Krive interpretacije, plitka shvaćanja i predrasude prema anarhizmu i anarhističkom pokretu stare su vjerojatno koliko i sam pokret. U svojim najčešćim i najplićim varijantama ove interpretacije najčešće anarhizam vide kao sinonim za kaos, neodgovornu ('čistu') slobodu, nasilje i tvrdoglavu mladenačku buntovnost. Iz ovakvog rezoniranja jako često slijedi i povezivanje anarhizma s terorizmom, jednim od najvećih strašila današnjice. U ozbiljnim raspravama ovakve predrasude o anarhizmu sve više blijede (što nikako ne znači da ih nema - daleko od toga) zahvaljujući sve većem  izvoru informacija o toj temi. One također, što je krucijalno, sve više blijede i u svakidašnjem životu, prije svega radi uključivanja anarhizmom inspiriranih pojedinaca u konkretne borbe eksploatiranih i isključenih, čiji dio uostalom – kao radnici, studenti i seljaci – jesu i oni sami (što dodatno može objasniti tezu o blijeđenju predrasuda u svakidašnjem životu). Pa ipak, iako nadam se sve teže, plitka shvaćanja anarhizma još i danas prolaze i pronalaze svoje mjesto u nekim utjecajnim medijima i akademskim krugovima. Na taj način, paradoksalno (ili ipak očekivano?), oni šire neistine i  predrasude o anarhizmu negirajući svoju pretpostavljenu informacijsku i edukacijsku ulogu te se razotkrivaju kao ideološki aparatčiki postojećeg stanja.

Dva školska primjera neznanja

Kako bih ovo dokazao, navest ću dva svježa, ustvari školska primjera, plitko i krivo shvaćenog anarhizma.

 Prvi je primjer vezan uz izvještavanje Jutarnjeg lista (25.10.2011) o eksploziji bombe na bankomatu Zagrebačke banke u Zagrebu u kojoj je materijalna šteta izmjerena u popucalim staklima na obližnjim autima i izlogu banke. Nečemu što prije asocira na klasični pokušaj pljačke i o čemu ni sama policija ne zna puno (osim da je to druga po redu eksplozija na istom mjestu), izvjestitelji ničim izazvani počinju događaju pripisivati odlike "bombaškog terorističkog napada" tvrdeći kako akt ima "sve odlike terorizma". U vrhuncu ove svoje 'misaone gimnastike' izvjestitelji "podsjećaju" čitatelje kako se u Zagrebu svake subote održavaju "antiglobalistički prosvjedi usmjereni protiv kapitalizma i bankarskog sustava" i dok navode kako ih policija  službeno ne dovodi u vezu s eksplozijom oni su to ipak, nižući ovakve asocijacije i poveznice, već učinili te kraj tog paragrafa završavaju sa jednostavnom  rečenicom "U Hrvatskoj postoji nekoliko anarhističkih skupina". Valjda se njima samorazumljivom logikom oko eksplozije u banci sigurno motaju anarhisti. Kasnije u izvještavanju navodi se nekoliko organizacija koje se protive kapitalizmu, a od onih anarhističkih navodi se Mreža anarhosindikalista (MASA). Prva predrasuda je reproducirana: bomba=terorizam, terorizam=anarhizam.

