Kriza prije svega predstavlja krizu za radnike. Ali ona je kriza za radnike upravo zbog toga što je kriza za kapital. Nije uvijek toliko očito da stvari tako stoje. Kada god BDP kontrahira, predstavnici kapitala uvijek pozivaju na 'zajedničke žrtve', to jest žrtve podijeljene među radnim ljudima. Bilo bi jedna stvar kada bi to značilo samo otpuštanje radnika u javnom sektoru i reduciranje državnih programa za siromašne upravo u vrijeme kada su oni najpotrebniji. Uostalom, rezovi u javnoj potrošnji tokom krize uvjetovani su strukturom kapitalističkog načina proizvodnje. Jer suprotno onome što nam kejnzijanci govore, djelovanje države je u krajnjoj instanci ograničeno brzinom rasta privatne ekonomije, a ne obrnuto. Ali u stvarnosti štednja nikada ne znači samo privremene mjere kako bi se prebrodila kriza. Programi društvene potrošnje nisu samo smanjeni; oni su opustošeni ili potpuno ukinuti. U mnogim državama, kriza se koristi kao poluga pomoću koje se želi uništiti dugogodišnja prava i povlastice, uključujući i pravo na sindikalno organiziranje. Čini se da ovi napadi nisu puke cinične prilagodbe u tekućoj logici kapitalističkog načina proizvodnje. Baš naprotiv, izgleda da oni predstavljaju ključna načela u kapitalovom programu klasnog rata. Na osnovu toga je lako izvući zaključak da su mjere štednje samo krinka za preraspodjelu bogatstva u korist profita.     

Međutim, ako stvari ostavimo samo na tome, protiv svoje volje se opasno približavamo slaganju s kejnzijancima. Oni također prepoznaju manevre kapitala kao pokušaj preraspodjele bogatstva u korist profita. Ali oni dalje prave razliku između kratkoročnih interesa kapitala (borba za veći dio smanjujućeg kolača) i njegovih dugoročnih interesa (suradnja s radom kako bi se kolač povećao). Kada bi obje klase djelovale strateški one bi, prema kejnzijancima, odustale od svoje borbe oko raspodjele bogatstva. Drugim riječima, ne bi bilo klasne borbe. Kapital bi pristao na ulaganja u širenje proizvodnje, a rad bi pristao na to da prisvoji samo dio plodova proisteklih iz povećane produktivnosti. Država bi zatim regulirala ovaj sporazum na neutralan način: svaki put kada bi ekonomija posustala a stranke se počele svađati, država bi smanjila kamatne stope i posuđivala novac kako bi potakla potrošnju, dajući objema klasama nešto za čime mogu juriti. Jednom kada bi se rast nastavio, država bi povisila kamatne stope i isplatila svoje dugove. Naravno, to nije ono što se trenutno događa. Jesu li predstavnici kapitala pokorili državu u korist kratkoročnog redistributivnog projekta, izgubivši pritom mogućnost djelovanja u skladu s njihovim vlastitim dugoročnim strateškim interesima? Čak i ako zeleni kapitalizam ne bi spriječio ekološku katastrofu, on bi svakako bio odlična PR kampanja za kapital, ali on nikada nije zaživio. Bi li krizi došao kraj kada bi se, kao što to kejnzijanci zagovaraju, država otresla ovih poziva na štednju i, putem velikih ulaganja u infrastrukturu, pokušala uvjeriti kapital da obnovi svoj sporazum s radom.    

