O slučaju HORA d.o.o. već smo pisali u članku „HORA d.o.o: Neizvjesni rad na velika vrata“, u kojem smo predstavili jednu u nizu tvrtki izvjesnog Igora Podolšaka, mladog i perspektivnog hrvatskog poduzetnika koji je doktorirao na izrabljivanju radnika i otvaranju-zatvaranju tvrtki. U tom članku smo predstavili situaciju radnika HORA d.o.o. o kojoj smo saznali od Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) iz Varaždina kojem su se radnici obratili u želji da obrane svoja prava. Možemo reći da je riječ o jednoj „klasičnoj“ priči kapitalizma u kojoj radnici rade prekovremeno i do 40 sati, a da uopće ne dobivaju plaću.

Kako smo pisali: „Posao radnika HORA-e se sastojao od toga da radnici zovu građane obavještavajući ih kako su besplatno dobili dva skupocjena parfema i da jedino moraju podmiriti troškove dostave koji iznose 95 kuna. Kako bi vam donijeli parfeme, dostavljači koriste osobna vozila, a nemaju nikakvu nadoknadu putnih troškova ili amortizacije. Od naplaćenog troška dostave smiju zadržati 20 kuna, a u slučaju da „sretni dobitnik“ odbije pošiljku, dostavljač nema pravo na povrat realnih troškova i oduzima mu se 5 kuna s plaće! Radnici rade za oko 3500 kuna bruto, a iznos plaće se smatra poslovnom tajnom čije odavanje predstavlja tešku povredu radnog odnosa.“

U medijima će se rijetko što pronaći o HORA-i ili njezinom vlasniku Igoru Podolšaku. Jedino se može pronaći kako je Podolšak „veliki humanitarac“ koji je donirao osječkom azilu poklon pakete, te slične srcedrapajuće traktate s opskurnih osječkih internetskih portala izravno financiranih iz njegovog džepa. Zbog toga smo odlučili razgovarati s radnicima HORA-e, te po prvi put javnosti predstaviti njihovu priču. Zbog njihove sigurnosti, te mogućnosti za ponovno zaposlenje nećemo odavati njihova puna imena.

NJIHOVA PRIČA: PREKOVREMENI, „ODBIJENICE“ I PRAZNI DŽEPOVI

„Uprava HORA-e zapošljavaja sve ljude koji im se jave bez obzira na stručnu spremu, radno iskustvo, dob itd. Njima je jedino bitno da osoba odradi mjesec-dva, te da ode ili da ga oni otjeraju i to konstantno rade iz firme u firmu“ ističe A. Iako ne dobivaju nikakvu plaću, radnici su prisiljeni da rade prekovremeno. Naši sugovornici ističu kako su radili svake subote, a preko tjedna su ostajali na radnom mjestu i po još nekoliko sati sve dok se „norma“ ne ispuni. Mjesečna norma je bila 384 dostavljena parfema, a poslodavac je prema pravilniku bio obvezan omogućiti radnicima uvid u ono što nije bilo dostavljeno. Naravno, radnici nisu nikad uspijevali realizirati to „pravo“. Ono po čemu je HORA posebna su „odbijenice“. Kako je već napisano u uvodu, u slučaju da se osoba, koja preko telefona pristane preuzeti parfeme i platiti dostavu u iznosu od 95 kn, pri samom uručivanju parfema predomisli i odbije parfeme, bez obzira na razlog, teleoperateru koji je „ugovorio dostavu“ oduzima se 5 kuna s plaće, dok se dostavljaču, koji dostavu vrši o svoj privatni trošak, ništa ne refundira. Ovakva procedura je izravno kršenje radničkih prava, te se kosi sa prvim stavkom članka 68. Zakona o radu koji izričito zabranjuje poslodavcima da bez suglasnosti radnika naplate svoja potraživanja uskratom plaće ili dijela plaće, dok drugi stavak zabranjuje radniku da dâ suglasnost prije nastanka štete. Sami radnici nisu niti u jednom trenutku imali uvid u količinu „odbijenica“, dok ih je uprava namještala prema potrebi. A. nam pokazuje isplatnu listu svog sina, na kojoj jasno piše kako mu je uprava više uzela nego li je on u tom mjesecu zaradio.