Drugom primjeru školski krivo shvaćenog anarhizma mogli smo svjedočiti dva dana kasnije u  tekstu "Bit će velikih nereda, i u svijetu i kod nas!" u Slobodnoj Dalmaciji (27.10.2011) u kojem Zlatko Miliša, pročelnik Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadru, predsjednik zadarske podružnice te predsjednik odbora za znanost desne stranke "HSP-Ante Starčević", komentira tekuće događaje s novim društvenim pokretima kojima svjedočimo zadnjih nekoliko godina diljem svijeta. U njemu on tekuće prosvjede, koje on još naziva "neredima", povezuje s anarhizmom i nasiljem tvrdeći kako oni čak i nesvjesno pomažu "gospodarima kaosa", korporatistima "koji nameću svoj koncept dirigiranog kaosa" izazivajući nerede diljem svijeta i uspostavljajući svoj novi poredak. Anarhisti i korporatisti su tako – po svojoj funkcionalnoj povezanosti – protagonisti modernog kaosa, koji unatoč međusobnoj opoziciji na kraju dana ipak čine istu stvar: dirigiraju kaos. Za razliku od izvjestitelja u Jutarnjem listu, Miliša, valjda u maniri pravog znanstvenika, ima razvijeno cijelo objašnjenje za ove svoje teze, a njima se kao i samim anarhizmom bavio već u brojnim medijskim nastupima, izdavao 'znanstvene' radove pa čak i jednu cijelu monografiju, u kojima uglavnom zastupa i razvija gore spomenute teze. U svojim čitanjima anarhizma jedino što Miliša uspijeva vidjeti kao centralno anarhizmu jest njegova tobožnja povezanost sa strategijom kaosa. Pored spomenutog  valja napomenuti i to da Miliša anarhizam i prosvjede pripisuje mladima ili kako ih naziva "skeptičnoj" ili "bumerang generaciji" punoj skepticizma, relativizma, nepovjerenja u autoritete, lažnih ideala i lažne svijesti – svih odlika koje, prema njemu, instrumentalno djeluju u funkciji dirigiranog kaosa. Unatoč svoj ekspertizi na području mladih i anarhizma, suština anarhizma prema Miliši očituje se u drugoj najplićoj predrasudi o anarhizmu: anarhizam=kaos.

Zlatko Miliša

***

Da su ovakva shvaćanja anarhizma neistinita nije teško dokazati, jer uostalom takavi plitki stavovi mogu biti izgrađeni samo ako se zanemari i negira anarhistički pokret kao cjelina i povijest njegovog razvijanja, koristeći se pritom uglavnom selektivno odabranim referencama. U definiranju anarhizma nije dovoljno predmetu prilaziti samo kao slobodno lebdećoj teoriji (gdje se svaki samo-prozvani anarhist može smatrati kao vjerodostojna referenca), jer on to nije, već mu se treba prilaziti kao pokretu u kojem je između ostalog ta teorija i nastala, a  čiji ga pripadnici, njihove dileme, debate i prakse definiraju. Tako se definiranju anarhizma nužno treba prilaziti povijesno i izučavanjem onog što čini "široku anarhističku tradiciju" (glavnu struju) pokreta. Ukoliko predmetu pristupimo na taj način dobit ćemo puno kompleksniju, i u mnogim aspektima kontradiktornu, sliku pokreta i sasvim drugo viđenje od navedenih predrasuda o anarhizmu, nastalih uglavnom na vrlo plitkom i redukcionističkom shvaćanju predmeta.

Terorizam, anarhizam i spektakularizacija

Tako na primjer, da se vratim na slučaj Jutarnjeg lista, izjednačavanje anarhizma s terorizmom (koje je na barem jednom mjestu izjednačio i sam Miliša) ne može biti opravdano čak i onda ako se u obzir uzme samo jedan povijesni period anarhističkog pokreta poznat pod imenom „propaganda djelom” (koja je uzela maha u formativnim godinama anarhizma, ali je i tada predstavljala manjinsku tendenciju) ili danas prisutniji insurekcionistički anarhizam kojima se često pripisuje taj pojam. Međutim, puno je veći problem da se u slučaju s propagandom djelom i insurekcionizmom jedan period anarhističke povijesti ili današnja tendencija uzimaju kao nekakva politička suština samog anarhizma koja se potom preslikava na cjelokupni pokret. U takvom viđenju anarhizma  skoro se po defaultu zanemaruju ona druga bitna obilježja koja također karakteriziraju 'široku tradiciju' anarhizma kao pokreta, poznatog još pod imenom 'masovni' ili 'organizacijski' anarhizam. Odnosno, zanemaruje se činjenica da je anarhizam strategijski također orijentiran na stvaranje masovnog i nehijerarhijskog revolucionarnog pokreta, organiziranog na direktno demokratskim i federalističkim principima. U konkretnim primjerima takva je strategija uključivala stvaranje vlastitih ideoloških organizacija (npr. anarhističkih federacija) i grupa, drugih organizacija organiziranih na anarhističkim principima (npr. sindikata) ili uključivanje u postojeće borbe radničke klase, a najčešće se radilo o kombinaciji ovih pristupa. Ukratko, u širokoj anarhističkoj tradiciji postoje i insurekcionistički i masovni anarhizam koji se, unatoč tome što zagovaraju slične ciljeve i klasnu borbu, razlikuju po mnogim bitnim pitanjima i strategiji otpora. Ali valja napomenuti da to bitno pitanje razilaženja nije uporaba legitimnog nasilja. Mreža anarhosindikalista, koja se sasvim neopravdano pojavljuje u spomenu eksplozije u Zagrebu, sebe smješta u tradiciju organizacijskog anarhizma i ovaj je članak pisan sa te pozicije. Takve organizacije nisu stvarane s razlogom da se izvrši nekakva avangardistička revolucija ili izvede eksplozivna akcija izolirane skupine pojedinaca već su stvarane s ciljem organiziranja s istomišljenicima u borbi protiv zajedničke eksploatiranosti i nepravde, sa željom stvaranja drugačijeg društva za koje anarhisti smatraju da mora dokinuti svaku klasnu vladavinu i političku reprezentaciju moći. U svojoj se strategiji i aktivnostima anarhisti ne okreću avangardističkim ložama i postavljanju eksploziva, nego prije svega ljudima koji žive u njihovom okruženju i koje sreću u svakidašnjem životu. Upravo je zato anarhistički pokret u smislu masovnosti do danas najviše uspjeha imao među radnicima i radničkim organizacijama (sindikatima) i upravo zato i danas većinu anarhističkog pokreta čine radnici, te posebno radnici mlađe generacije koju se često naziva 'prekarijatom'. Anarhizam se tako u povijesnom i analitičkom smislu prije može gledati kao jednu od političkih struja radničke klase (i kao dio socijalističkog pokreta) nego kao nešto što ima veze s terorizmom.

