Tekst o životu u ugostiteljskoj djelatnosti kojeg je napisao član Pokreta radničke solidarnosti Aotearoa (Aotearoa Workers Solidarity Movement je anarhosindikalistička organizacija s Novog Zelanda. Aotearoa je maorski naziv za Novi Zeland, op.prev) Proveo sam veći dio života radeći razne poslove u ugostiteljstvu, sve od pranja suđa do konobarenja do dostavljanja pizza. Trenutno radim u malom restoranu u središnjem Wellingtonu koji pravi fini fast food za pretenciozne bogataše; te visokopozicionirane javne službenike koji traže obrano sojino mlijeko u svoje kave bez kofeina. Ako živite u Wellingtonu, znate o kojem tipu ljudi pričam. Kao i na prijašnjim poslovima i ovdje radim za minimalac i ne nadam se povišici u narednom desetljeću. Ne postoji sindikat na mom radnom mjestu, zapravo, nitko nije ni ugovor sa šefom potpisao i, što je najgore, znamo da ima bezbroj nezaposlenih radnika koji bi rado radili naš posao. Šef zna da mi ovo znamo i zato nemamo izbora nego da prihvatimo naše usrane dnevnice i nadamo se da će nas uopće isplatiti za sate koje smo odradili (potplaćeno osoblje nije neuobičajena pojava na mnogim radnim mjestima, kad šef uvidi da mu to prolazi). Štoviše, ima jedan mladi dečko, nedavno pristigli imigrant koji slabo govori engleski i koji nije dobio ni centa. On pere suđe u noćima kad imamo prometa a šef mu zauzvrat da preporuku i to radi već mjesecima. Jednom sam čuo šefa da je u šali suradniku rekao kako će ga tjerati da radi najgore, najdosadnije poslove. Krv mi se uzavrela od klasne mržnje ali sam bio dovoljno pametan da držim jezik za zubima. Svatko tko je radio u uslužnoj djelatnosti složit će se da je to prilično shizofren život. Onaj stari slogan „mušterija je uvijek u pravu“ postaje mantra koja te tjera da iznova i iznova šutke škrgućeš zubima kad te „mušterija“ tretira kao bezdušnu mašinu. Baš kao što bi udarili televizor kad ne radi, tako bi i neki pojedinci postali nasilni prema radniku ako bi im hrana malo kasnila, ako bi strojevi za provlačenje kreditnih kartica štekali, ako bi radnici zapisali pogrešnu narudžbu, itd. Na prethodnom poslu mi je rečeno da je na nama samo da uvijek budemo prijateljski raspoloženi i nasmiješeni (kako samo razmišlja van okvira). Drugim riječima, suptilni izrazi lica koja ljudska bića koriste da bi izrazila svoje raspoloženje i osjećaj pripadaju nekom drugom kada dođeš na posao, pripadaju firmi. A firma je nepromjenjivo vesela. Ovo je alienacija na najvišem nivou, potpuno odvajanje tijela i uma. Prvi i najprirodniji čin bunta u svakom uslužnom djelatniku neizbježno je bunt protiv apsurda, a vjerujte mi, to se događa često. Sviđalo se to šefu ili ne, većina uslužnih djelatnika neće se smješkati kad su uzrujani. Kad vidim kako si moji suradnici uzmu nazad život koji im zapravo ne pripada, to me ispunjava nadom. Organiziranje u borbu za naše interese kao uslužnih djelatnika nevjerovatno je težak zadatak. Ne samo da je Zakon o radu dao prednost interesima šefova, nego je i česta praksa da šefovi u uslužnim djelatnostima ignoriraju tih nekoliko radnika koji su nam preostali. Na primjer, kako sam spomenuo ranije, ja nisam na ugovoru, što je ilegalno. Od Uskrsa me nisu u potpunosti isplatili iako su me uvjeravali da hoće. Imam prijatelje kojima je isplaćeno 10 dolara u kešu na ruke, bez ugovora. Jednog su otpustili bez razloga, bio je zaposlen kad je bila sezona i odjednom otpušten, s računima