Mi smatramo da je to pogrešan način shvaćanja trenutne situacije. Kapitalizam se nalazi usred duboke krize, koja suočava obje klase s objektivnim ograničenjima ovakvog načina proizvodnje. Činjenica da ta ograničenja postoje nije u interesu niti jedne od klasa – niti ona mogu biti prevladana snažnom intervencijom države. Baš naprotiv, upravo će slabost države postati bolno očita u nadolazećim mjesecima, uz gotovo sigurnu 'double-dip' recesiju (recesija iza koje slijedi kratkotrajni oporavak nakon kojeg dolazi nova recesija, op. prev.). Christine Lagarde, novopomazana direktorica MMF-a, nedavno je izrazila svoju zabrinutost ovakvim razvojem događaja na stranicama Financial Timesa:   

„Današnja situacija je drugačija od one iz 2008. Tada je izvor nesigurnosti bilo loše zdravlje financijskih institucija. Danas je njen izvor sumnja u zdravlje suverena… Tadašnji je odgovor bio novčana pozajmica bez presedana, direktna potpora financijskom sektoru i određena doza fiskalne stimulacije. Danas je monetarna politika više ograničena, ponovo će se trebati pozabaviti bankarskim problemima, a kriza je za sobom ostavila naslijeđe javnog duga – u prosjeku oko 30 postotaka BDP-a višeg nego prije, u razvijenim zemljama.“ (FT, 16. kolovoza 2011.)

Ono što Lagarde ovdje ne spominje jest činjenica da su dug/BDP omjeri u 'razvijenim zemljama' bili visoki već prije 2008., kada su se napuhali zbog krize. U predvečerje Velike depresije 1929. javni dug SAD-a procijenjen je na svega 16 posto BDP-a; deset godina kasnije, 1939., narastao je na 44 posto.[1] U usporedbi s tim, u predvečerje trenutne krize, 2007., javni dug SAD-a već je bio procijenjen na 62 posto BDP-a. Samo četiri godine kasnije, 2011., dosegao je 99 posto BDP-a. Uzrok je jednostavno identificirati: tokom gotovo četiri desetljeća dug/BDP omjeri u zemljama visokog dohotka pokazivali su tendenciju porasta tokom razdoblja ekonomskog kraha (u skladu s kejnzijanskim receptom), ali su odbijali smanjiti se ili su čak dalje rasli tokom razdoblja ekonomskog buma. Je li ovo posljedica lošeg planiranja dijela elita? Baš naprotiv, to je posljedica toga što su sami bumovi iz ciklusa u ciklus postajali sve slabiji. Ovo je za posljedicu imalo nemogućnost države da podigne kamatne stope ili da otplati svoje dugove (osim na mahove), zbog toga što bi bilo kakav dugotrajniji pokušaj da to učini riskirao potkopavanje sve krhkijih razdoblja rasta.[2] Ovo predstavlja problem za kejnzijance zbog toga što upućuje na strukturalnu slabost kapitalističke ekonomije, na koju država nije u stanju odgovoriti.       

Ova slabost vrši pritisak na državu iz dva smjera. Prvo, zbog krhkosti ekonomije, država se danas nalazi u istoj situaciji s kojom se sam Keynes suočio tijekom Velike depresije. Tokom zadnje četiri godine Federalne rezerve (centralna banka SAD-a, op. prev.) su, u tandemu s drugim centralnim bankama, držale kratkoročne kamatne stope blizu nula posto. Unatoč tomu, ekonomija se nije oporavila. To bi trebalo biti nemoguće: biznis bi trebao iskoristiti besplatni novac za ulaganja, a kućanstva za kupovinu kuća. Ako danas nitko ne želi posuđivati novac, to je zbog toga što su svi već toliko zaduženi. Naravno, te su dugove nakupili tokom godina špekulantskih balona (1998.-2001. i 2003.-2007.), kada su i firme i bogatije obitelji gledale kako vrijednost njihove imovine raste. Oni su unatoč ovom porastu vrijednosti imovine i dalje posuđivali novac kako bi ulagali ili obavljali velike kupnje, iako su profiti i plaće stagnirali.[3] Sada kada je vrijednost imovine dramatično pala, svi pokušavaju uštedjeti novac kako bi otplatili svoje dugove. Međutim, ova eksplozija štednje dovela je ekonomiju u opasnost. U normalnim okolnostima, kada firme i pojedinci štede novac, oni ga odlažu u bankama, koje tada posuđuju taj novac drugim firmama i pojedincima da ga troše. U tom smislu ne izostaje ništa od trošenja. Kada svi štede istovremeno, nešto trošenja izostaje, što izaziva kontrakciju ekonomije. Razlika između Velike depresije i današnje situacije jest to što su vlade uskočile kako bi popunile prazninu u potrošnji time što same troše novac, tj. fiskalnom stimulacijom (čak i ako se ta stimulacija uglavnom sastoji od automatskog porasta izdvajanja za postojeće programe za nezaposlenost i socijalnu skrb). Nasuprot tome, tokom prvih nekoliko godina Velike depresije, vlada SAD-a nije popunila prazninu u potrošnji, a ekonomija je kontrahirala za 46 posto. Prema tome fiskalna stimulacija danas ima drugačiju ulogu nego tokom normalnog poslovnog ciklusa. Njezina uloga nije ponovno pokretanje ekonomskog rasta - do toga bi došlo samo kada bi ljudi trošili dodatni novac koji im je stimulacija stavila u džepove. Umjesto toga, oni taj novac uglavnom troše za otplatu dugova. U trenutnoj krizi, smisao državne potrošnje je samo kupovanje vremena, kako bi se svima dala prilika da otplate svoje dugove bez izazivanja deflacije, koja bi smanjivanjem vrijednosti imovine samo još dodatno pogoršala trenutnu prezaduženost. Iz ovih razloga, fiskalni stimulans je danas  jedina stvar koja može spriječiti kontrakciju ekonomije.[4]

