„Prvo“ Međunarodno radničko udruženje osnovano je 1864. na inicijativu samih radnika, ali i uz određenu participaciju „političara“. U organizacijskom smislu, izgrađeno je kao udruženje radničkih sindikata. Prema statutu, nije bilo centralizma. Radnici iste struke ili zemljopisnog područja činili su sekciju, sve sekcije u nekoj državi činile su federaciju a federacija svake države slala je delegate u Generalno vijeće. Vijeće je bilo isključivo koordinirajuće tijelo – nije moglo izdavati nikakve dekrete, naredbe, itd. Ono je trebalo analizirati sporove i nesporazume među sekcijama. Sve sekcije i federacije zadržale su svoju autonomiju. Vrhovno tijelo MRU-a bio je godišnji kongres delegata sekcija i federacija, i samo je on mogao raspravljati o svim stvarima vezanim uz udruženje i međunarodni radnički pokret. Mogao je birati članove Vijeća, unositi izmjene i dopune u statut, itd.     

MRU je bio podijeljen na pristaše prvenstva političke akcije s ciljem osvajanja političke moći (Marxove pristaše, socijaldemokrati, blankisti itd.) i na njihove suparnike (uključujući i anarhiste). Proturječje između te dvije struje je raslo i na kraju rezultiralo otvorenim sukobom. U ranim 1870-ima, Marxovi pristaše pokušali su u potpunosti preuzeti Internacionalu. S Generalnim vijećem pod njihovom kontrolom, sazvali su konferenciju MRU-a u Londonu i izmanipulirali reprezentaciju sekcija. Tako iskonstruirana većina odrekla se prijašnjih federalističkih normi i usvojila centralističke organizacijske promjene uključujući i davanje izvršnih ovlasti Generalnom vijeću. U isto vrijeme, donesena je i rezolucija o nužnosti političke borbe za vlast i osnivanja „radničkih“ političkih partija.   

Osnivanje MRU-a

Raskol „prvog“ MRU-a

Ove odluke je odbacila većina švicarskih, španjolskih, talijanskih, belgijskih i francuskih sekcija. Jurska federacija je usvojila anti-autoritarni statut i osudila odluku o novim povlasticama Generalnog vijeća kao „hijerarhijsku i autoritarnu“. Švicarske, talijanske i španjolske sekcije inzistirale su na održavanju idućeg kongresa u Švicarskoj, jer je većini delegata bilo lakše doći do tamo. Ali Marx i njegove pristaše iz Generalnog vijeća inzistirali su na organiziranju kongresa u Hagu 1872. godine. Talijanske sekcije su prosvjedovale i pozvale na globalni anti-autoritarni kongres u Neuchatelu. Ali Marx je učinio sve kako bi osigurao povoljan sastav kongresa. Tako se pokušao dogovoriti s blankistima, obećavajući im mjesta u Generalnom vijeću. Blanqui je predstavljao većinu organiziranih francuskih izbjeglica, članova MRU-a. Anti-autoritarno krilo francuskih sekcija poraženo je zajedno s Pariškom komunom, u kojoj su odigrale presudnu ulogu. Osim toga, Marx je na kongres pozvao sve svoje prijatelje kao delegate lojalnih sekcija. Izmanipulirana i umjetna većina u Hagu potvrdila je odluke Londonske konferencije i izbacila Bakunjina iz Internacionale.     

Odluke Haškog kongresa izazvale su ogorčenje ne samo među sekcijama i Bakunjinovim pristašama u Švicarskoj, već i među francuskim, talijanskim, belgijskim i španjolskim sekcijama. Jurska federacija je postala centar nezadovoljstva, i oko nje je formirana slobodarska ideologija koja poziva na socio-ekonomski sustav administracije oslobođen svakog autoriteta, centralizacije i države.  