i stanarinom koje mora platiti. Bitan faktor ovdje je gola klasna suradnja. Mnogi mali biznisi potiču atmosferu u kojoj se osjećaš kao da je biznis stalno na rubu propadanja pa nije neobično da osoblje pomaže tako što radi neplaćene prekovremene sate bez da traži povišicu, više smjena i, što je sramotno, ne kaže ništa ako netko radi za siću ili ako je netko otpušten iz hira. Čak nije neuobičajeno da šef provede većinu svog vremena na radnom mjestu kad se radi o malom biznisu, pa ih čovjek upozna. Nadalje, jaka konkurencija između kafića će vrlo vjerovatno ostaviti šefa bez biznisa vrlo brzo. Naravno, kad se uhvatim da suosjećam sa šefom moram se podsjetiti na to da će, poraste li biznis, bar imati vlasništvo koje može prodati. Dok ćemo se mi ostali naći na početku; s malo vrijednosti na „slobodnom“ tržištu osim naših života. Koji, izgleda, vrijede 13 dolara po satu. Iako se cijela situacija može činiti sumornom, barem postoji tendencija ka otporu. Klasni odnosi u kapitalističkom društvu tjeraju nas da pružamo otpor, čak i ako ga nismo svi svjesni. Krađe su česte. Sjećam se da mi je jedan kolega na prošlom poslu čak prigovorio što ne kradem više! Iako to može biti atomizirana metoda borbe, krađa postaje kolektivnom metodom kad se traži suučesništvo ostalih radnika da ne cinkaju šefu. Druga metoda je jednostavna sabotaža; ovo je korisno kad je osoblje malo i kad mora raditi više od jednog posla. Praktički radite vrlo traljav posao, namjerno, da bi šef uzeo još jednu osobu u toj smjeni. Ovo je dobro jer radite posao ugodnim tempom i oslobodite još jednu smjenu tako da zaposle još nekoga, ili da netko koga su već zaposlili dobije više radnih sati. (u ugostiteljstvu je čest rad na nepuno radno vrijeme, što je jedan od oblika neizvjesnog ili prekarnog rada, problema o kojem se sve više piše, op.prev)Zavisno o vašem položaju u proizvodnji, sabotaža se može obaviti individualno, ali evidentno je da je efektivnije ako je provedena svjesnom, zajedničkom akcijom. Nadalje, ciljevi te akcije ne bi smjeli biti ograničeni na trenutne dobitke nego bi trebali biti usmjereni i na razvijanje povjerenja i bratstva među radnicima. Takvi odnosi čine rad ugodnijim i oni olakšavaju da se izborimo za sebe, jer je koherentna grupa mnogo jača od bilo kojeg pojedinca. Začudo, ja zapravo volim svoj posao. Ti zadaci koje mnogi ljudi smatraju monotonima i iritirajućima, kao što je sjeckanje povrća, zapravo su za mene vrlo opuštajući i ugodni. Kad napravim dobru hranu prirodno je da se osjetim ponosnim na sebe. Ipak, mrzim činjenicu da netko drugi zaradi na onom u čemu uživam i iskreno, ne kanim to uzeti kao izgovor za to što sam eksploatiran i tretiran kao smeće i naivčina. Raditi posao za koji imate strast vjerovatno je najbolji način da vas se pretvori u životinju bez strasti. Bez obzira na dojmove koje ostavljaju kuhari poput Jamiea Olivera, ima vrlo malo kuhara koji daju pišljivog boba za hranu. To je zato što najamni rad isiše život iz vas. Mrzim kad mi šefuje netko kome je samo stalo do profitne marže i mrzim vidjeti ljude koji potroše više u jednom odlasku u restoran nego što ja zaradim u cijeloj smjeni. Jedino što mi čini posao podnošljivim jesu veze koje gradim sa svojim kolegama, veze koje nužno odražavaju jad radnika. Te veze će biti jedina snaga ikada koja će uništiti kapitalizam. Šefovi imaju cijeli svijet dok mi samo imamo jedni druge. Za svijet bez šefova!