Oči svih onih koji prate rastući socijalni konflikt koji se sve vidljivije ispoljava na ulicama Barcelone bile su usmjerene na posljednji tjedan veljače. I čuvari reda i mira, i oni koji sve jasnije shvaćaju da predstavljaju klasu dijametralno suprotstavljenu prvoj znali su da su ulozi visoki: bio je to tjedan u kojem se odvijala ekonomski možda najvažnija konvencija od svih koje je grad ugostio, Svjetski mobilni kongres, koji okuplja telekomunikacijske i druge tehnološke kompanije kako bi se pohvalile svojim najnovijim napravama. Kongres predstavlja događaj od iznimne važnosti donoseći gradu milijune eura putem trgovine kao i tisuće slabo plaćenih privremenih poslova onima koji omogućavaju funkcioniranje grada.   

Također je postao i metom radnika metroa i vozača autobusa koji su odlučili pozvati na 4-dnevni štrajk za vrijeme trajanja Kongresa, od 27. veljače do 1. ožujka. Radnici TMB-a (Gradski prijevoz Barcelone) našli su se na ratnom putu kada su sveprisutne mjere štednje zahvatile i transportni sektor. Korisnici javnog prijevoza još su krajem 2011. digli buku oko porasta cijena na 2 eura po vožnji. Jedini gradovi sa višim cijenama metroa ili autobusa imaju dva ili tri puta više srednje plaće, što gradski prijevoz Barcelone čini najnepristupačnijim u čitavoj Europi i Sjevernoj Americi. Tokom siječnja su na gotovo tjednoj bazi organizirane narodne akcije sabotiranja metroa ili njegovog otvaranja za besplatne vožnje.

U veljači su se u sukob uključili i radnici TMB-a, dodajući zahtjevu korisnika za smanjenjem cijena i dva nova zahtjeva: odustajanje od smanjenja usluga i ukidanja nekoliko autobusnih linija; i TMB-ovo poštivanje ranijih dogovora s njegovim radnicima, posebno isplatu zaostalih plaća i poštivanje dogovora postignutog s vozačima autobusa nakon važne serije štrajkova tokom 2008. Plenum vozača autobusa i radnika metroa donio je odluku o pokretanju štrajka koji bi trajao ako treba i sva 4 dana, podupiranju svih prosvjednih akcija i akcija solidarnosti organiziranih tokom ta četiri dana čak i ako se štrajk prekine i neprihvaćanju bilo kakvih odvojenih dogovora s TMB-om već da se nastavi s pritiskom sve dok zahtjevi i radnika u metrou i vozača autobusa ne budu zadovoljeni.

Iako povijest anarhističkih borbi u Kataloniji može poslužiti kao upozorenje protiv vjere u sindikate, a najkonzistentnije solidarni sektor anarhosindikalista – CNT desfederada – nije zastupljen među transportnim radnicima, bilo je dobrih razloga za vjerovati da bi se moglo raditi o važnoj borbi.

*CGT, CNT-ov odvojak iz 1979. i najveća anarhosindikalistička organizacija na svijetu, iako većina njegovih članova ne smatra sebe anarhistima (CGT sebe i dalje smatra anarhosindikalističkom organizacijom iako je zbog nekih praksi koje su u suprotnosti s klasičnim anarhosindikalističkim principima izbačen iz Međunarodnog radničkog udruženja, anarhosindikalističke internacionale, op. prev.), predstavlja najveći sindikat među vozačima autobusa, a važan je i među radnicima metroa.

*2008, vozači autobusa organizirani od CGT-a stupili su u štrajk i izborili svoje zahtjeve nakon što su zatražili potporu najrazličitijih segmenata društva, uključujući i anarhiste i skvotere, te zajedno s njima organizirali blokade, propagandu, tribine i druge akcije. Visoka razina sabotaže stavila je za vrijeme trajanja štrajka 90-ak autobusa van pogona, a CGT je ponudio pravnu pomoć svima kazneno gonjenima zbog akcija solidarnosti, bez obzira da li se radi o radnicima ili ne.