B. procjenjuje kako je dnevni promet HORA-e u zadnjim mjesecima iznosio između 10 i 15000 kn, dok je ranije, kada je radilo više teleoperatra, iznosio i do 30000 kn. Uprava svaki dan ubire keš lovu koju nigdje ne prikazuju niti zapisuju. Plaća se računala po tjednima, odnosno po tjednim dostavnicama. Tjedna plaća radniku je bila od 123 kn do 343 kn. Od početka se izmjenilo oko 70-80 radnika, a odjednom ih je radilo između 15 i 25.
Uvijeti rada su bili iznimno teški. Dnevna pauza, bez obzira na vrijeme provedeno u „call centru“, je bila samo pola sata, a postojale su i dvije „čik pauze“ od po 5-7 minuta. Ponekad su neki radnici dobivali „nagradne pauze“ za slučaj da su dobro radili. U jednoj prilici Podolšek im je čak i ukinuo „čik pauzu“ pod izgovorom da zakonom nije dozvoljeno da puše na parkiralištu ispred zgrade. No, nakon što su se radnici pobunili bio je prisiljen vratiti pauzu. B. je tražila od šefa plaću kako bi mogla putovati na posao, na što je dobila odgovor da neka dâ otkaz pa neće imati putnih troškova. C. ističe kako su stalno bili pod prijetnjom u vezi bilo čega, ranijeg odlaska s posla, odbijanja da se ispune prekovremeni, ili pak da se ode na „čik pauzu“. Radnici nisu imali niti toaletnog papira, a kada su od šefa zatražili da ga kupi, odgovorio im je da manje jedu. Bilo im je zabranjeno svako zbližavanje. Na pauzu su mogli ići samo po dvoje, a s plaće im se skidalo kada bi pričali među sobom na radnom mjestu, kada bi pričali o plaćama itd.

Radnici ističu kako su tražili sastanak sa poslodavcem i direktorima. Na tom su sastanku zahtijevali da im se plaće isplate. A. je pitala Podolšaka zbog čega ne dobivaju plaće, te je li tvrtka u blokadi. Na to je Podolšak poludio i rekao kako njegova firma nikad nije bila u blokadi, te kako ima 24 milijuna kn u banci. Na pitanje zbog čega im onda ne daje plaću odgovorio je kako ne može jer nema direktorice Nevenke Žnidar, te kako će im plaću isplatiti na ruke u subotu, tj. na Božić, a tko ne želi tako može odmah otići.

„SKUPOCJENI PARFEMI“

Radnici su sami pokušali pratiti koliko je ljudi prihvatilo parfeme, kako bi si mogli izračunati stvarne „odbijenice“, no tu je velika prepreka u ponovnoj komunikaciji s ljudima kojima su prodali „kinesku vodicu“ jer su oni s pravom bili gnjevni. „Skupocjeni parfemi“ koje je HORA prodavala za 95 kn u stvarnosti su koštali 10-12 kn u kineskom dućanu. Sami radnici ne znaju kako je Podolšek došao do „kineske vodice“, no sumnjaju da je riječ o robi koja je nekom „pala s kamiona“ ili je kupljena na veliko preko Interneta.
90% ljudi koji su preuzeli parfeme je bilo nezadovoljno, te su bili iznimno agresivni prema teleoperaterima. Kako je riječ o neprovjerenoj robi upitne kvalitete i posljedica po organizam, kod nekih ljudi su se pojavile i određene reakcije, kao npr. opekline od parfema kod jedne žene. Sami radnici kažu kako im je bilo neizmjerno neugodno prodavati takvu robu, ali jednostavno nisu mogli pronaći nikakav drugi posao.

Slika 2 - Zaštitar HORA d.o.o. je zaključio kako zgrada nije fotogenična

A TKO ŠTITI RADNIKE?

