Slika 1 - Egipat

Dok se u i o Tunisu pokušava propagirati povratka na mirno stanje današnjim proglašenjem ponovnog otvaranja škola i fakulteta, kao i renoviranjem i čišćenjem spaljenih dijelova grada, i dalje traje borba Tunižana protiv članova bivše vlade Ben Alija čije su stolice ostale netaknute i koji su mislili da je nakon tjedana borbe, smrti i gnjeva dovoljno da se iskrižaju na članskom popisu RCD-a. Da stvari nisu onakve kakvima se žele prikazati dokazuje se upravo večeras na tuniškim ulicama. Kao ogledalo možemo uzeti tzv. karavanu slobode koja se još prije nekoliko dana zaputila sa siromašnog juga i iz gospodarski zanemarenih regija u glavni grad Tunis da iskaže svoje daljnje nezadovoljstvo gospodarskim stanjem i političkim sustavom prosvjednim kampiranjem pred Ministarstvom. Ondje im se privremeno ili trajno priključuju i ljudi iz okolnih područja. Uskoro po dolasku počelo se spontano sa štrajkom glađu čime je dodatno pojačana mizernost slike stotina ionako izgladnjelih, siromašnih, jadnih ljudi koji spavaju pod vedrim nebom na studeni i kiši te nalikuju više na kakvo umjetničko djelo, poput Van Goghovim cipela nedvojbeno i snažno ekspresirajući poziciju – pad, snagu – odnosno, nemoć svoje klase, negoli stvarne ljude u jednom baš netom krštenom novom poretku koji se, kao što neki misle, sada po nekom nužnom zacrtanom pravolinijskom kretanju povijesti ima dovršiti u čistoj, idiličnoj demokraciji. A da tome nije tako, dokaz je uz brojne proteste tisuća ljudi poput onog od četvrtka, 27. siječnja u Sfaxu, i večerašnje obračunavanje s tim istim prosvjednicima karavane slobode na koje su iz bezrazložno bačeni dimne bombe i suzavac (pri čemu je prvi put korišten tip "512", mnogo snažniji od inače korištenog "312" i "112") od čije jačine su dvije osobe poginule. Ostatak od gotovo tisuću ljudi je instinktivno krenuo prema glavnoj aleji Habiba Bourghibe, no i ondje je policija stvorila liniju te bacala iste bombe na prosvjednike. Nije poznato ima li još žrtava. Ali ono što se čini sve poznatijim je budući scenarij koji će na tragu prve faze i svrgavanja Ben Alija, morati ostvariti korjenitu promjenu političkog sustava kako bi se dokazao njen zbiljski revolucionaran karakter.

Slika 2 - Jemen

U isto vrijeme, revolt koji traži kraj autokratskih režima se širi i u drugim dijelovima arapskog svijeta pri čemu se prosvjednici pozivaju upravo na Tunis videći u njihovoj revoluciji nadu i uzor za svoju borbu. Pritom se koristi i ista metoda pa sve češće dolazi do samospaljivanja i u drugim zemljama poput Egipta, Saudijske Arabije, Alžira, Mauritanije i Jemena. Iz toga se čini da je, nažalost, taj način samoranjavanja i/ili suicida shvaćen kao jedino sredstvo dovoljno snažno da uzbudi mase. A one su se najžešće uzbudile u Egiptu.

Ondje su žestoki prosvjedi počeli u utorak, 25. siječnja, a iz istih razloga kao i u drugim dijelovima arapskog svijeta: korupcija, politička represija, nezaposlenost, povećanje cijena namirnica i siromaštvo koje se očituje u činjenici da više od 40% stanovništva radi za manje od 1 dolara na dan. Zahtjevi koje prosvjednici ističu su raspisivanje novih izbora i raspuštanje parlamenta, obvezivanje Mubaraka da niti on niti njegova obitelj neće više izlaziti na izbore, ukidanje zakona o izvanrednom stanju koji omogućuju policiji bezrazložna uhićenja, puštanje prosvjednika i neoptuženih zatvorenika te otpuštanje ministra unutarnjih poslova.

