posljedica ili sankcija. Sustav nije imao mehanizama prisile niti prilagodbe okolnostima, osim vrijednosti eura na međunarodnim valutnim tržištima i kreditnog rejtinga vlada sa dugom u eurima.

Potreba za robusnijom institucionalnom strukturom i kriznim planiranjem očita je još od osnutka eurozone, a osobito nakon implozije iz 2008. Vlade su prošle godine uspostavile 'fond za financijsku stabilnost' – u osnovi fond za hitno spašavanje - od 750 milijardi eura, ali još smo uvijek daleko od fiskalne unije i političkih struktura koje bi odgovarale monetarnima. Očiti sljedeći korak bilo bi stvaranje euroobveznica, ili paketa duga uz potporu čitave eurozone. To bi manje izgledalo (i bilo) kao pozajmica jakih europskih ekonomija slabijima, a također bi bilo i korak, ali korak koji bi se po potrebi moglo poreći, prema nekom obliku fiskalne unije. Što se tiče kriznog planiranja, pa, uskoro ćemo saznati. Sigurno se posvetilo puno pažnje pitanju utjecaja neisplate duga na euro – kako minimalizirati njegove posljedice, kako točno provesti 'restrukturiranje' ili 'novi raspored plaćanja'. Sigurno? A ako bi neka država bila prisiljena napustiti eurozonu zbog toga što jednostavno više ne bi bila u mogućnosti otplaćivati svoj dug, kako bi to izgledalo? To nije nešto što država može najaviti unaprijed. Kada bi Grčka izjavila da planira napustiti euro, svaka odrasla osoba u zemlji bi dotrčala, došetala ili dopuzala do najbliže banke i podigla sav svoj novac – zbog toga što ako bi ostavili svoje eure tamo gdje jesu, euri se pretvaraju u drahme koje vrijede, recimo, upola manje. Masovna podizanja novaca istoga bi dana prouzrokovala bankrot svih grčkih banaka. Zbog toga bi vlada morala proglasiti 'bankovni praznik', tj. potpuno zamrzavanje svih bankovnih računa, kao prvi korak prema uvođenju nove valute. Ali što bi se dogodilo sa svim tim stranim dugovima, i dalje izraženim u eurima? Oni bi automatski postali duplo skuplji sada kada bi morali biti otplaćeni u devalviranim drahmama. Vlada zbog toga možda ne bi imala drugog izbora nego proglasiti sav svoj dug nevažećim.    

Ovo možda zvuči kao recept za katastrofu, ali 2002. je Argentina odbila platiti dug, zamrznula banke, proglasila svoj vanjski dug nevažećim i odbila financiranje od strane MMF-a – i od tada je najbrže rastuća ekonomija u brzorastućoj Južnoj Americi. (Usput, Indignati su jako dobro svjesni ovog primjera.) Ali to je strategija ekstremno visokog rizika, ne samo za Grčku već za čitavu Europu, i pokušati tako nešto zahtijevalo bi jako puno planiranja. Ali ako je to planiranje i provedeno mi to ne bismo znali, zbog toga što je takve planove unaprijed potrebno držati u tajnosti kako ih tržišta ne bi iskoristila. Ako ovaj posao nije odrađen, opsežno i na razinama koje posjeduju potrebnu političku snagu za provođenje planova kada dođe do neisplate duga, euro će vjerojatno propasti. Koliko god europska politička elita bila spokojna i zaboravna, teško je povjerovati da su baš svi toliko čvrsto spavali za volanom.  

Iz crvlje perspektive većine nas, prevladavajući osjećaj oko ovog novog zaokreta u ekonomskoj krizi je osjećaj zbunjenosti. Susreo sam se s time na Islandu i u Irskoj i u UK-u: osjećajem otuđenosti, neshvaćanja i prevarenosti. Ljudi osjećaju da imaju jako malo ekonomske ili političke moći, vrlo malo kontrole nad vlastitim životima; za vrijeme trajanja ekonomskog rasta, nitko im nije rekao da se radi o neodrživom balonu sve dok nije bilo prekasno. Grčki narod obuzima gnjev kada im zamjenik premijera kaže da 'smo zajedno pojeli novac'; jednostavno se ne slažu s takvom analizom. U svijetu novca, ljudi su privatno bijesni zbog opće nevoljkosti biračkih tijela da prihvate odgovornost za stanje u kojem se nalaze. Ali ispostavilo se da je javnost vrlo slabo poznavala ekonomske mehanizme koji su, bez njihovog znanja, upravljali njihovim životima. Nisu glasali za sistem, nitko im nije objasnio kako sistem funkcionira, a ionako je pravilo da dok stvari idu na bolje nitko ne glasa za Kasandru, pa nitko u javnom životu ni ne igra ulogu Kasandre. Grčka ima 800.000 javnih službenika, od kojih je 150.000 na putu da izgubi posao. Samo postojanje tih poslova možda i jest simptom trojke koju čine korupcija, nepotizam i klijentelizam, ali to tako ne izgleda osobi koja radi na tom poslu, a koja je trebala što? Odbiti taj posao u nedostatku alternative, zbog toga što je na neki način loše za Grčku da ima toliko radnika u javnom sektoru koji zarađuju pristojnu plaću? Gdje je moć u životu te osobe, smisleni prostor za političko-ekonomsko djelovanje? Ona je postala žrtvenim jarcem, žrtvom odluka donesenih na razinama visoko iznad njenog svakodnevnog života – a isto vrijedi i za sve ostale ljude podvrgnute 'mjerama štednje', i to ne samo u Grčkoj. Štednja je navodno posljedica toga što smo svi mi živjeli malo pre lagodno (ovo je stav na kojeg se u javnosti samo vrlo blago aludira, ali je prisutan, a privatno je ponekad jasno izrečen). Ali stvar je takva da većina nas ne osjeća da nam je bilo pretjerano lagodno. Kada to povežete s činjenicom da imamo tako malo stvarnog utjecaja na svoj ekonomski život, naginjemo stavu da se na nas ne može svaliti većina krivnje. Taj osjećaj koji je dosta snažan u Irskoj i na Islandu, i koji će postepeno jačati u UK-u, je u Grčkoj toliko snažan da je zemlja na putu prema neisplati duga, čiji je najvjerojatniji ishod desetljeće siromaštva za obične Grke.    