Vrlo zanimljiva priča je i sa višom inspektoricom rada Vesnom Lacković koja je nagrađivana zbog svoje borbe protiv kriminala na moru. Ona je svako-malo bila u posjeti Podolšaku na privatnim sastancima još dok je DAL-Korbar, prijašnja tvrtka Igora Podolšaka, bio u igri. B. nam je ispričala kako se zatekla na jednom od tih sastanaka jer je tražila svoju zdravstvenu potvrdu od Podolšaka. Podolšak joj je odgovorio kako ne može dobiti potvrdu jer su svi dokumenti u inspektoratu. Nakon što je B. zaprijetila kako će otići po svoje dokumente u inspektorat, inspektorica Lacković joj je odgovorila: „Pa oni vam sada ne rade, odite doktoru bez toga“. Dva mjeseca nakon ovog sastanka inspektorica Lacković je postala direktorica HORA-e, tako da je Podolšak znao za sve akcije inspektorata, te kada će biti.

Nakon Tri kralja bila je velika racija u prostorijama HORA-e, no ništa se nije dogodilo. Isto tako, radnice su kolektivno podnijele kaznenu prijavu protiv Podolšaka. „Inspektorica u policiji mi je rekla kako to nije kazneno djelo, već prekršajno, jer nas je on imao namjere isplatiti“ ističe A. Prema zakonu, ako poslodavac ima na računu novca a ne isplaćuje radnike, onda se to smatra kaznenim djelom, no u slučaju da nema novca na računu, što zbog kojekakvih blokada i sličnog, onda nije riječ o kaznenom djelu jer poslodavac zasigurno ima namjeru isplatiti svoje radnike, ali eto, trenutno nema novaca. „A što sada? On nije polagao novce na račun, kao što mora svaka normalna trgovina ili firma, te je račun blokiran. Kazne će doći. Odakle će se one naplatiti? Pitamo se: zašto se uopće te kazne postavljaju? Ista stvar se dogodila u DAL-Korbaru, dogodila se i u HORA-i, dogodit će se i opet. Institucije će napraviti svoj posao, i to je to, one su ga napravile, kazne su poslale, nikad se neće naplatiti, a radnik nikad neće dobiti svoje plaće i idemo dalje. Zašto se to dopušta?!“ pita se A.

STUDENTI

Tvrtke DAL-Korbar i Itineris zapošljavale su i studente. B. nam govori kako je DAL-Korbar u lipnju i srpnju 2010. godine zaposlio 20-ak studenata preko student servisa u Varaždinu. Studenti su radili svega par dana za DAL-Korbar, da bi nakon toga dobili otkaz, a nikom nije isplaćena niti lipa. Nakon tog slučaja uslijedile su i prijave protiv DAL-Korbara, jer su dvije studentice tražile svoje plaće. One su radile kako bi uštedile za maturalno putovanje, ali nisu dobile niti lipe. Nakon što je otac od jedne od njih pozvao policiju, izvršen je policijski nadzor nad DAL-Korbarom, ali nakon toga se ništa nije dogodilo.

U međuvremenu je Podolšak osnovao novu tvrtku, Tractus d.o.o., koja ponovno traži studente. Nadamo se da će ovaj članak doprijeti do studenata prije nego li si nepotrebno zagorče život.

SVAKI DAN NOVA FIRMA

Prije HORA-e radnici su radili u Podolšakovoj firmi DAL-Korbar d.o.o. 17. srpnja 2010. dobili su sporazumni otkaz zbog preseljenja u drugu firmu i tada prestaju raditi za DAL-Korbar i počinju raditi za HORA d.o.o. Nikakvo obrazloženje niti informaciju o razlogu preseljenja nisu dobili, a sam direktor Miljenko Novosel je jednostavno nestao. U DAL-Korbaru radnici su radili potpuno isti posao kao i u HORA-i. No, prije DAL-Korbara postojalo je obrt IGMAR, osnovan 23. lipnja 2009. godine u Zagrebu. Vrlo važnu ulogu u ovom svemu igraju i direktori Podolšakovih tvrtki. U novoosnovanoj Podolšakovoj tvrtci Tractus d.o.o. direktorice su Nevenka Žnidar i Mirela Vuk. Nevenka Žnidar, bivša vlasnica Itineris d.o.o., bila je i direktorica HORA-e, kao i Harpo-logistike.

