"Iako kritički hvaljen u akademskim krugovima (opisuju ga kao "najboljeg antropološkog teoretičara svoje generacije"), iznenadili smo se pronašavši razmjerno malo o ovom čovjeku i njegovu radu – svega nekoliko članaka i intervjua o njegovu sudjelovanju u različitim alterglobalizacijskim pokretima tijekom posljednjeg desetljeća, još nekoliko o njegovu kontroverznom odlasku s Yalea (sada predaje na Sveučilištu Goldsmiths u Londonu), te naravno, čudan intelektualni spor sa Slavojem Žižekom u London Review of Books. No, od lipnja je zanimanje za Graebera i njegov rad poraslo, nesumnjivo uslijed širenja i uspjeha pokreta Occupy Wall Street, u kojemu Graeber značajno sudjeluje od njegovih začetaka, što je navelo mainstream medije da ga prozovu svojevrsnim "anti-vođom" globalnog antikapitalističkog pokreta. Artikuliran, zanimljiv i nadasve inteligentan, Graeber je postao popularni glasnogovornik prosvjeda (iako treba biti oprezan s tim terminom s obzirom na nehijerarhijsku strukturu i etos tih okupljanja), elokventni komentator koji nudi historijski potkovanu analizu težnji i zahtjeva pokreta.
Njegovu posljednju knjigu Debt: The First 5000 Years (Dug: prvih 5000 godina), koja istražuje alternativnu povijest novca i tržišta preplavljenu nasiljem i opresijom, Bloomberg Business Week opisao je kao onu koja nudi "intelektualni okvir i neku vrstu genealogije" tim zauzimanjima. U međuvremenu, u recentnim člancima i intervjuima Graeber je posebice glasan po pitanju zahtjeva prosvjednika, odnosno preciznije, njihova izostanka – što je strategija koja ostavlja medije potpuno zbunjenima jer tvrde da se ona kosi s promjenama koje se zahtijevaju te to koriste kao dokaz "nedostatka jasnih ciljeva" ili razumijevanja prosvjednika.
Umjesto toga, Graeber je stavio u fokus anarhističke principe pokreta Occupy, objašnjavajući da je izostanak konkretnih zahtjeva dio predfigurativne politike. Prosvjednici djeluju kao da "već žive u slobodnom društvu", te na taj način odbijaju prihvatiti legitimnost postojećih političkih institucija i zakonskog poretka – koje se oboje, kaže on, smjesta priznaje ukoliko se postave zahtjevi.

U Velikoj Britaniji često govorimo o "pravu na prosvjed"? Treba li se prosvjed pojmiti u diskursu prava?

— Smatram riječ "prosvjed" problematičnom. "Prosvjed" zvuči kao da ste već izgubili. Kao da pripada igri u kojoj se strane međusobno prepoznaju u svojim fiksiranim pozicijama. Nalik je na fukoovsku igru discipliniranja u kojoj obje strane na neki način konstituiraju jedna drugu. U tom je smislu Foucault imao pravo: otpor je gotovo nužan da biste imali moć. Zbog toga mi se sviđa koncept direktne akcije. Mislim da na mnogo načina kročimo unatrag. Dolazim iz SAD-a pa bolje poznajem stanje ondje, gdje je pravo na prosvjed, na neslaganje, na protivljenje vladi eksplicitno ustoličeno u Ustavu, a ipak se tako besramno ignorira.

Dakle, da razjasnimo distinkcije: koja je razlika između direktne akcije i prosvjeda, ili direktne akcije i građanske neposlušnosti? Po čemu je poseban termin "direktna akcija"?

— Razlog zbog kojeg se anarhistima sviđa direktna akcija jest taj što ona znači odbijanje priznavanja legitimnosti struktura moći. Pa čak i potrebu za njima. Ništa ne razljuti sile vlasti više negoli kad se posve povučete iz igre discipliniranja tvrdeći da jednostavno možemo djelovati sami. Direktna akcija stvar je djelovanja kao da ste već slobodni.

Predlažete svojevrsnu kompromisnu situaciju u kojoj se čini da država i dalje funkcionira, ili u najmanju ruku zadržava površnu sliku postojanja, no istovremeno, potiho, zapravo više ne postoji.