Međutim pritisku na državu da troši novac suprotstavlja se pritisak jednakog intenziteta ali suprotnog smjera – smanjiti javni dug. Suprotno onome što kejnzijanci govore, države jesu potrošile mnogo novca od izbijanja krize. Vlada SAD-a je tokom zadnje četiri godine na sebe preuzela dug nešto malo manji od ukupnog godišnjeg državnog outputa iz 1990., samo kako bi usporila povratak ekonomije u recesiju. Problem je u tome što država akumulira ovaj masivni dug u povijesnom kontekstu u kojem se, zajedno sa poduzećima i domaćinstvima, već ranije teško zadužila.[5] Ovaj povijesni kontekst je upravo ono što nedostaje kejnzijanskim procjenama: promaknulo im je to da je slabost ekonomije tokom zadnja četiri desetljeća – činjenica da je ona rasla sve sporije i sporije još prije tekuće krize – ograničila sposobnost države da se danas zadužuje. To je ono što toliko brine Lagarde (u citatu gore). Javni dug je toliko velik da je opasno trošiti još novca na stimuliranje ekonomije: trošenje danas samo će umanjiti i ovako sve manji kapacitet države za rješavanje dugova u slučaju budućih financijskih neprilika. To bi čak moglo i ubrzati krizu, zbog toga što nagli porast javnog duga priziva avet državne neisplate dugova (eng. sovereign default).[6] Dužnost države u takvim okolnostima je da bude spremna djelovati u slučaju nužde, tj. da, dokle god je to moguće, zadrži pristup izvorima jeftinih kredita. Državi će ti krediti biti potrebni u njenim pokušajima da prebrodi nadolazeće valove financijske nestabilnosti (npr. za nova spašavanja banaka). U tom smislu, mjere štednje su potpuno racionalne. To što će svako pribjegavanje mjerama štednje također dovesti do deflacije, pritom ugrožavajući samu stabilnost koju bi one navodno trebale potpomoći, je stvarna kontradikcija s kojom će se država morati suočiti u ovom razdoblju. Ova dva pritiska – trošiti kako bi se spriječilo deflaciju i štedjeti kako bi se spriječilo nemogućnost otplate dugova – jednako su neumoljivi. Doista, kriza se sada odvija upravo ovdje, na bilancama bezbrojnih vlada. Ako je 2008. solventnost privatne ekonomije očuvana prebacivanjem odgovornosti na javne knjige, onda danas postupci države u pokušaju da zaštiti vlastitu solventnost prijete da još jednom ugroze privatni sektor. Da parafraziramo Marxa, sve to žongliranje dugom služi samo tome da se kriza nesolventnosti prebaci na širu sferu i da joj se da šira putanja.