Pored toga postoji i dobro dokumentirana povijest eksplicitnog anarhističkog odricanja i osuđivanja terorizma. Anarhistička kritika terorizma ne proizlazi iz nekog moralnog i pacifističkog protivljenja svakom nasilju (jer i anarhisti smatraju da je nasilje, iako uvijek loša opcija,  u određenim kontekstima opravdano, legitimno i potrebno) već iz viđenja terorizma kao strategijski promašene i u suštini autoritarne metode borbe. Generalno gledano, protivljenje terorizmu proizlazi upravo iz anarhističkog shvaćanja pitanja eksploatacije i promjene. Kapitalizam je kao sistem eksploatacije društveni odnos i on se kao takav ne može promijeniti samo korigiranjem ili reguliranjem jednog njegovog aspekta (npr. banaka) a još manje nanošenjem materijalne štete bankomatima. Društveni odnos mijenja se promjenom samih praksi koje čine kapitalizam. Jednostavno, kao društveni odnos kapitalizam se mijenja promjenom načina produkcije, koju treba vidjeti puno šire od samo ekonomskog nivoa jer je i sam kapitalizam kao društveni odnos istovremeno jednako i političko i ideološko pitanje. Glavni problem s terorizmom je u tome što se društvene odnose jednostavno ne može "raznijeti" nego se oni trebaju mijenjati borbom na mjestima na kojima smo iskorištavani i u kojima proživljavamo svakodnevnu eksploataciju – na radnim mjestima (ako ih imamo), u kvartovima (s kojih nas tjera policija), u zgradama gdje nam prijete ovrhe na stanove, na fakultetima (gdje nam se ograničava pristup edukaciji), na ulici itd. - na području svakodnevnog života. Između eksploziva i sudjelovanja u konkretnim klasnim konfliktima i borbi za veće slobode organizacijski je anarhizam odabirao drugu opciju.  

Nadalje, kod konkretnog tekst Jutarnjeg, ono što zapanjuje nije toliko nerazumijevanje anarhizma, nego sasvim plastična upotreba i nerazumijevanje pojma terorizma. Naime, čak i prema najširim definicijama terorizma (a u pitanju je pojam oko čije definicije vlada veliko neslaganje) teško bi bilo reći da bomba u Zagrebu ima "sva obilježja terorističkog napada". Terorizam se najšire može definirati kao sistemsko i ciljano vršenje nasilja u svrhu izazivanja straha i podčinjavanja, a bomba u Malešnici teško da može išta reći o tome jer je po tom pitanju ostala nijema i bez ikakvog efekta. Prije se radi o tome da se anarhizam koristi tek kao strašilo u pokušaju stvaranje spektakla oko eksplozije bombe. Kao strašila se uostalom koriste i ostale revolucionarne organizacije navedene u nizu zajedno s MASA-om. Još više zabrinjava to da se potencijalno terorističkim pokušava prikazati bunt izrabljivanih stanovnika ove zemlje tamo na trgu jer eto prosvjeduju protiv banki i kapitalizma, iako danas u ovoj zemlji velik dio stanovnika iz sasvim opravdanih razloga ne vjeruje ni bankama, ni šefovima ni onima koji ih navodno zastupaju. Bunt je u tom smislu postao društven, a ne samo pitanje mladeži i 'radikalnih' organizacija.