— Da, to je poput teorije revolucije prema modelu ljuske jajeta. Jednostavno je praznite dok više ništa u njoj ne ostane i naposljetku će se urušiti.

Dakle, umjesto velikog revolucionarnog događaja, država se potpuno negira?

— To se može dogoditi. Mislim da trebate uzeti u obzir sve mogućnosti. Postoji ideja da osobe na vlasti nikada neće dobrovoljno odbaciti moć, što će stoga završiti u borbama na ulicama – no ja uvijek naglašavam, neće šaka anarhista vojno nadjačati zračnu diviziju. Osim toga, oni imaju nuklearno oružje. Jedini izgledni scenarij za revoluciju jest kada dođe do toga da sile reda odbiju pucati. U većini svjetskih revolucija u povijesti to je bilo ono što se naposljetku dogodilo.

Tvrdite li da možemo očekivati situaciju dualne moći?

— Smatram da će doći do toga. Mislim da je do toga već došlo u mnogim dijelovima svijeta, no ljudi jednostavno o tome ne govore. Mogu se pojaviti i tri ili četiri izvora moći - tko zna! To je ono s čime eksperimentiraju zapatisti: otvaranje prostora autonomije. Ne smatram da možemo proći bez ikakva oblika konfrontacije, to bi bilo jednako naivno, no točan omjer povlačenja i konfrontacije ne može se predvidjeti.

Kako djeluju anarhistički krugovi?

— Jedna razlika između anarhističkih skupina kojima sam sklon i klasične marksističke skupine jest, primjerice, to da mi ne započinjemo od definicije stvarnosti – ono što nas ujedinjuje nisu naše analize situacije, već prije ono što želimo učiniti, akcija koju želimo poduzeti i način na koji ćemo to uraditi. Povrh toga, morate jedni drugima dati neupitno povjerenje. Jedan od principa procesa stvaranja konsenzusa jest taj da ne možete nikoga osporiti na temelju njegovih motiva; morate pretpostaviti da su svi iskreni i da imaju dobre namjere. Ne nužno zato što mislite da je uistinu tako, već zato što je to produžetak onoga što se smatra temeljnim anarhističkim uvidom: tretirate li ljude kao da su djeca, bit će skloni i ponašati se tako. Ako ih tretirate kao odrasle, postoje barem neki izgledi da će se ponašati odgovorno. Ironično, shvatio sam da je ta praksa velikodušnosti, ukazivanja neupitnog povjerenja ljudima, upravo potpuno suprotna načinu kako su me učili iznositi argumente kao znanstvenik.

Na isti način kako se može reći da reprezentativna demokracija opstruira pravu demokraciju, mogli bismo reći da akademski svijet opstruira pravo mišljenje.

— U akademskom svijetu vlada opsesija procesom, ali i opsesija mrežama moći i time kako se one stvaraju. Naravno, bilo bi lako zauzeti isti pristup poput aktivista i otpočeti temeljeći sve na nekoj zajedničkoj predanosti djelovanju; to bi morala biti ideja da smo svi predani istoj stvari, nazovimo je istinom, znanjem, kako god hoćete. Kad bi bilo tako, zahtijevala bi se određena velikodušnost, slična onoj u procesu konsenzusa: u najmanju ruku, ako se ne slažete s nekime, htjeli biste interpretirati njegovu argumentaciju na najdobronamjerniji mogući način kako biste vidjeli gdje je doista točka vašeg neslaganja. Naravno, u akademskoj se zajednici to gotovo nikada ne čini; umjesto toga, većina se ponaša poput političara i redovito tumači svoje neistomišljenike na najmanje dobronamjeran mogući način, tretira debatu poput gladijatorske bitke u kojoj se čini što god je potrebno da bi se pobijedilo.
Začudo, to opravdavaju tobožnjom radikalnom, čak poluanarhističkom politikom – posebice prizivajući Foucaulta. Referiranje na Foucaulta omogućuje im da tvrde kako, budući da ne postoji ultimativna istina već je moć sve, ne postoji ni zajednički cilj kojim bi se vodili, pa je sektaška argumentacija skroz ok. U svakom slučaju mislim da mnogi intelektualci u akademskom svijetu na taj način čitaju Foucaulta. Za većinu njegov rad o moći predstavlja ultimativnu potvrdu validnosti postojanja klase profesionalaca, vrlo udaljene od materijalne proizvodnje, čija djeca sada gotovo potpuno dominiraju svijetom proizvodnje znanja. Za njih je očito istinito da je sve u administraciji i kontroli budući da oni doista žive u svijetu u kojemu je moć raspršena putem mreža bez ikakva jasnog odnosa "mi naspram njih", da je stvarnost bilo što u što ljude možete uvjeriti i da ne postoji ništa osim strateških igara u kojima svi pokušavaju dominirati svima ostalima. Mislim da su rezultati svega toga prilično štetni.

