Nedavno sam sudjelovao u debatama s Nateom Hawthorneom oko toga je li moguća reforma u suvremenom kapitalizmu, tijekom financijske krize. Uvriježeno mišljenje različitih anarhističkih strujanja i slobodarskih komunista, koje se rijetko osporava, jest da nije. No je li to stvarno istina? Ako nije, kako to utječe na naše viđenje pokreta protiv učinaka ekonomske krize?

Ovakva perspektiva prvi je put privukla moju pažnju tijekom vala sveučilišnih prosvjeda i okupacija tijekom 2008-2010. u New Yorku i Los Angelesu, što je bila reakcija na prvu rundu rezanja proračuna i povećanja školarina nakon početka krize.

Iz Mi smo kriza: Izvještaj o kalifornijskom okupacijskom pokretu:

„Čak i ako se ostvare, sadašnje reforme Kalifornijskog Sveučilišta samo će usporiti njegovu eventualnu privatizaciju, a kriza sveučilišta ostaje povezana s mnogo većom krizom zaposlenosti i krizom kapitalizma koja ne dozvoljava održivo rješenje…“

Osim u ovom kratkom citatu, eksplicitna pozicija „reforma nije moguća“, koliko ja znam nije mnogo naglašavana ili izražavana. Ponekad, ova pozicija se nalazila jedva ispod površine kao što to govori naslov utjecajnog Priopćenja iz izostale budućnosti. Iščitavanjem mnogih tekstova radikalnijih elemenata ovog pokreta, susreće se češća pozicija da „reforma nije dovoljna“. U jednako utjecajnom tekstu nazvanom „Ništa ne zahtijevamo“ iz insurekcionističkog anarhističkog časopisa Vatrom na zatvore:

„Kada se fokusiramo na prisustnost ili odsustvo zahtjeva kao kriterija razlikovanja revolucionarne od reformističke borbe, ignoriramo unutarnje odnose i značenja aktivnosti samih borbi. Zahtjevi se brže prihvaćaju, no sada revolucija nije nipošto bliža nego što je ikad bila.“

Ovdje se zapravo zauzima suprotan stav, ne samo da se reforma događa, već se događa brže kada izrazimo što zapravo želimo reformirati. Odnosno, još uvijek moguće (ili u ovom slučaju, vjerojatno), ali ništa što će nas zadovoljiti jer „Mi želimo sve“. Neki bi mogli reći da su druge skupine ili pojedinci izrazili eksplicitnije stavove koji su utemeljeni u antikapitalističkom pogledu na mogućnost sposobnosti kapitalizma da uspori ili izbjegne ekološku katastrofu, no to je potpuno drugo pitanje tako da ću preskočiti taj argument.

Tijekom praznine od jedne i pol godine između slabljenja kalifornijskog studentskog pokreta i početka Occupy pokreta, unutar gore spomenutih krugova dogodio se pomak. Moja sumnja jest da je do toga došlo pod utjecajem trenutno moderne struje „komunizacije“. Reforma je postala nešto što kapitalizam ne može omogućiti. U Plaza – Riot – Commune (što je napisala ista grupa kao i Priopćenje iz izostale budućnosti – „Istraži i uništi“, čija web stranice nije obnovljena još od prije Occupy pokreta u kojem sudjeluju i o kojemu pišu), nemogućnost reforme izražava se kao činjenica. Nešto toliko očito i nekontroverzno.

„Uz iznimku nekoliko ne baš bistrih aktivista i medijskih ideologa, svi vrlo dobro razumiju da je kejnezijanska karta odavno odigrana, ispuhana ratovima i spašavanjima banaka, žrtva vlasititog čudovišnog uspjeha. Neće biti ponovnog rađanja države blagostanja i „reindistrijaliazcije“ društva“.

Dalje nastavljaju:

„Beznadnost skretanja države s njenog trenutnog smjera; uviđanje da bi i blaga reforma sustava zahtijevala kolektivno nasilje gotovo revolucionarnog intenziteta; prisutno shvaćanje da bismo bili idioti ako bi prevalili tu udaljenost, još ne dostižući revoluciju – sve to pridaje mnogim borbama protiv mjera štednje čudan očaj i intenzitet“.

