Vlasnici splitskog kina Broadway odbili su isplatiti plaće zaposlenim studenticama i studentima. Ovi su, međutim, odlučili izaći iz tišine svoje eksploatacije i izboriti se za svoja prava. Prije nekoliko dana u Slobodnoj Dalmaciji [1] objavljen je članak u kojem je skupina splitskih studenta i studentica zaposlenih u kinu Broadway-Split uputila poziv na bojkotiranje tog kina kako bi im se isplatile zaostale plaće i kako bi se vlasnici, zbog svojeg nemara, izbacili iz kina. Nakon objavljenoga članka dvojica aktivista lokalne grupe Mreže anarhosindikalista (MASA) [2] uspostavili su kontakt sa pobunjenim studentima-radnicima i oni su im tom prilikom dostavili punu verziju e-maila koji su poslali novinarki Slobodne Dalmacije. Kao što se iz tog pisma da vidjeti, radi se o skupini studenata-radnika koji su dali otkaz prije nekih mjesec dana, kada su i poslali pismo novinarki Slobodne Dalmacije (točnije, 26.6.2009), ali je ono objavljeno tek tri tjedna nakon toga. Pored toga sam članak ne iznosi u cijelosti sve stavke koji su studentice i studenti naveli kao razlog svojeg poziva na bojkot. Kako navode studenti-radnici, ovo nije prvi puta da im plaće nisu isplaćivane u roku niti je ovo prvi puta da su se oni protiv toga pobunili. Dok su još bili zaposleni u kinu, studenti-radnici su pokušavali razgovarati sa direktorima, Višnjom i Gvozdenom Vidovićem, ali do njih nisu dugo uspjeli uopće doći. Ako bi i imali prilike pričati sa direktorima, koji su rijetko bili u Splitu jer su radnike nadgledali supervizori, obično bi im se odgovaralo usput, a jednoj je studentici-radnici direktorica Vidović jednom rekla da će plaću dobiti "ako bude dobra". Nakon svega ovoga, studenti-radnici uputili su pismo u Zagreb (u ured ISSA kina) u kojem su poručili da im plaće kasne već tri mjeseca. Tada su dobili odgovor od direktorice Vidović kako oni snose samo dio krivice, a drugi su dio prebacili na Studentski centar Split koji im navodno nije poslao sve ugovore za njihov rad. No ipak su im dali obećanje kako će plaća sjesti 'sljedeći tjedan'. Plaće im međutim nisu stizale ni par mjeseci nakon toga, ili točnije sjele su tek tri mjeseca kasnije i to nakon što su studenti-radnici zaprijetili da neće više raditi. Tada su postigli kakav takav dogovor sa direktorima te su nekim studentima-radnicima isplaćene plaće, i to uglavnom nepotpune, dok nekima od njih uopće ni nisu. Pa ipak unatoč toj parcijalnoj pobjedi, plaće su od ožujka ove godine počele opet kasniti što je, razumljivo, izazvalo revolt u ovim studentima-radnicima te se jednog dana uopće nisu pojavili na poslu, i prestali su radom, a kako doznaju, uprava je na njihovo mjesto postavila nove, ovaj puta srednjoškolce-radnike, koji su sada na praznicima i traže sezonske poslove. U navedenom pismu studenti i studentice poručuju kao nisu došli raditi u kino Broadway-Split zato jer im je dosadno u životu, nego zato jer im je rad potreban, te žele da se isti i plati. Poručuju kako plaće ne kasne samo njima nego i ostalim radnicima/ama, te navode da je jednom prilikom sin jednog bivšeg radnika iz bijesa upao u kino i zatočio jednog supervizora i studenta-radnika zahtijevajući isplatu očeve plaće. U pismu su, nadalje, detaljno naveli primjere nemarnog poslovanja (organizacije posla) direktora ovog kina, g. Vidovića, kao i njegovo dugovanje drugim kompanijama. Iz pisma se da vidjeti kako je direktor dužan Coca-Coli i Bacomu, zbog čega više ne primaju pošiljke pa su studenti-radnici trebali po tko zna koji puta posjetiocima i posjetiteljicama kina objašnjavati kako pića nema, a često se zna i dogoditi da zbog dugova ne primaju pošiljke WC papira i sapuna za sanitarne prostore. Znalo se dogoditi da im i neki distributeri, poput Blitza, ne pošalju filmove zbog neplaćanja, a na premijeri Terminatora 4, zbog neorganiziranosti ureda u Zagrebu, film nije ni bio prikazan. Pored