Vaša posljednja knjiga zove se Dug. Jedan od argumenata koji iznosite jest da je razlog što ideja duga ima tako veliku snagu taj da nitko zapravo nema pojma što on ustvari jest. Jeste li se vi približili razumijevanju što je dug?

— Da. Dug je izopačenje obećanja; obećanje koje je izopačeno posredstvom matematike i nasilja. Ne kažem da je matematika loša, no kombinacija matematike i nasilja iznimno je loša. Dug je obećanje da će se dati određena količina novca, u određenom vremenskom razdoblju, pod određenim uvjetima. To je ugovor koji je u konačnici sprovediv pod prijetnjom sile. Problem je što smo usljed uistinu izopačene historijske alkemije navikli sagledavati takve činove nasilja kao samu bit moralnosti.

Vidite li da se to reflektira u trenutačnoj ekonomskoj klimi?

— Mislim da je to situacija koju imamo danas i iznenađen sam što ljudi nisu više revoltirani tim direktnim napadom na svaku poru svojih života. To je napad na samu ideju zajednice, te napad na obveze koje dajemo jedni drugima putem medija vlasti. Kako to da obećanje koje je političar dao svojim biračima – primjerice da će osigurati besplatno obrazovanje za sve – ima manju moralnu težinu od obećanje koje je dao bankarima? Doima se ludim. No to se danas jednostavno podrazumijeva.

Je li to samo neizbježna posljedica kapitalizma?

— To seže u vrijeme prije kapitalizma, zato se knjiga zove Dug: prvih 5000 godina. Kapitalizam je tek njegova apoteoza. Velika većina pobuna u povijesti dogodila se zbog duga. Pobunjeni seljaci uglavnom imaju nevjerojatno sličan program: najprije dograbe zapise o dugovima, spale ih, i tek tada obično posegnu za poreznim spisima ili katastrom. Pogledate li ljudsku povijest, zamijetit ćete da se ponavlja neka vrsta dvostrukog shvaćanja duga: s jedne je strane prihvaćanje da je plaćanje dugova sama bit moralnosti, no istovremeno, postoji ideja da su ljudi koji posuđuju novac zli. S jedne strane, jezik dugovanja istovjetan je jeziku moralnosti, s druge strane, većina konkretnih dužničkih odnosa sagledava se kao nemoralna.

Možete li to pobliže objasniti?

— Dug je najučinkovitiji način uspostavljanja odnosa nasilne subordinacije u kojemu se žrtvama nameće osjećaj da je krivnja njihova. Kolonijalni režimi činili su to cijelo vrijeme; naplaćivali su ljudima troškove vlastita osvajanja, putem poreza. Međutim, korištenje duga na taj način također ima poznatu tendenciju bumeranga, jer je suptilna komponenta dužničkih odnosa ta da se, na određenoj razini, zasnivaju na jednakosti – oboje smo ravnopravne strane u ugovoru. To istovremeno zaoštrava bol nejednakosti jer implicira da biste trebali biti jednaki svom kreditoru ali ste nekako zabrljali, ali vam također omogućava da se počnete pitati "samo malo, tko ovdje duguje što kome?"Ali naravno, jednom kad to učinite, prihvatili ste ideju da je dug uistinu bit moralnosti. Prihvatili ste gospodarev jezik.

Što biste rekli, odakle izvorno potječe ta ideja o dugu kao biti moralnosti?