*U Barceloni sve više jača bijes prema bogatima i moćnima, a u porastu je i grassroots potpora prema sve nasilnijim taktikama. Pacifizam pokreta 15M i studentskog pokreta iz 2009. u velikoj je mjeri marginaliziran ili barem uravnotežen, a mnogi organizatori štrajka u transportnom sektoru u isto su vrijeme i zagovornici generalnog štrajka.

*Nova konzervativna vlada u Madridu je početkom mjeseca najavila svoju reformu radnog zakonodavstva, koja u osnovi sav rad čini nesigurnim, smanjuje otpremnine, a kolektivne ugovore s radnicima čini dobrovoljnim za poslodavce. U isto vrijeme u koje su detalji reforme procurili u javnost, pobuna protiv mjera štednje u Grčkoj erumpirala je preko televizijskih ekrana i naslovnih stranica novina a stanovnici Katalonije su je uglavnom odobravali. Ubrzo se proširio novi grafit: „Ako ćete vi biti Švicarci [izraz koji znači: sudjelovati u prijevari ili zataškavanju], mi ćemo biti Grci.“ 

*Konflikt i sabotaže su bili u porastu tokom prethodnog mjeseca, a četverodnevni štrajk u transportnom sektoru, tempiran tako da poremeti događaj od velike važnosti za gradske bogataše i njihove plaćene stvaraoce imidža, mogao bi predstavljati važnu odskočnu dasku za borbeni generalni štrajk.

http://www.anarchistnews.org/node/21391
http://libcom.org/news/crisis-conflict-barcelona-january-01022012                                                                                                        

Anarhisti su već bili uključeni u val otpora protiv rasta cijena, posebno u obliku izgradnje solidarnosti unutar kvartovskih plenuma i organiziranju javnih (ne-tajnih) sabotaža. Stupili su u ovu novu fazu borbe u transportnom sektoru ne kao saveznici, već kao ljudi kojih se to direktno tiče. U međuvremenu su anarhosindikalisti među transportnim radnicima na radničkim plenumima pozivali na potpunu blokadu grada i bili popraćeni snažnim aplauzom.

Kako bi dolili ulje na vatru, studenti i radnici su pozvali na štrajk na sveučilištima koji je u čitavoj Kataloniji trebao započeti u srijedu 29. veljače. S obzirom na nedavnu povijest, poziv studenata na štrajk nije uživao mnogo povjerenja među anarhistima. Tokom 15O megamarša, dok su druge kolone zauzimale sustav metroa ili okupirale čitavi stambeni blok u znak solidarnosti s deložiranim obiteljima, studentska je kolona provela pitomu, vikend okupaciju samo jednog fakulteta, a tokom borbe protiv privatizirajućeg Plana Bologna iz 2008, studentski vođe su nametnuli strogi pacifizam, čak izbacujući one koji su se pokušavali maskirati tokom prosvjeda, i ubrzo ugušili pokret; unatoč tome, najava je pridonijela podizanju entuzijazma uoči štrajka u transportnom sektoru. 

Povrh toga, tjedan dana ranije je policija u Valenciji brutalizirala prosvjed srednjoškolaca koji su se protivili rezovima i žalili na žalosnu situaciju u kojoj se čitavi razredi tokom zime moraju grijati pod pokrivačima zbog toga što škola ne može platiti račun za grijanje. Na ulicama Madrida i Barcelone izbili su spontani prosvjedi solidarnosti, a prosvjednici u Barceloni, od kojih su mnogi bili studenti ili stanovnici Valencije, su se potukli s policijom, prevrtali kontejnere i oštetili neke banke.