Unatoč tomu, moramo se čuvati sklonosti da pobrkamo ovu slabost kapitalističkog načina proizvodnje sa slabošću kapitala u njegovoj borbi protiv rada. Krize su uvijek pokazivale tendenciju ka jačanju ruke kapitala u klasnoj borbi, a kejnzijanska ideja da bi država mogla uvjeriti kapital da on ne koristi ovu prednost nije ništa drugo nego tehnokratska fantazija. Potražnja za radom u vrijeme krize opada u isto vrijeme kada njegova ponuda, zbog masovnih otpuštanja, raste. To već samo po sebi slabi pregovaračku poziciju radnika. Osim toga, iako stoji da kapital tokom krize trpi gubitke, pojedinačni kapitalisti se rijetko nađu u onom tipu egzistencijalne opasnosti s kojom se radnici suočavaju kada izgube posao. Kapitalisti posjeduju mnogo veće rezerve nego radni ljudi, tako da obično mogu pričekati kraj krize, posebno ako je potražnja za onim što proizvode smanjena. Zbog svih tih razloga moramo priznati da je kriza oslabila položaj radnika u odnosu na kapital. Prema tome, nije nikakvo iznenađenje da predstavnici kapitala koriste krizu za vlastiti probitak tvrdeći da je ova ili ona mjera neophodna kako bi se ponovo povećale profitne stope. Rast profitnih stopa je zaista jedini način stvaranja novih radnih mjesta. A u odsustvu masovnog radničkog napada na samo postojanje klasnog društva, radnici nemaju drugih interesa nego pronaći posao ili ga pokušati zadržati. Ovo su konceptualne poteškoće koje predstavlja kapitalistička kriza. Slabost sistema kao cjeline u isto vrijeme predstavlja i slabost radnika u njihovoj svakodnevnoj borbi protiv kapitala, a ne, kao što bismo to mogli pomisliti, njihovu snagu. Ako ne razlučimo ta dva momenta, podložni smo pogrešnom tumačenju kontradiktorne prirode mjera štednje u tekućoj krizi.                       