Marx i Bakunjin

Kongres iz Saint Imiera i osnivanje Federalističkog MRU-a

Jurska federacija je u rujnu 1872. organizirala izvanredni kongres MRU-a u St. Imieru. Kongresu su prisustvovali delegati talijanske i španjolske federacije, nekih francuskih i dviju američkih sekcija. Ovaj je kongres aktivnosti Haškog kongresa proglasio ilegalnima i optužio Generalno vijeće za zlouporabu ovlasti. Usvojen je Sporazum o prijateljstvu i solidarnosti među federacijama i anti-autoritarnim grupama. U njemu je stajalo da se jedinstvo ne bi trebalo temeljiti na umjetnoj organizaciji centralnog autoriteta, već na identičnosti interesa proletera različitih zemalja i na dobrovoljnom savezu federacija. Federacije koje su prisustvovale kongresu obećale su da će se međusobno pomagati bez direktnih veza s bilo kakvim centralnim autoritetom i da će se međusobno podupirati u borbi protiv bilo kakve povrede njihovih prava. Kongres je odbacio borbu za političku moć jer „svaka politička organizacija ne može biti ništa drugo doli organizacija vlasti u korist određene klase na štetu proleterskih masa, pa bi proletarijat prema tome, ako želi osvojiti političku moć, nužno morao postati dominantna i izrabljivačka klasa“. Kongres je za cilj Internacionale proglasio „uništenje svake političke moći putem generalnog štrajka“ jer je „uništenje svake političke moći prva zadaća proletarijata“, a svaka „revolucionarna“ vlada za njega nije ništa manje opasna od ove sadašnje.

Ujesen 1872, u Španjolskoj, Belgiji i Velikoj Britaniji održane su konferencije sekcija. I tu je većina delegata progovorila protiv manipulacija Generalnog vijeća i u korist saveza s Jurskom federacijom. Kao odgovor, Generalno vijeće je 30. svibnja 1873. odlučilo isključiti sve federacije, sekcije i pojedince koji nisu priznavali odluke Haškog kongresa, to jest, prije svega, sudionike kongresa iz St. Imiera, kao i belgijsku i nizozemsku federaciju.

To je zapravo bio raskol MRU-a na dvije različite organizacije. Centralistička organizacija, koja je slijedila Marxa, iz početka se sastojala uglavnom od njemačkih, austrijskih, danskih, nizozemskih, dijela američkih i manjine britanskih sekcija. Marxova je Internacionala otišla u progonstvo u SAD i nakon toga prestala postojati. Njeno su mjesto uskoro zauzele nacionalne socijaldemokratske partije. 

Logo Federalnog vijeća Španjolske

Razvoj Federalističkog MRU-a

Međutim, Federalistički MRU je u početku cvjetao. Sastojao se od švicarskih, belgijskih, španjolskih, talijanskih, nekih američkih, britanskih i nizozemskih sekcija. 

Šesti kongres MRU-a sazvan je na inicijativu Jurske federacije u rujnu 1873. u Ženevi. Ovaj je kongres, u nazočnosti delegata koji su predstavljali sedam nacionalnih federacija (Engleska, Belgija, Nizozemska, Švicarska, Španjolska, Italija i Francuska), revidirao statut Internacionale, proglasio punu autonomiju sekcija, ukinuo Generalno vijeće i zamijenio ga Biroom bez ikakve izvršne vlasti i sa funkcijama koje se svode na tehničku koordinaciju. Funkcija Biroa prenosila se na jednu od federacija. Kongres je pozvao na generalni štrajk, koji „ne predstavlja ništa drugo nego socijalnu revoluciju“, i pozvao radnike da se ujedine u internacionalne sindikate, sposobne organizirati štrajk u svojim strukama.     

Sedmi kongres MRU-a održan je u rujnu 1874. u Briselu. Talijanska federacija je u to vrijeme, slijedeći Bakunjinove preporuke, počela organizirati narodne ustanke. Nasuprot njima, belgijanci su pod utjecajem Cesara de Paepea počeli postupno evoluirati u smjeru zbližavanja sa socijaldemokracijom, što će na kraju dovesti do kolapsa MRU-a. 

Delegate na Briselski kongres poslale su španjolske, švicarske, belgijske, talijanske i neke njemačke i francuske sekcije. Najvažnija tema o kojoj se raspravljalo bilo je pitanje o „organizaciji javnih službi budućeg društva“. Prezentirana su dva različita projekta: onaj belgijske federacije (De Paepe) i ženevske sekcije. Oba su prijedloga bila identična u osnovnim idejama: centar društvenog života u budućem društvu trebala bi biti slobodna komuna a ne centralizirana država. Međutim De Paepe je predložio očuvanje jedinstva države kao tijela zaduženog za kolektivne radove od velikog i općeg značaja, premda bi se većina odluka trebala donositi iz baze i decentralizirano.  

Kongres je pozvao na eliminaciju države, ali radilo se o kontroverznoj rezoluciji: svaka federacija ili partija u svakoj zemlji mogla je odlučiti kakva bi politička akcija mogla biti nužna ili od pomoći za socijalnu revoluciju. Ovdje se radilo o očitom kompromisu s belgijskom federacijom koja je postala više reformistička. Nasuprot njima, talijanska je federacija favorizirala direktnu akciju. Sljedeći kongres iz 1875. u Barceloni nije održan zbog represije u Španjolskoj. 