Tokom dva tjedna koja su prethodila transportnom štrajku, autobusne stanice i ulazi u metro prekriveni su plakatima koji su pozivali na solidarnost i potporu, potičući ljude da se voze besplatno ako se već moraju voziti. S druge strane barikade, TV i radio su mobilizirali sebičnost i otuđenje kako bi Svjetski mobilni kongres prikazali kao najbolju stvar koja se ikada dogodila stanovnicima Barcelone, a štrajk kao neodgovornu prijetnju njihovim poslovima, njihovom imidžu i njihovoj mobilnosti. Za same dane štrajka isplanirani su veliki prosvjedi i blokade, ali medijska propaganda je postupno istopila odlučnost radnika. Ono što je započelo kao trijumfalna, smiona odluka da se udari po vlasnicima grada tamo gdje se mislilo da će ih najjače zaboljeti, poziv na višednevni, remetilački štrajk poduprt prosvjedima i sabotažama, ubrzo je utopljeno u iluziji realizma.   

Nekoliko dana prije nego što je štrajk trebao započeti, radnici metroa (najvažniji pri bilo kakvom zaustavljanju prometa, zbog toga što se mnogo više ljudi koristi metroom nego autobusima) održali su sastanak s tajnim glasanjem i prihvatili dogovor s TMB-om koji nije uključivao zahtjeve korisnika o smanjenju cijena i prekršio njihov dogovor s vozačima autobusa o zajedničkom pregovaranju. Kasno navečer u nedjelju, nekoliko sati prije nego što je štrajk trebao započeti, vozači autobusa su na plenumu izglasali otkazivanje štrajka iz strateških razloga. Tokom idućih dana, dok su se sindikati i različite grupe radnika međusobno optuživali, pojavilo se više prljavih optužbi na račun zakulisnih dogovora vozača autobusa, uključujući i članove CGT-a, koje su uravnotežile mnogo vidljiviju izdaju od strane radnika metroa. Ono što je postalo očito jest to da su desetljeća demokracije i televizije znatno oslabila društvenu praksu solidarnosti, i da su čak i oni radnici koji su ostali solidarni, otkazivanjem štrajka jako podcijenili značaj društvene potpore koju su uživali.  

Ono što ovi radnici izgleda nisu shvatili jest to da je uz novu reformu radnog zakonodavstva bilo kakav oblik pitomog sindikalizma besmislen, zbog toga što poslodavci više neće biti obavezani prijašnjim dogovorima. Bilo kakav dogovor koji postignu s TMB-om može biti poduprt jedino društvenom potporom koju uživaju ili prijetnjom prekidom prometa koju su u stanju izvesti. Bogati i moćni sada točno znaju koliko će se radnici jeftino prodati, koliko su podložni medijskom pritisku, dok ih ljudi na ulicama idući put neće poduprijeti s tolikim entuzijazmom. 

Ponedjeljak koji je trebao biti obilježen početkom štrajka je umjesto toga pozdravljen od strane gradskih vladara novinskim naslovima koji su proglašavali: „Mobilnost osigurana“. Kao što je to komentirao jedan anarhistički tekst, mobilnost o kojoj se ovdje radi je manje stvar točnosti vlakova i autobusa a više proglašavanje prevladavajuće logike prekarnosti. S neuspjehom socijalnih pokreta da se odupru čak i medijskom moraliziranju, gradska elita je mogla uživati u pobjedi novog društvenog ugovora, po kojem se radnici mogu slobodno otpuštati, susjedi izbacivati iz njihovih kuća, a turisti cirkulirati gradom u točno onoj mjeri koju zahtijevaju poslodavci, posjednici i profiteri.

Više planiranih blokada prometnica kao i masovni skup koji je trebao biti održan na Plaça-i Espanya, mjestu održavanja mobilnog kongresa, nisu se dogodili; međutim u drugim dijelovima grada je sabotirano nekoliko autobusa i otvoreno nekoliko stanica metroa. U samom centru grada, skupina ljudi iznenada je zaustavila dvostruki autobus dok je prelazio preko Av.  Paral·lel, šarajući sprejevima i razbijajući njegove prozore, bušeći njegove gume i ostavljajući ga opruženog preko četiriju prometnih traka. Drugi su po metrou dijelili letke, kritizirajući radnike i nedostatak solidarnosti. Ljudi su zastali kako bi razmislili o tjednu gorkih pouka i još jednoj pobjedi za kapital. 