toga, navode kao i sam Studentski centar u Splitu negoduje oko poslovanja kina jer je više puta čulo pritužbe na njihovu anti-radničku politiku. Studenti-radnici ne vjeruju da im plaće ne stižu zato jer kino Broadway-Split nema novca zato jer su svakodnevno svjedočili prometu kina, a sumnjaju kako zarađeni novac odlazi na privatne račune direktora. Tako navode da je direktor kupio jahtu na Boat Showu u Splitu prošle godine, te se prošlo ljeto svakodnevno od prometa odvajalo za gorivo te jahte koja se nalazi u Ičićima u Istri. Isto tako su prije mjesec dana saznali da su direktori išli u Monte Carlo na utrke, umjesto da radnicima isplate plaće, znaju i da u Splitu plaćaju stan 400 eura mjesečno, a u njega dolaze samo par puta godišnje na nekoliko dana... Slične opise kašnjenja plaća, radnih uvjeta i optužbe navode i dvojica bivših studenata-radnika, Tomislav i Marko, sa kojima su aktivisti zagrebačke lokalne grupe MASA jučer napravili intervju. Radi se o osobama koje su radile u kinu Broadway-Zagreb do njegovog zatvaranja u ožujku 2008. godina. Ni njima, kao ni splitskim studentima-radnicima nije isplaćena plaća nakon otkaza, te i oni navode kako su zarađeni novci, pogotovo u vrijeme kada su direktori znali da će kino biti zatvoreno, sjedali na privatne račune kako bi se pomoglo financiranje novoosnovanog splitskog kina Broadway. Tomislav nadalje navodi kako je iz razgovora sa jednom bivšom radnicom saznao kao je direktor Vidović u vrijeme raspada zagrebakog kina, kada je bio dužan mnogim radnicima i radnicama, kupio sebi novi Porsche. Tomislav je u kinu Broadway-Zagreb bio zaposlen od dvanaestog mjeseca 2005. godine do njegovog zatvaranja. Tamo je počeo raditi kao student (na poslu biljetara, prodavača karata i čistača dvorana) a kasnije je primljen na ugovor kao kinooperater. Tomislav se sjeća kao su često radili prekovremeno, iako im se taj posao nikada nije platio, a direktorica je čak konstantno prigovarala da premalo rade. Iako je dogovoreno da će raditi 36-38 sati tjedno ta se satnica gotovo uvijek povećavala na preko 40 sati tjedno koji su formalno stajali ugovoru. Prekovremeni sati bi se nagomilavali zato jer su ni kraju tjedna uredno trebali ostajati duže kako bi rastavljali filmove po koje su dolazili distributeri. Pored toga su se preko tjedno često događale nenajavljene školske predstave ili prezentacije zbog čega bi trebali na posao dolaziti i nekoliko sati ranije. Neisplaćivanje ili kašnjenje plaća bilo je često, sjeća se Tomislav: "Kada stvarno nismo imali više od čega živjeti tražili smo sastanak sa g. Vidovićem i to smo nekako i dobili. Pitali smo ga što je sa našim plaćama, objasnili smo mu našu situaciju, a na to smo dobili odgovor da oni nemaju novaca, da se ne zna kada će plaća i da izvolimo otići u kino raditi", navodi Tomislav. Tada se i Tomislav, poput splitskih studenata-radnika, sa svojim kolegama odlučio na štrajk, te su jednog dana odbili raditi. Nakon toga su direktor i direktorica počeli vršiti pritisak na supervizore da narede radnicima da rade, a kada su vidjeli da nema smisla direktorica je sa nekoliko radnika pokušala osposobiti kino ali im to nije uspjelo pa su otkazali program i napisali kao je kino zatvoreno zbog (pogodite!) "tehničkih problema". Kao i u slučaju splitskih radnika-studenata, direktor je tek nakon ovakvog pritiska isplatio zaostale plaće, ali se neki studenti-radnici nisu više vratili na posao. Nakon raspada kina direktori su Tomislavu ostali dužni 3000 kuna, koje nije vidio do dan danas. Druga dva intervjuirana radnika Broadway Zagreba, Marko i Igor, prepričavaju slična iskustva. Njima su obojici direktori ostali dužni po 2500 kuna, koje također nisu vidjeli do danas. Nakon raspada kina Broadway-Zagreb, direktor Vidović im je obećao da će novca biti i ostavio im broj telefona (ili je prebacio odgovornost?) od gospođe Adele