Kad sam prvi put to pročitao, bilo je vrlo privlačno i posebno sam sklon ovom citatu. Stvari koje više ili manje privlače pozornost Occupy pokreta: deregulirani financijski sektor, studentski dugovi, ovrhe, nedostatak održivih opcija zdravstvene skrbi,  nezaposlenost – sve se to čini neodvojivim od kapitalizma samog po sebi, posebno za ljude poput mene koji su rođeni u 80-ima, kad je zatezanje i napad na socijalnu demokraciju bio u punoj snazi. Iako je Occupy (mudro) izbjegao dogovor o zahtjevima, može se reći da bi minimalni dogovor bio: restruktruriranje i čvršća regulacija financijskog sektora, oprost dugova i prestanak ovrha, socijalizirana zdravstvena skrb i prošireni programi za nezaposlene. Ispunjenje ovih zahtjeva predstavljalo bi velik prijelom u onome što je kapitalizam, posebno američki, danas i vjerojatno bi zahtijevalo lom u ekonomiji i ofenzivu radničke klase kakva nije viđena desetljećima. Ovo je možda dodatno obojeno time što neki od nas pripadaju generaciji „Rata protiv terora“ i sjećamo se, ili smo bili uključeni u najveće antiratne prosvjede u povijesti, no nismo učinili ništa da spriječimo rat u Iraku ili da ga završimo.

Dalje dolazimo do „Civilizacija je nekoć bila omiljen predmet“ Malcolma Harrisa, jednog od prvih i značajnih slobodarskih komunista koji su komentirali Occupy pokret:

„Najbolji reformski pokušaji socijaldemokrata nisu mogli čak niti usporiti brzinu osiromašenja radničke klase. Državno osiguran minimalni dohodak, socijalizirana zdravstvena zaštita i plaćeni odmor zvuče super, no sve to jednako je vjerojatno kao i potpuna zaposlenost. To jest, strukturalno nemoguće. Takozvani prijelazni zahtjevi poput ovih nisu od velike pomoći jer potiču špekulativnu analizu, a ne revolucionarnu svijest. Poanta nije u tome da se odgonetne pravo postrojavanje zvijezda koje bi bilo potrebno da kapitalistička država osigura slobodno visoko obrazovanja za sve, već u otkrivanju da država to ne može i neće učiniti.“

No kako su te stvari „strukturalno nemoguće“? Jesu li struktruralno nemoguće u smislu da ih trenutne postavke kapitalizma ne dozvoljavaju? Ili da su trenutne postavke kapitalizma jedina dostupna opcija i potrebna nam je ili potpuna revolucija, ili razumijevanje da ćemo dobiti samo više istoga, ako ne i goreg? Čini se da posljednja rečenica ukazuje da vjeruje u potonje, no to je više tvrdnja nego objašnjenje. Zašto su takve reforme nemoguće? Što ih čini takvima?

Pokušaj elaboracije stava „reforma je nemoguća“ nalazi se u „Blokiraj, štrajkaj, komuniziraj?“, što je značajan tekst jer se zapravo radi o letku, što znači da je stav otišao od teoretskog teksta i komentara prema javnoj propagandi.

„[...] povratak k većoj regulaciji, većem oporezivanju bogatih kako bi se financirale socijalne službe itd., predstavlja nešto što si kapital ne može priuštiti bez prethodnog obnavljanja profitne stope, što bi zahtijevalo više istoga: rastuću nezaposlenost, pad plaća, rezanja javnih dobara i usluga i ubrzavanje energetskih ratova i devastacije okoliša, što bi nas dovelo još bliže katastrofi. Reformizam je „utopijski“,  jedini „realističan“ izlaz iz ove zbrke je put kojeg tek trebamo probiti.“

Ovdje konačno dobivamo nekakvo objašnjenje zašto je reforma nemoguća (ne tvrdim da takva objašnjenja ne postoje, samo ih nisam svjestan ili ih nisam potpuno razumio). Uvjet obnove „profitne stope“. Nemam pojma o valjanosti ovog objašnjenja, tako da ću to ostaviti drugima da objasne. Za mene otvara još više pitanja i odgovora i, iako je bolje nego jednostavno tvrditi da je reforma nemoguća, ne objašnjava zašto je profitna stopa pala, ili je li zaista pala ili pada (što se čini spornim pitanjem).