Federalistički MRU se razvijao nejednoliko. Španjolska je sekcija cvjetala, ali pokušaji da se Internacionala proširi na druge zemlje nisu urodili plodom. Eskalacija represije prisilila je ljude da potraže nove taktike djelovanja. Povećale su se razlike među anarhistima i belgijskim kolektivistima. Britanski sindikati i neke druge sekcije napustili su MRU.

Osmi kongres Internacionale održan je u listopadu 1876. u Bernu. Pristigli su delegati iz Belgije, Španjolske, Nizozemske, Italije i Švicarske, Francuzi su sudjelovali indirektno. Na zasjedanjima su do izražaja došle razlike između zagovaratelja masovne akcije i „propagande djelom“. De Paepe je izjavio da MRU više ne postoji. Predložio je organiziranje svjetskog kongresa za socijalističko ujedinjenje svih bivših sekcija MRU-a, bez obzira na njihov program, taktike i shvaćanja. Ovaj prijedlog je na žalost prihvaćen.

Međunarodna konferencija revolucionarnih sindikalista, London 1913.

Želja za postizanjem kompromisa s reformistima uništila je MRU

Deveti kongres MRU-a iz Verviersa 1877. okupio je jedanaest delegacija iz Belgije, Francuske, Italije, Rusije, Švicarske i indirektno iz Grčke, Egipta i Urugvaja. Usvojene su neke rezolucije o socijalizaciji vlasništva, ukidanju najamnog rada i paktu solidarnosti. Predstavnici federacija Italije, Francuske, Njemačke, Švicarske, Egipta i Grčke uspjeli su se dogovoriti samo oko osude tendencije slaganja s pristašama političkih partija zbog toga što „sve partije tvore jalovu masu; nužno je boriti se protiv svih njih“. Prema tome, dogovor s 35 delegata marksista i autoritarnih socijalista koji su se okupili u Ghentu na „Svjetskom socijalističkom kongresu“ nije bio moguć. Delegati kongresa iz Verviersa su prisustvovali ali su bili u manjini. Većina prisutnih su bili socijalisti, etatisti, i progurali su rezoluciju o političkoj borbi i formiranju političkih partija proletarijata. Belgijska i nizozemska federacija napustile su MRU i pridružile se socijaldemokraciji. Od tada pa nadalje putovi autoritarnih socijalista (socijaldemokrata) i anarhista konačno su se razdvojili. 

Svi novi pokušaji oživljavanja MRU-a nisu urodili plodom sve do 1922. Neki su upropašteni fokusiranjem anarhista na „propagandu djelom“, oblik insurekcionizma manjine koji je anarhiste izolirao od radničkih masa (Londonski kongres, 1881). Druga su nastojanja propala zbog novih pokušaja pomirenja s reformistima. 1896, anarhisti su izbačeni s kongresa Druge internacionale. Samo je jasna i vidljiva kriza reformizma socijaldemokracije i rađanje novog revolucionarno sindikalističkog radničkog pokreta utemeljenog na van-parlamentarnoj direktnoj akciji moglo oživjeti ideju međunarodnog udruženja anti-autoritarnih radnika. 1907. održan je međunarodni anarhistički kongres, a 1913. međunarodna konferencija revolucionarnih sindikalista. Kontinuitet ovog procesa prekinuo je rat, ali je nakon njega on nastavljen. Neko se vrijeme činilo da su ruski boljševici raskrstili s etatizmom socijaldemokracije a na horizontu se nazirala perspektiva imaginarnog ujedinjenja anarhista, sindikalista i revolucionarnih marksista. Određeni broj anarhista i revolucionarnih sindikalista čak su se i pridružili Kominterni i nakon toga razmatrali mogućnost pridruživanja Crvenoj internacionali radničkih sindikata. Ali vrlo je brzo postalo jasno da su boljševici jednaki etatisti kao i socijaldemokrati, ako ne i gori, da vrše represiju nad nezavisnim radničkim i seljačkim pokretom kao i to da radničke organizacije diljem svijeta žele podčiniti svojim partijama. Nakon ovoga, razlaz s njima je bio neizbježan. U prosincu 1922. kongres anarhosindikalističkih sindikata u Berlinu odlučio je oživiti Prvu internacionalu, današnji MRU. On od tada i dalje postoji i prošao je mnoge teške kušnje.

MRU danas

Vadim Damier