iz računovodstva, koja je ostala raditi u ISSA Audiovizualna zabava d.o.o. (vlasništvu direktora Vidović). Ta im je gospođa ili odbijala odgovarati na pozive ili se opravdavala kao je ona nemoćna te kao će novci stići "sljedeći tjedan". Naši sugovornici su pokušavali do svoje plaće doći i odlaskom u nove prostorije ISSA ali su često su nailazili na zaključana vrata, a kada bi im ih netko i otvorio slijedila su opravdanja kako se trebaju strpiti, kako se plaće isplaćuju abecednim redom, te se isplaćuju po stažu i tako dalje i tako redom (sva ta objašnjenja oni opisuju kao "muljažu"). Marko navodi kako su mu čak poručili da njegov ugovor više ne vrijedi jer više nije student. Ni danas, skoro godinu i pol nakon svega, tim studentima-radnicima plaće nisu isplaćene, a sudeći prema politici direktora, koja se ovih dana može pratiti na primjeru splitskih studenata-radnika, teško je posumnjati da će ikada biti, pogotovo ako se iz dosadašnjih primjera pokazalo da Vidović isplaćuje jedino ako radnici pritisnu i prisile ga. Pored ovih primjera iskorištavanje studentske radne snage, prisjetimo se da je i prošloga ljeta antiradnička politika kina Broadway izašla u javnost. Tada se bivši zaposlenik Broadway-Splita, Petar S., inače i tadašnji član MASA, obratio svojoj organizaciji za pomoć nakon što mu po otkazu (pogađamo!) nije isplaćena zadnja plaća. Splitska lokalna grupa MASA tada je organizirala direktnu akciju [3] pred kinom Broadway te je putem letaka upozoravala posjetioce kina o antiradničkoj politici direktora. Cijela je akcija uspješno završena nakon što je direktor idućeg dana (dakle, opet pod pritiskom) članu MASA-e isplatio zadnju plaću. I što se na kraju iz svega napisanog može zaključiti? Na prvi, ali i najplići pogled, može se vidjeti kako nepravda jednog poduzeća utječe na život studenta-radnika. Unatoč opravdanju direktora Vidovića kako plaće splitskim studentima-radnicima nisu isplaćene jer su prethodnih mjeseci bili (zbog greške računovodstva) preplaćeni, to ga ne opravda jer oni nisu ti koji bi trebali snositi njegove greške. Pored toga, sasvim je jasno da se ne radi o jednoj izoliranoj "grešci", nego o politici poduzeća. Ona je kako se dade vidjeti konstantna, i prema našim saznanjima seže barem u kraj 2005. godine. Međutim, ono što su intervjuima uspjeli saznati aktivisti MASA-e vjerojatno je samo djelić sličnih priča koje nisu istražene. To sve samo opravdava sumnju u antiradničku politiku ovog kina. Međutim, na razini izvan ovog konkretnog slučaja, mogu se potencijalno otvoriti mnoga nova pitanja koja su nevidljiva ili namjerno zanemarivana u javnom - neoliberalnom - medijskom diskursu. Studentice i studenti tu su izvor radne snage, koja itekako igra ulogu u reprodukciji kapitala, a istovremeno je podcijenjena ili se čak ne definira kao izvor radne snage. Studenti-radnici ustvari su prototip onoga što se danas naziva precarious work (privremeni rad) [4], koji u Zapadnim zemljama (pa tako i trendovskoj Hrvatskoj) iz dana u dan sve više raste. Taj je rad karakterističan (iako se u tome ne iscrpljuje) za tercijarni (uslužni sektor) a karakteriziraju ga nesigurnost posla (rad na kratke ugovore), nemogućnost organiziranja u sindikate, strah od otkaza (i time proporcijalno strah od pobune) kao i nedostatak ostalih olakšica. Naravno, sve ovo otvara i širi dosege moguće eksploatacije od strane vlasnika kapitala i menadžera koji upravljaju reprodukcijom kapitala. Studenti se tako pokazuju kao idealna radna snaga za ovakav tip posla, jer su oni nestabilna skupina koja se ne definira putem označitelja "radnik" (često niti osobno, niti Ponašanje direktora Vidovića nije tek ponašanje nekog "seljaka" koji ne zna kako se posluje i ne poštuje radnike i radnice, nego je prije prototip ponašanja koje je implicitan kapitalizmu - izrabljivanja rada društveno) iako se koristi njegova radna