— U mnogim svjetskim religijama riječ za grijeh jednaka je onoj za dug. U Očenašu se kaže "forgive us our trespasses, as we forgive those who trespass against us", no u izvorniku je riječ o "dugu". Odnosno "otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim" [što je sačuvano u hrvatskoj verziji, nap. prev.]. To vidimo i u Platonovoj Državi: Što je Pravda? Što je Moralnost? To je plaćanje vlastitih dugova. Isto imamo u Bibliji i u hinduističkim spisima. Život je dug koji plaćate bogovima, žrtva su kamate, a u konačnici plaćate vlastitim životom kada umrete. No vrlo je jasno da se koriste ovim jezikom jer on proizlazi iz tržišnih odnosa a kraljevstva se njime koriste kako bi opravdala poreze. U svakom je slučaju fantastično kako najprije odrede moralnost kao dug, a zatim kažu - pa zapravo i nije baš tako. Ona je nešto drugo. Sokrat smjesta odbacuje tu ideju. Kao i brahmanisti ili Biblija. No što to nešto drugo jest... odgovori su bezbrojni. Fascinantno je kako oni uvijek moraju započeti od duga, nekako su okovani tom logikom, koliko god se zatim trudili izaći iz tih okova.

Zbog toga sam sumnjičav kada ljudi pitaju koji je naš dug društvu ili prirodi? Svemiru ili bogovima? Pa mi smo dio prirode, dio svemira. Sam princip zamišljanja mene i prirode, ili mene i svemira, ili mene i bogova kao jednakih strana u ugovoru jest apsurdan.

Uglavnom je ono što sam želio istaknuti u knjizi to da dug nije ultimativna vrijednost. Završavam je govoreći kako u antičkom svijetu nije vraćanje dugova bilo svetinja, nego naša sposobnost oprosta, a posebice poništenja dugova, i možda bismo trebali iz toga učiti. Jer u konačnici je dug obećanje, ljudski dogovor, a sloboda je naša sposobnost međusobnog obvezivanja ali i dobrovoljnog preuređenja tih obveza kada se okolnosti promijene. Jednako tako, želimo li da demokracija išta znači, može jedino značiti kolektivnu moć prilagođavanja obveza koje imamo jedni prema drugima, uključujući financijske dugove, jer nema nikakve intrinzične moralne razlike između "dugujem ti" i bilo kojeg drugog obećanja.

Tvrdite li da nam danas treba preuređenje takvih obveza?

— Opće opraštanje dugova u ovom trenutku bio bi jedan od najsnažnijih činova koji možemo učiniti da se podsjetimo da te sile nisu prirodne sile, već stvari koje smo odlučili stvoriti. Pogledate li povijest novca, imamo razloga vjerovati da je to sada moguće. Smatram da je jedna od velikih tema knjige virtualni novac – novac kao kredit, za razliku od novca kao zlatnih poluga. Ljudi govore o eri virtualnog novca kao da je to nešto novo. Ali to je zapravo izvorni oblik novca: najprije se javlja virtualni novac, materijalne kovanice dolaze mnogo kasnije.

Koje su praktične implikacije država temeljenih na kreditu?

— Čini se da se u povijesti izmjenjuju razdoblja kojima dominira virtualni novac, kada novac postane dug, i razdoblja kada ljudi prepoznaju da je to obećanje zapravo poseban dogovor, i da se on može urediti na različite načine.
U Mezopotamiji, primjerice, kad bi dolazilo do periodičnih dužničkih kriza, događala su se i periodična poništenja dugova. U srednjem vijeku, kad se vratite u razdoblje virtualnog novca, imate zabrane kamatarenja. Čini se da i zalagaonice datiraju dobrim dijelom iz srednjovjekovne Kine kad su redovnici pokušavali seljacima ponuditi alternativno rješenje naspram lokalnih kamatara. Razdoblja metalnih poluga uglavnom su razdoblja u kojima imate carstva, robovlasništvo i goleme redovne vojske. Tako je bilo u klasičnom svijetu. Nemate iste takve profesionalne vojske u srednjem vijeku, nemate takve sustave zlata i srebra, i nemate takvu masovnu zloporabu ropstva. Otprilike u vrijeme otkrića Novog svijeta vraćaju se metalne poluge, vraćaju se zlato i srebro, vraća se ropstvo i možemo vidjeti stvaranje golemih redovnih vojski. Kapitalizam je očito novina, ne biste opisali antički svijet kao kapitalistički, no istodobno kapitalizam je izgrađen na nečemu što nije bez povijesnog prethodnika, a poveznica između vojnog i monetarnog sustava ostaje prljavom tajnom kapitalizma.