Od spektakularizacije do znanstvene fantastike

Ukoliko se reference za izjednačavanja anarhizma s terorizmom ipak mogu pronaći (ali samo ako se taj pojam koristi izrazito provizorno, plastično i problematično, te ako se u obzir uzme samo jedna tendencija unutar anarhizma), reference za izjednačavanje anarhizma s kaosom puno je teže pronaći od ovih prvih. Izjednačavanje anarhizma s kaosom ne može se pronaći ni kod tzv. individualnih anarhista, poput recimo Stirnera (gdje bi se ona možda mogla očekivati, a valja napomenuti i to da sam individualni anarhizam ne predstavlja glavninu pokreta), a još manje u djelima  anarhizma kao pokreta radničke klase. Čini se da upravo zato Miliša, kako bi ipak doveo  iste u vezu, može to izvršiti samo na dva načina. Prvi je način opet onaj selektivnog odabiranja referenci koje se sastoje uglavnom od izvlačenja prostih rečenica iz konteksta napisanih djela klasika anarhizma (u kojima recimo jednako tako možemo, npr. kod Alexandera Berkmana, naći i tvrdnje poput "Anarhija je majka reda!"), referiranjem na supkulturne izvore (njemačke pankere) ili isključivo jednu tendenciju unutar pokreta (poput manifesta Nadolazeća pobuna) – i to na način da se pritom zanemari (ili još gore – doslovno shvati!) sva poetika teksta, te u slučaju klasika kontekst vremena. Drugi način za dovođenje u vezu anarhizma s kaosom, a koji je puno izraženiji kod Miliše, jest onaj dobar stari staljinistički trik igranja na "lažnu" ili "iskrivljenu svijest". Anarhisti naravno u tom ključu imaju lažnu svijest i ne shvaćaju pravo stanje stvari, oni su jednostavno naivni. Suprotno tome, ono što Miliša nudi kao pravi opis stvarnosti jest ništa drugo nego nešto što debelo stoji na granici teorije zavjere, znanstvene fantastike i mistificiranja – pa tu imamo "četiri kruga prokletstva", "dirigirani kaos" i "gospodare kaosa". Anarhisti i njihova lažna svijest mogu se tek samo (instrumentalno) dovesti u funkcionalnu vezu sa "gospodarima kaosa" a da pritom anarhisti eto nisu ni sami svjesni toga. A to je upravo ono što i Miliša u više svojih tekstova i sam čini. Čini se da referiranje na anarhizam u ovim analizama ne proizlazi iz znanstvenog pokušaja pozicioniranja, objašnjavanja i analiziranja istog nego se referiranje provodi samo kako bi se potvrdila već unaprijed postavljena (pro)teza. Anarhisti su tu samo instrument za te (pro)teze. Drugim riječima, nisu tu anarhisti uopće ni bitni, osim kao referentna figura za potvrđivanje svojih teorija. Pa čak i da se ozbiljno sagledaju reference opet se može i dalje igrati na dobru staru "lažnu svijest" i nastaviti svoja 'misaona gimnastika'. Anarhisti i u ovom slučaju služe prije svega kao strašila.

A u lažnoj svijesti, prema Miliši, ne žive samo anarhisti nego i mladi. Poput enciklopedijskog primjera 'kulturnog pesimista' (koji većinu svojih teorija o demoniziranoj sadašnjosti grade na oplakivanju navodno neproblematičnih normi, vrijednosti i institucija prošlosti) Miliša zaista ima malo afirmativnih i lijepih riječi kojima bi opisao mlade – riječi kojima ih opisuje uglavnom, očekivano, asociraju opet na lažnu svijest (najčešće izražene metaforom manipulacije), egoizam i relativizam, a poruka se – u krajnjoj instanci – ne odašilje mladima, nego 'starima'. I sam Miliša piše i djeluje sa izrazito paternalističke pozicije, pripisujući mladima odlike izgubljene i skeptične generacije koje on prosvjećuje sa, kako sam kaže, "moralne pozicije" svojeg (neoriginalnog) proročanstva. U svakom slučaju mladi su – zbog svih navedenih osobina – izrazito ranjiva skupina, potencijalno podložna manipulativnim utjecajima anarhista.