Postoji jedna zemlja u kojoj ova nepovezanost između političkog, osobnog i ekonomskog  predstavlja akutnu prijetnju svjetskom ekonomskom poretku. Ta zemlja je Njemačka. Ekonomisti govore o 'makroekonomskoj neuravnoteženosti', činjenici da njemački interesi i npr. grčki ili irski ili španjolski interesi nisu usklađeni. Njemačka ekonomija je prevelika i presnažna za dobrobit njenih susjeda, osim ako se europska monetarna politika nekako ne poboljša kako bi se pomoglo manjim, slabijim državama da prate korak. Kamatne stope koje su, tokom prvog desetljeća postojanja eura, pasale njemačkim proizvođačima, izazvale su rast toksičnih kreditnih balona u Grčkoj, Irskoj i Španjolskoj. Posljedice tih kreditnih balona mogle bi se raspletati čitavo desetljeće; deset godina teških vremena za građane tih država, koji će većinu tog vremena provesti znojeći se kako bi zaradili novac za porez kojim će platiti njemačkim bankama čije su pozajmice hranile njihove balone. Njemačka ušteđevina ide u njemačke banke koje posuđuju drugim državama kako bi one mogle kupiti njemačke proizvode od njemačkih kompanija koje onda pohranjuju svoje prihode u njemačkim bankama koje ih posuđuju… i tako dalje.    

Ovaj sistem nije elegantan ali je vjerojatno održiv, sve dok su njemački porezni obveznici voljni plaćati krahove i spašavanja do kojih će neizbježno dolaziti. Njihova ekonomija je toliko snažna da oni mogu pokriti te račune ako to žele. Međutim, kako se problemi s eurom nastavljaju a obrisi ovog aranžmana postaju sve jasniji, pojavljuju se znakovi da je njemačko biračko tijelo sve manje spremno pristati na tako nešto. Njemački tisak namijenjen publici nižih primanja postavlja pitanje zbog čega bi Nijemci trebali raditi do 69-te kako bi financirali umirovljivanje grčkih radnika iz javnog sektora koji završavaju s poslom u 55-toj. Ovo je varljiv način postavljanja pitanja, ali to je ipak dobro pitanje, i to pitanje s kojim Angela Merkel otvoreno simpatizira. Ona je u više navrata govorila o potrebi za prihvaćanjem gubitaka od strane privatnih vlasnika obveznica koji posjeduju grčke i druge dugove, kako čitav teret ne bi pao na sve više neprijateljski raspoložene porezne obveznike. (Tržišta mrze kada to radi, i odmah počnu paničariti o neisplatama dugova unutar eurozone .)  

Međutim, novi njemački stav ima potencijala da na kraju uništi eurozonu. Ako europska monetarna politika nastavi biti vođena njemačkim nacionalnim interesima doći će do nagomilavanja ogromnih strukturalnih neuravnoteženosti. Nijemci će tada ili morati plaćati kako bi se korigirale te neuravnoteženosti, ili pristati na to da euro ne treba voditi primarno u skladu s njemačkim nacionalnim interesima. Ako ne pristanu na ni jednu od ovih mogućnosti, euro ne može preživjeti. Teško je reći što Merkel stvarno misli o svemu ovome. Nju nitko ne doživljava kao karikiranu raspikuću koja razbacuje novac u smjeru nedužnih siromaha. Svaki put kada se potegne pitanje spašavanja, Merkel izvede složenu pantomimu nevoljkosti da podijeli još keša. Teško je reći je li baš stvarno-stvarno toliko nevoljna ili preuveličava svoju nevoljkost zbog domaće publike kojoj se nimalo ne sviđa ideja spašavanja lijenih južnih Europljana. Međutim, činjenica je da će oni to morati nastaviti raditi ako euro nastavi postojati u svom trenutnom obliku. Njemačka mora postaviti šire europske interese na istu razinu sa vlastitim nacionalnim interesima, inače je euru odzvonilo. Ovo je, ako o tome razmišljate iz široke povijesne perspektive, pravi preokret. Tokom 20. stoljeća, najveću prijetnju europskoj stabilnosti predstavljala je predodžba Njemačke o vlastitoj posebnoj sudbini. Tokom 21. stoljeća, najveću prijetnju europskoj stabilnosti predstavlja nevoljkost Njemačke da prihvati svoju posebnu sudbinu. Ako njemački porezni obveznik uspije, koliko god nevoljko, prihvatiti da je njegova dužnost ponijeti taj teret, euro će se izvući. Ali to neće biti lako.