Možete li to elaborirati?

— Važno je promotriti poveznicu između onoga što post-Keynesijanci zovu "visokomoćni novac" i vojske, posebice imperijalnih vojski. Engleska središnja banka osnovana je, primjerice, temeljem pozajmice kralju Williamu III za vođenje rata u Francuskoj. Zatim je on bankarima koji su mu pozajmili novac dodijelio pravo da uzmu novac koji im je dugovao kao ratni dug i monetiziraju ga, da uzmu taj dug i pozajme ga drugim ljudima u obliku novčanica. I to je ono što novčanice zapravo jesu, pa ako izvadite deset funti iz džepa, na novčanici je slika kraljice, a pored nje piše "Obećavam da ću platiti" nosiocu iznos od deset funti. To nije deset funti. To je obećanje.
Od 1972. kada je Nixon ukinuo zlatni standard, valuta svjetskih rezervi je američki dolar, no što u konačnici stoji iza američkog dolara? Ljudi kažu ništa, to su "obveznice", no ja ne mislim tako. Riječ je o kreditnom sustavu zasnovanom na cirkulaciji duga. Naravno, SAD ima golemu prednost u mogućnosti pisanja čekova koji se nikada zapravo ne unovče: američke državne obveznice postale su temeljna valuta rezervi središnjih banaka i, kao što je Michael Hudson prvotno istaknuo, većina tih američkih državnih obveznica nikada se ne unovči. One su u optjecaju godinu za godinom kako bi se kupile nove, a njihovi posjedovatelji na njima gube jer je iznos kamata na njima niži od iznosa inflacije. Zašto ih onda kupuju? Pa, pogledate li količinu američkog deficita, ona gotovo posve korespondira s poznatim vojnim budžetom. Pogledate li grafikone koji ilustriraju rast američkog deficita te njegov postotak podrijetlom u inozemstvu, i američku vojnu potrošnju – zapravo ćete vidjeti gotovo istovjetnu krivulju. U biti, strane vlade i institucionalni zajmodavci kupuju američke državne obveznice i financiraju tu enormnu vojnu potrošnju.
Pa, tko su momci koji to čine? Tijekom Hladnog rata bila je to u prvom redu Zapadna Njemačka, a sada, osim Kine, najvažnije su zemlje poput Japana, Južne Koreje, Tajvana i zaljevskih država. Što je tim državama zajedničko? Sve su prekrivene američkim vojnim bazama ili su pod američkom vojnom protekcijom. SAD posuđuje novac za izgradnju tih vojnih baza upravo od samih zemalja u kojima američka vojska raspoređuje snage. U prošlosti su se takva uređenja odnosa zvala “carstvima“ i novac koji se onamo slao zvao se "danak". Sada očito ne smijete upotrebljavati takav jezik pa se to naziva "zajam". Bez obzira na to, ta poveznost vojnog i financijskog sustava ostaje nečime o čemu se ne očekuje da razmišljamo.
U neku je ruku jezik kojim se koristimo da bismo to opisali u SAD-u ili u Velikoj Britaniji očito apsurdan. Govorimo o "trgovinskim deficitima", tj. o stajalištu: "oh, iz nekog razloga ljudi diljem svijeta šalju nam stvari koje su mnogo vrjednije od bilo čega što mi šaljemo njima. Nije li to problem?" Ako napomenete da to ima neke veze s činjenicom da su države u koje utječe roba (i koje zbog toga ne trpe posljedice) one koje su također goleme vojne sile koje pokoravaju svijet, ljudi vas gledaju praktički kao da ste neki marginalni luđak. Na jednoj razini, naravno, svatko mora priznati da postoji povezanost između nekoga tko je militaristička sila, tko troši gomilu svjetskih resursa, i čiji je novac, eto baš slučajno, valuta svjetskih rezervi, no nekako je tabu pokušati promisliti kakve su to točno veze.

Razgovarali Ellen Evans i Jon Moses

Objavljeno u Zarezu.

S engleskoga prevela Franciska Cettl.

Skraćena verzija teksta objavljena u časopisu The White Review