Bar-Yuchnei

izvor: http://endnotes.org.uk/articles/16

bilješke

1. Istina je da je javni dug SAD-a na kraju Drugog svjetskog rata 1946., tj. 17 godina nakon početka Velike depresije, skočio na 121 posto BDP-a. Ali to je bilo ratno vrijeme, a nagomilani dugovi su gotovo u potpunosti financirani obveznicama koje su kupovali građani SAD-a. SAD je 1940.-ih bio međunarodni zajmodavac koji je posuđivao kod kuće, a ne (kao što je to danas) međunarodni dužnik koji posuđuje vani.
2. Tokom razdoblja snažnog rasta nakon Drugog svjetskog rata, javni dug SAD-a pao je sa 121 posto BDP-a 1946. na 32 posto 1974. Jedini put nakon toga kada se taj omjer smanjio (sa 70 na 55 posto) ujedno je bio i jedino razdoblje u kojem je ekonomija snažno rasla (1995.-2000.).
3. Vidi Robert Brenner, ‘What’s Good for Goldman Sachs is Good for America’. Ostali tekstovi koji su nam bili korisni pri pisanju ove analize uključuju bilješku Richarda Kooa, ‘QE2 has transformed commodity markets into liquidity-driven markets’ i novu knjigu Paula Matticka, Business as Usual.
4. Na kraju krajeva, vlada može koristiti monetarnu politiku samo kako bi ohrabrila poduzeća i kućanstva na potrošnju; ona ih ne može prisiliti na potrošnju (za razliku od toga, kada se vlada bavi fiskalnom politikom, ona troši svoj vlastiti novac, ili barem onoliko koliko može posuditi). Ovo ograničenje monetarne politike nedavno je demonstrirano neuspjehom 'kvantitativnog olakšavanja' (eng. quantitative easing). Federalne rezerve i ostale centralne banke, posebno one u UK-u, pokupovale su ogromne količine dugoročnih obveznica vlastitih vlada, efektivno ubrizgavajući novac u bankovni sektor. Taj je potez trebao izazvati inflaciju ali nije, zbog toga što ljudi nisu posuđivali dodatni novac dostupan bankama. Zapravo namjera nikada ni nije bila  kvantitativnim olakšavanjem izazvati inflaciju, unatoč tome što se Fed često optuživalo da 'štanca novac'. Centralne banke su kupovanjem obveznica samo pokušavale izgurati ulagače s tržišta obveznica u riskantnija ulaganja. Uspjeh ovog poteza postao je vidljiv tokom prve polovice 2011. u vidu porasta vrijednosti dionica, što je poduzeća i bogatija kućanstva odjednom učinilo naizgled mnogo bogatijim nego što su bili prije nekoliko mjeseci. Postojala je nada da će rast cijena dionica popraviti svačije bilance. Ali učinak kvantitativnog olakšavanja trajao je samo koliko i samo olakšavanje. Uostalom, cijene dionica nisu rasle zbog toga što se ekonomija stvarno oporavila; rasle su zbog toga što su ih centralne banke prisilile da rastu. Bujica loših vijesti o ekonomiji, i najgore od svega vijest da će Fed prekinuti s kvantitativnim olakšavanjem, izazvala je kolaps ovog minijaturnog dioničkog balona. U stvarnosti, svaki pozitivni učinak koji je kvantitativno olakšavanje imalo na bilance ulagača više je nego neutraliziran činjenicom da je ono također izazvalo i porast cijena roba (npr. hrane i goriva), ugrožavajući time blagi oporavak.       
5. Ukupni dug SAD-a, uključujući državu, poduzeća i kućanstva je 2010. iznosio oko 350 posto BDP-a. U drugim zemljama – UK-u, Japanu, Španjolskoj, Južnoj Koreji i Francuskoj – iznosi ukupnog duga bili su još viši, do 500 posto BDP-a. Rješavanje dugova je tek započelo.
6. Do kriza državne neisplate dugova dolazi kada visoki dug/BDP omjeri (povijesno oni koji se približavaju vrijednosti od 100 posto) počnu predstavljati realnu prijetnju sposobnosti država da servisiraju svoje dugove, kako zbog relativnog porasta kamata u odnosu na vladine prihode tako i zbog tendencije rapidnog porasta kamatnih stopa na reprogramirani dug (što se trenutno događa diljem sjeverne obale Mediterana i u Irskoj). Činjenica da države ne traže otpis dugova toliko često, ili da kada ga i zatraže, s vremenom mogu nastaviti s međunarodnim posuđivanjem, ne utječe bitno na ovu priču. Uostalom, činjenica da svatko može dobiti otkaz nije zanemariva samo zbog toga što većina ljudi ne dobije otkaz; sama mogućnost gubitka posla regulira aktivnosti svih koji ga imaju. Na isti način sama mogućnost gubitka pristupa međunarodnim kreditnim tržištima regulira aktivnosti državnih dužnika, bez obzira na to koliko često stvarno dolazi do nemogućnosti plaćanja dugova. Ipak, kao što to Reinhart i Rogoff demonstriraju u svom radu This Time It's Different, državne neisplate dugova, kada ih se promatra na svjetskoj razini, zapravo uopće nisu toliko rijetke. One dolaze u valovima i igraju bitnu ulogu u globalnom odvijanju krize. Je li moguće zamisliti da će države tokom ovog perioda na neki način prkositi djelovanju zakona vrijednosti masovnim povećavanjem vlastitih dugova bez odgovarajućeg porasta u predviđenim stopama rasta BDP-a? Teza onih koji vjeruju da će države to biti u stanju učiniti, biti će testirana u nadolazećem periodu (a mi ne možemo odbaciti tu mogućnost zbog činjenice da je masovna akumulacija dugova – korporacija, kućanstava i država, i to uvijek na nov način – odgađala početak nove depresije iznova i iznova tokom zadnjih četrdeset godina).