snaga. Pa ipak, radili mjesec ili dva, oni ipak reproduciraju kapital i donose profit svojim šefovima, i kao takvi jesu radnici, a kao radnici su iskorištavani. Njihova je eksploatacija možda i snažnija upravo zato jer im se kao 'lebdećim' studentima često negira i status radnika iz razloga jer neće uvijek ostati na tom mjestu, ili rade samo na određeno vrijeme. Iako se ova priča fokusira na samo jedno poduzeće, njihov slučaj nije izoliran, i to zato što oprivremenjivanje rada, nije izolirani, nego nadolazeći strukturalni odnos između rada i kapitala koji se, u ekonomiji utemeljenoj na profitu, a ne ljudskim potrebama, isključuju. To se da zaključiti i iz priloženog pisma splitskih studenata i studentica u kojem su adresirali svoje nadležne i u kojem u jednoj rečenici daju naznake da se radi o nečemu što je strukturalne prirode: "Iskreno, osjećamo veliko razočarenje naspram vas, mislili smo da ste bolji od drugih firmi, ali na kraju ispada da je sve to isti koš, svi misle samo na sebe" - odnosno na svoj profit. U tom smislu ponašanje direktora Vidovića nije tek ponašanje nekog "seljaka" koji ne zna kako se posluje i ne poštuje radnike i radnice, nego je prije prototip ponašanja koje je implicitan kapitalizmu - izrabljivanja rada. Činjenica da direktor Vidović odbija platiti svoje radnike, ili ih plaća tek pod prisilom, iako ima novaca u kasi pokazuje na koje je mjesto u "troškovima proizvodnje" za reprodukciju kapitala (profita) postavljen najamni rad (kao stvarni, živi rad koji je uvijek povezan sa nekom osobnom biografijom). To je mjesto, kako u konkretnom slučaju, tako i u logici kapitalizma, postavljeno na nisku računicu čime se samo pokazuje karakter ekonomije bazirane prema profitu. Splitski studenti-radnici, međutim, odlučili su izaći iz tišine svoje eksploatacije, problematizirati tu toliko pretpostavljenu stvar (rad i novac kao osnovu za radnički život) i izboriti se za svoje prava. Ta je akcija između ostalog i potakla naše zagrebačke sugovornike da podjele svoja iskustva sa javnosti. "Divim se tim mladim ljudima što su ustali protiv nepravde koja im je navedena i žao mi je što se mi (oštećeni studenti iz Zagreba) nismo skupili i napravili isto što i oni rade sada!" - poručuje Igor. No možda još nije kasno, možda postoji prilika da se svi skupa udruže i izbore sa svoja prava? Možda postoji prilika da šire društvo, kao nužan faktor za uspjeh ovakvih akcija, prepozna ovu konkretnu borbu i solidarizira se sa ovim studentima-radnicima? Jer velike stvari kreću od malih akcija! _________________________________________________________________________ Borba radnika i u Njemačkoj Radnici i radnice u hrvatskim kinima nisu izolirani slučaj iskorištavanja. U Njemačkoj se tako već mjesecima vodi borba radnika Babylon cinema za svoje plaće i bolje uvijete rade. Tamo su se radnici/ce, međutim, odlučili sindikalno organizirati i priključiti se anarho-sindikatu Freie ArbeiterInnen-Union (Slobodnom sindikatu radnika) [5] kako bi se izborili za svoja prava. Do danas se tom anarho-sindikatu priključilo oko 25 posto radnika Babylon Cinema, a imaju podršku većine radnika. Borba za radne uvijete traje i danas, a više informacija može se naći na njihovom blogu. [6] _________________________________________________________________________ [1] Dokoza M. Duzina pobunjenih: 'bojkotirajte kino Broadway', Slobodna Dalmacija , 15.7.2009 (http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/a...) [2] www.masa-hr.org [3] Više o tome na http://www.masa-hr.org/content/masa-vs-broadway-kina [4] Jedno tematiziranje oprivremljenog rada, koje u Hrvatskoj još nije dovoljno tematizirano, može se naći na http://www.masa-hr.org/content/oprivremenjivanje-rada [5] http://www.fau.org/ [6] http://prekba.blogsport.de/einfuehrung-introduction/#english Foto: Slobodna Dalmacija Članak izvorno objavljen na H-Alter.org