Jedan od Podolšakovih projekata je bio i HORASHOP. Riječ je o internetskom supermarketu gdje bi ljudi trebali kupovati preko Interneta, a stvari bi im se potom dostavljale na kućnu adresu. No, od samog početka ovdje je bilo riječ o najprozirnojoj muljaži gdje je jedini cilj bio da se radnici zaposle, pa da poslodavac i direktori žive od njih kao što je bio slučaj s HORA-om. Sam HORASHOP je imao jedva 100 artikala u katalogu.

Na društvenoj mreži Facebook je otvorena grupa pod nazivom Svi mi koji smo prevareni od strane Igora Podolšaka u kojoj svi zainteresirani mogu pronaći mnoštvo informacija o djelatnostima navedenog gospodina.

Podolšak i njegovi direktori iskorištavaju mogućnosti instituta društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.). Za registraciju takve tvrtke potrebno je samo 20000 kn temeljnog kapitala, a odgovorna osoba odgovara za taj kapital. Nakon što tvrtka zapadne u dugove, ili pak završi na sudu zbog nepoštivanja radničkih prava, vrlo lagano je otvoriti novu tvrtku i sve započeti ponovno. Na sudu se ništa ne riješi već se sve otegne i dospije u zastaru. Upravo to omogućuje Podolšaku i njegovim ortacima da konstantno otvaraju firme, a ako se sjetimo slučaja sa još jednim poduzećem iz varaždinske županije, ivanečkim SMIV Nova d.o.o. možemo zaključiti kako ovakva bezobzirna eksploatacija postaje sve više praksa naših skorojevića.

NEIZVJESNI RAD

Renato Curcio je 2005. godine objavio svoje istraživanje neizvjesnog rada u Italiji u knjizi pod nazivom Radnici za jednokratnu uporabu: individualizacija, privremenost i nesigurnost u totalitarnom poduzeću.

„Slučaj HORA“, odnosno slučaj Podolšakovih tvrtki općenito, tipičan je primjer neizvjesnog rada u Hrvatskoj, te sagledajući ga kroz perspektivu Curciovog istraživanja možemo pronaći samo sličnosti. Počevši od samih ugovora na određeno u kojima piše jedno, a u praksi se provodi drugo, pa sve do fleksibilnosti radnog vremena, razgradnje solidarnosti među radnicima, raznim pritiscima direktora nad radnicima itd. Sve ove metode izazivaju strah i tjeskobu kod radnika zbog gubitka radnog mjesta i nemogućnosti pronalaska novog, zbog čega moraju uzimati razne lijekove i preparate za smirenje. Najgori strah koji je prisutan je strah od vlastitih prava i borbe za njih.

I ŠTO SAD?

Nakon svega ovoga sigurno ćemo si postaviti pitanje i što sad? Što mi možemo učiniti u ovakvim situacijama? Protiv ovakvih poslodavaca vrlo se teško boriti, jer što god napravio, radnik sam neće dobiti isplatu za rad koji je obavio. Isto tako, radniku je teško računati na solidarnost svojih drugova koji su zatrašeni od strane poslodavca i svjesni velike nezaposlenosti u državi zbog čega su spremni “gutati” koliko treba kako bi sačuvali posao, pa čak i kada ih se ne isplaćuje jer se uvijek nadaju da će jednog dana dobiti svoj novac.

Ipak, u ovakvim situacijama jedino rješenje je naša „ljevičarska mantra“ solidarnosti. Radnici sami trebaju pomoći jednim drugima i na samom radnom mjestu, gdje se trebaju držati zajedno i ne dozvoliti poslodavcima da ih pretvori u „samce u gomili“, ali bi to trebali činiti i izvan radnog mjesta gdje je potrebno upozoriti druge radnike da pripaze na poslodavce koji će radnike iscijediti do zadnje kapi.