Ali jutro u srijedu nije započelo tako deprimirajuće. U ranim jutarnjim satima, skupina maskiranih ljudi zapaljenim je gumama blokirala ulicu Gran Via, jednu od glavnih gradskih arterija. Negdje u isto vrijeme, druga je skupina teško sabotirala stanicu metroa na mjestu održavanja Kongresa, uništavajući strojeve za kupovanje i provjeru karata, kao i kamere i reklame. Malo prije podneva, pred talijanskim konzulatom, koji je izgleda noć ranije napadnut bombama napunjenim bojom, održan je prosvjed u znak solidarnosti s prosvjednicima u dolini Val di Susa a posebno s drugom Lucom, kojega je dva dana ranije skoro ubila policija. Nakon što je prosvjed završio, ljudi su krenuli prema Plaça-i Universitat kako bi se pridružili studentima, čitavim putem blokirajući promet. 

Gradski promet je već bio poremećen drugim prosvjednim povorkama koje su se kretale prema sveučilištu. Do ranog popodneva gomila je dosegnula brojku od 70,000 ljudi, uključujući profesore, studente i srednjoškolce. Postavljalo se pitanje: hoće li se oni ponašati na isti način kao u prošlosti, kao samo-izolirajući i samo-kontrolirajući pokret usmjeren na samo jedno pitanje ili će se prilagoditi potrebama dana? Apatična zbunjenost s kojom su dočekali prosvjednike ispred talijanskog konzulata koji su im se pridružili, činilo se da upućuje na ovo prvo. Većina anarhista je, sigurna u ishod svega toga, ostala kod kuće ili se rano pokupila.      

U 1:34 popodne, prosvjedna povorka stigla je do barcelonske burze koju je štitio red marica interventne policije. Studenti su počeli bacati ogromnu količinu jaja, smeća i bombi punjenih bojom, zasipajući zgradu i policijska vozila. Nedugo nakon toga su porazbijali i provalili u nekoliko obližnjih banaka. Kasnije tokom prosvjeda, jedna druga grupa studenata je na nadiranje policije odgovorila velikim sit-inom, usporavajući tako odgovore snaga reda i mira. Kad se čelo povorke vratilo na Pl. Universitat, interventna policija je krenula u napad, privodeći nekoliko ljudi, ali studenti su na to odgovorili kamenjem i paljenjem barikada. Osim kontejnera, zapaljen je i jedan luksuzni automobil. Policija je povisila uloge, zaletavajući se maricama punom brzinom kroz gomilu, što je potaknulo još više ljudi da počnu bacati kamenje. Studenti su razvalili vrata rektorata na Plaça-i Universitat, okupirajući tako još jednu zgradu (centralno sveučilište i Autonomno sveučilište smješteni izvan grada su već okupirani nešto prije početka štrajka).

Studentski političari su pokušali preuzeti kontrolu nad situacijom sazivajući sastanak i tražeći od svih da sjednu na pod. Zamka demokracije. Ovaj trik je vjerojatno uključen u interni vodič koji cirkulira među budućim političarima, jer je u prošlosti korištena identična taktika, s poražavajućim posljedicama u slučaju zgrade okupirane neposredno prije generalnog štrajka iz siječnja 2011, sprječavajući pobunu i omogućavajući policiji da bez otpora uhiti 500 sudionika okupacije. Ovoga puta, za razliku od pokreta iz 2009, studenti nisu imali toliko povjerenja u svoje vođe. Anarhistički studenti su se dočepali mikrofona i prekinuli sastanak. Ono što je započelo kao mala skupina koja je marširala prema Plaça-i Espanya pretvorilo se u kolonu od nekoliko tisuća ljudi. Policija je brzo prerasporedila svoje snage kako bi zaštitila kongres.