Nedavno je britanska Deteritorijalna Grupa za Podršku napisala „Deset rastućih tržišta za krizu“ pri čemu se dotiču problema.

„[…] povratak na socijaldemokratske društvene modele jednostanvno je neizvediv – ne zbog ekonomskih razloga (iako takvi argumenti imaju određenu težinu),  već zbog socio-političkih razloga. Ono što je izgradilo i održalo državu blagostanja bio je model socijaldemokratske političke organizacije koji jednostavno više ne postoji. Velik dio raspada takve organizacije posljedica je neoliberalnih tržišnih reformi nakon 1979, no tek moramo prihvatiti da je također nagrižena i zahtjevima koji su dolazili iz redova same radničke klase – zahtjevi društvene liberalizacije, povećane osobne autonomije i odbacivanje fetišizacije rada, ili čak samog rada – što tradicionalne strukture klasne organizacije nisu mogle ispuniti bez razbijanja vlastitih birokratskih struktura.“

Nasuprot suštinskih tvrdnji, ili pripisivanja nemogućnosti reforme isključivo ograničenjima samog kapitalizma, DGP čini se zastupa mišljenje da se socijaldemokracija dogodila zato što je postojao socijaldemokratski pokret političkih stranaka i sindikata, koji je došao na vlast i sklopio partnertsvo s voljnom kapitalističkom klasom. Nakon što su se te stranke nagnule udesno, prihvatile neoliberalizam, a broj sindikalnih članova se srozao – da ne spominjemo da je kapital odlučio više ne prihvaćati partnerstvo, pokret više ne postoji ni u kakvom smislenom obliku. Nema nikoga tko će doći na vlast i propisati reforme, ne postoji masovni radnički pokret koji zastrašuje vladajuću klasu i kapital više voljan ulaziti u partnerstva kao što je jednom radio tijekom post-ratne ere.

Da bi stvari bile još gore, odnos spram rada toliko se drastično promijenio da će svako buduće socijalno partnerstvo biti nemoguće, zbog činjenice da odnos spram rada koji je nužan za socijaldemokratski pokret za reforme, više ne postoji.

Iako sam još uvijek skeptičan, mislim da je ovo usmjereno u pravom smjeru. Val štrajkova (da ne spominjem nerede i ilegalne grupe na nekim mjestima) kasnih 60-ih i 70-ih odražavao je promjenu odnosa spram rada, no nisam siguran koliko od toga je ostalo do danas. Vjerojatnije je da su porazi iz tih godina ostali utisnuti u kolektivno sjećanje klase, do razmjera gdje je otpor odbijanja vjerojatniji nego otpor rada.

Vratimo se Nateu, ovdje je jedan njegov komentar u diskusiji „Radništvo, država i borba“:

[…] u nedavnoj prošlosti porezne stope u SAD-u srezane su, kao i minimalne plaće. Te politike rezultirale su rastućom ekonomskom nejednakošću i društvenim pokretima kao odgovorom na nejednakost. Koliko znam, bogatstvo je nastavilo pritjecati najbogatijima – kapitalisti su nastavili akumulirati. Svo društveno bogatstvo dolazi od rada (dobro, dio dolazi od prirode i od izvlaštenja/primitivne akumulacije, no svejedno…), stvari poput poreznih rezova su državne politike koje pomažu usmjeriti veći dio bogatstva kojeg rad proizvodi, usmjeriti taj veći dio prema gore. Što će reći, bilo je reformi u nedavnom sjećanju koje su redistributirale bogatstvo, samo što je to bila redistribucija prema gore. To je jedan razlog zbog kojeg mislim da su redistributivne reforme moguće. Također mislim da su druge reforme svakako moguće – zdravstvena reforma, reforma imigrantske politike, popuštanje ovrha i oprost studentskog duga čine mi se kao stvari koje bi se zaista mogle postići.“

Iako ovdje to ne kaže tim riječima, u prošlim diskusijama krivnju za izostanak tih reformi usmjerava na političku volju. Socijaldemokratske reforme, čak i one drastične, sasvim su moguće unutar kapitalizma, samo nema dovoljno političke volje da ih se provede.