Slika 3 - Egipat

Već prvog dana nemira, na tzv. "Dan gnjeva" poginulo je troje ljudi što je dodatno rasplamsalo antivladine osjećaje pa su se i sljedećih dana nastavile okupljajući tisuće ljudi na ulicama diljem države, od Caira i Alexandrije preko Masure i Tante, Išmaila i Sueza do Šebl Al Koma i sjevernog Sinaja, ponekad čak nikako ni ne napuštajući glavne trgove. Represija i ugnjetavanje su konačno dosegnuli onaj stupanj kada više nije važna reakcija vlasti niti prijetnje, pa makar se sastojale u prelijevanju trgova benzinom i prijetnjama o njegovom zapaljenju. I obećanja i opravdanja su odbačena, a suzavcu, vodenim topovima i mecima je narod odlučio poručiti da se više ne boji. Onaj tko se sada trebaa bojati je Hosni Mubarak središta čije stranke i područja lokalne uprave demonstratori spaljuju već danima, počevši od Sueza do Kaira.

Slika 4 - Egipat

Unatoč vijestima o ukidanju interneta i drugih mreža komunikacije (a što tvrtke mobilne telefonije u svom licemjerju opravdavaju sigurnosnim razlozima), unatoč javljanjima po društvenim mrežama o najavi isključenja vode i struje na širim naseljenim područjima, unatoč uvođenju policijskog sata i izdavanju naređenja vojski da izađe na ulice kako bi pomogla policiji u "smirivanju nemira", borba protiv diktatorskog režima ne prestaje. Tako, još jednom – unatoč - prekidu Al Jazeerinog izravnog prijenosa s ulica Kaira, znamo što se ondje, kao i u Aleksandriji i Suezu koji je ne bez razloga nazvan egipatskim Sidi Bouzidom upravo događa: još jedno u nizu krvoprolića u ime sustava koji neminovno mora pasti. I to upravo sada. Ma koliko pred tim zatvarala oči velebna svjetska javnost i političke elite koje, poput onih u Hrvatskoj, čekaju sud Europske unije ili drugih imaginarnih struktura koje sasvim realno definiraju naš život i "političku kulturu". Trebali bismo se nadati da osuda neće doći prekasno ili da barem neće biti onoliko prozirna njihova nemarnost kao u slučaju američkog dodvorničkog ponašanja koje je ovisno o situaciji mijenjalo volju za reakciju, a time i strane u slučaju Tunisa.

Slika 5 - Alžir

I u jordanskom Ammanu su danas ponovno okupili prosvjednici koji pozivaju na svrgavanje kralja i razrješenje Donjeg doma. Također vlast optužuju za korupciju te traže ekonomske i političke reforme uz provođenje demokratskih izbora. Kralj Abdulah II je na to reagirao uvjeravanjem o otvorenosti, iskrenosti i dijalogu kao medijima ostvarenja veceg povjerenja naroda u državne institucije. Pitanje je koliko će dugo takva isprazna frazeologija uspijevati primiriti narod. Ili, koliko će dugo on sam sebi dopuštati da fikcije uzima za izgovor i nastavlja živjeti u strahu od preuzimanja sudbine u svoje ruke. Vidjet će se to uskoro i u Jemenu u kojem su se također tisuće okupile u prosvjedima u Sanai pozivajući Ali Abdulaha Saleha da odstupi s vlasti, kao i u Alžiru koji je "stabiliziran" nakon ekonomskih ustupaka vlade. Konačno, tu je i Sirija iz koje doduše ne dobivamo vijesti o masovnim prosvjedima ali o kojoj javljaju da su i ondje "cutted internet survices" poput RT Al-Arabyye, za svaki slučaj.. Možda još nisu shvatili da društvene mreže nisu ni uzrok ni uvjet nego samo jedno - sredstvo...