Studenti su u kratkom vremenu popunili Pl. Espanya. Policija je morala blokirati ulaz na Kongres i evakuirati obližnji shopping centar. Anarhistički radnici koji su se nalazili na samom kongresu obavijestili su o atmosferi panike i kruženju glasina da čitav grad gori. Studenti su policiju zasuli kamenjem, na što je ona odgovorila ciljanim uhićenjima, generalno birajući lake mete koje nisu sudjelovale u sukobima. Medijski prikazi koji su uslijedili morali su se zadovoljiti dramatičnim fotografijama herojskih pandura koji iskušavaju judo udarce na krhkim, štreberskim studentima koji su mobitelima snimali događaje. Mediji su sa svoje strane također dobili svoju zasluženu kaznu, s nekoliko dosadnih novinara koje je pretukla policija i drugih koje su napali sami prosvjednici. Razbijeno je više od jedne TV kamere, a jedan novinar je navodno hospitaliziran. Prosvjednici su skandirali: „mediji ciljaju, panduri pucaju!“, anarhistički slogan koji se proširio nakon što je više od 20 ljudi uhićeno na temelju fotografija iz medija zbog napada na političare tokom opsade katalonskog parlamenta prethodnog lipnja.

Nekoliko puta tokom dana činilo se kao da je policija pobijeđena. Bili su osakaćeni ne samo brojem, nepredvidivošću i razjedinjenošću prosvjednika, već vjerojatno i naredbama odozgo da stvari održe mirnima i ne koriste čvrstu ruku, kako zbog mobitelskog kongresa tako i zbog štete koju je španjolskom međunarodnom imidžu nanijela policijska brutalnost u Valenciji tjedan dana ranije (oni političari koji su kritizirali policiju najviše su oplakivali upravo tu štetu imidžu).

Oko 17:30, policija je preuzela kontrolu nad Pl. Espanya-om a prosvjednici su odmarširali do policijske postaje kako bi održali prosvjed u znak solidarnosti s dvanaestoro uhićenih. Samo dva sata kasnije, nasilna demonstracija unaprijed organizirana kako bi prošla sustavom metroa skandirajući, vandalizirajući i dijeleći letke, izbila je na Pl. Espanya-u. Gomila od nekoliko stotina ljudi, ushićena atmosferom ulice koja je nedavno oslobođena, odmarširala je natrag do Pl. Univesitat ispunjavajući zrak novim parolama, svakom borbenijom i radikalnijom od prethodne. S tim u vezi, nova parola koju su anarhisti ranije tokom dana dočekali sa skepticizmom pokazala se kao više od prazne priče: „Contra les tisores, pedra pedra pedra! Contra el rectorado, guerra guerra guerra!“ (Kamen protiv škara [koje predstavljaju mjere štednje], rat protiv rektorata!)

Kad je povorka stigla do sveučilišta, napadnuto je još dvoje novinara i razbijena je još jedna TV kamera. Ovaj se put mogao čuti samo usamljeni glas kako skandira, „Sloboda izražavanja, ne nasilju!“ Počela je kružiti vijest da su studentski plenumi odlučili nastaviti s okupacijama barem još nekoliko dana. Nekoliko skupina delegata Svjetskog mobilnog kongresa koji su se te večeri motali po grdu je maltretirano, ispljuvano i gađano bocama. Ljudi su otišli kućama sa smiješkom na licu. Glavna platforma koja je stajala iza prosvjeda kasnije je odbila osuditi nasilje.

U danima koji su uslijedili nakon nereda mediji su uspjeli posramiti veliki dio društva zbog ove provale bijesa, stvarajući dojam, čak i među nekim ljudima koji su s odobravanjem promatrali događaje dok su oni još bili u tijeku, da se dogodilo nešto užasno, ili da su profesionalni nasilnici preoteli studentski prosvjed. Manja, ali možda važnija grupa ljudi je prevladala vlastitu poslušnost, ili sudjelovala u svojim prvim neredima, ili shvatila da je postignuto nešto bitno.

Kako se približava mogući generalni štrajk, naučene su važne lekcije o snazi medija i eroziji prakse solidarnosti u društvu. Ali erodirana je i vjera u vođe pokreta, bilo da se radi o sindikatima ili studentskim političarima, a ljudi su se barem u nekim slučajevima okrenuli ne prema apatiji i cinizmu već prema direktnoj akciji. Budućnost, na sreću, još uvijek nije ispisana.