No što je „politička volja“? Pretpostavljam da bi se u ovom kontekstu mogla definirati kao odnos kojeg politički vođe imaju oko provođenja stvari koje simpatiziraju, ili kojima su skloni. No osjećam da je to ponešto limitirajuće kao razlog zašto se određene stvari događaju, ili ne događaju. Iako je sigurno točno da politički lideri često ne provode određene agende kojima su skloni, ne mislim da se striktno radi o nedostatku hrabrosti. Stavljanjem tolikog naglaska na tako mali broj ljudi, unatoč njihovoj očitoj moći, previše se zalazi u viđenje „Velikih Povijesnih Ljudi“, u kojem moćni ljudi kroče naprijed na temelju svog pouzdanja i sposobnosti. Većina anarhista i komunista vjerojatno bi ovo smatrala netočnim i istaknula bi da su reforme oko ropstva, građanskih prava, radničkih zakona, ženskih prava itd. sve imale masovne pokrete iza sebe, s različitm stupnjem ekonomskog i političkog prekida statusa quo. U stvarnosti, „politička volja“ mogla bi biti određena masom ljudi s određenim zahtjevima spram sustava, koji prisiljavalju naklone ljude koji imaju moć da ih sprovedu. 

Prikaz toga što politička volja stvarno jest, mogao bi ili ojačati, ili oslabiti Nateovu poziciju, ovisno o tome prihvaćamo li DGP-ovu kao uglavnom valjanu (čemu sam sklon). S jedne strane, Occupy pokret, kroz svoju samu egzistenciju i gore spomenute minimalne zahtjeve koji potpadaju pod najmanji zajednički nazivnik, predstavlja masu ljudi. Postoje i političari, poput Progresivnog Vijeća Demokratske Stranke, koji su skloni brizi i minimalnim zahtjevima Occupy-a. Međutim, to je teško usporedivo sa socijaldemokratskom kombinacijom stranaka i sindikata koja je postojala u poslijeratnoj eri, i teško je zamisliti da bi to moglo prerasti u tako nešto.

Zašto je sve ovo uopće važno? Ako je reforma moguća, onda ju je potrebno ozbiljno shvatiti. Jednako značajno kao i jurišni odredi nacionalsocijalizma, Francovi nacionalisti ili Staljinova distopijska policijska država, poslijeratni socijaldemokratski/socijalna država poredak odredio je kako je borba izgledala i da li se uopće dogodila. Prihvaćanje anti-„komunističke“ paranoje i usmjeravanje borbe radničke klase u državno posredovanu birokraciju vjerojatno bi bilo manje vjerojatno da su se radnici iz bombardiranog pakla Europe i Azije vratili u uvjete i situaciju poput one u 1930-ima.

Da dodatno zamutimo vodu, nešto iz Troploinove „Pred oluju: kriza na putu“, što nam u osnovi govori da nikako ne možemo znati što će se sljedeće dogoditi:

„Nijedna kapitalističa reforma nije predodređena. Keynesov širok i demokratski odgovor na Depresiju nadmašio je protivničke opcije u zemljama gdje su društvene snage (na primjer CIO u SAD-u) bile u mogućnosti učiniti ga najpogodnijom politikom. U drugim zemljama, 1929. je rezultirala autoritarnim, u sebe zatvorenim i represivnim rješenjima, od kojih su neka potrajala prilično dugo. Malo je promatrača 1930. predvidjelo da će kejnezijanski rasplet prevladati u polovici industrijskih zemalja dvadeset godina kasnije.“

Kao zaključak, nema zaključka. Jesu li značajne reforme unutar kapitalizma tijekom ekonomske krize i rastućim odgovorom radničke klase moguće ili ne, zahtijeva dodatnu diskusiju i nadam se da ovaj tekst na neki način pridonosi pokretanju tako nečega.