U ključu ove 'misaone gimnastike' postoje naravno mnogi teorijski problemi. Najočitiji je ono jeftino generaliziranje o mladima i redukcija raznolikosti koja među njima postoji. Pored toga čini se da, poput "gospodara kaosa", Miliša mlade i anarhiste negira kao subjekt te ih i sam instrumentalizira u korist svoje teorije "dirigiranog kaosa". Ono što on vidi jest, čini se, samo lažna svijest (koja se teško može pripisati subjektu) kod istih (kako god okrenemo). U njegovoj teoriji naime skoro pa da ni nema slova o istima kao (makar barem djelomično) svjesno i refleksivno konstituiranim subjektima. U njegovoj teoriji ne postoji opcija da se recimo mladi približe anarhizmu (ili nekom drugom obliku emancipatorskih politika) kao posljedici njihove svjesnosti i refleksivnosti kao pojedinaca: u Milišinoj teoriji jedino kako se mladi mogu približiti anarhizmu jest zbog manipulacije i lažne svijesti.

Zanimljivo je primijetiti i to da se u ovoj znanstvenoj fantastici anarhisti, kao dirigenti kaosa, pojavljuju kao neka (nemoralna, izmanipulirana i zla) izolirana strašila koja prijete još dodatno 'zavarati' mlade i šire društvene slojeve. Međutim, anarhizam i anarhisti (kao između ostalog ništa što postoji društveno) ne žive u socijalnom vakuumu nego u stvarnom vremenu i prostoru. Odnosno, kako sam već napisao, anarhist nije neki izolirani pojedinac ili skupina koja želi izmanipulirati i instrumentalizirati radničku klasu kako bi se stvorio kaos, nego je gotovo uvijek to već pripadnik radničke klase čiju eksploataciju i sam osjeća i koji se u političkom smislu približio anarhizmu. Činjenica da su anarhisti osnivali radničke organizacije i sudjelovali u borbama istih dovoljno govori o tome, kao što nam i može objasniti prisutnost tih ideja upravo u tim slojevima društva. Daleko od izoliranih strašila anarhisti su radnici, studenti i seljaci koji imaju određene poglede na svoju društvenu poziciju, na strategiju borbe i vizije boljeg budućeg društva. Te svoje ideje i stavove ne šire kao "dirigenti kaosa" ili iz nekih manipulativnih loža, nego kao jednaki pripadnici svoje klase i zajedno u borbi sa ostalim pripadnicima te iste klase. Drugim riječima, nema previše znanstvene fantastike po tom pitanju.

Infantilizacija i redukcionizam bunta, infantilizacija i redukcionizam anarhizma

I na kraju dolazimo do možda puno bitnijeg pitanja od krivog shvaćanja anarhizma -  a to je ozbiljno nerazumijevanje trenutne situacije kada je u pitanju trenutni društveni otpor protiv nepravdi kapitalističkog sustava, kao i prikriveno i sasvim neopravdano protivljenje tom društvenom otporu i želja da ga se diskreditira metodom strašenja.

Naime izrazito je indikativno da Miliša tokom svojih izjava o spomenutim temama koristi riječi "prosvjed" i "nered" skoro kao sinonime, a uvijek oko tih riječi uskoči i "nasilje". Nije jasno koje je to prosvjede Miliša analizirao (iako se sam referira na pokrete u Grčkoj, arapsko proljeće, Europu i Wall Street) ako ih istovremeno vidi kao "nerede". Ono što sam ja recimo vidio tokom ovih prosvjeda jesu miroljubive i nenasilne (ali gnjevne) mase građana koje traže promjene sustava (uglavnom u smislu regulacije kapitalizma i pravednije političke reprezentacije) gdje su represivni aparati države bili oni koji su koristili nasilje nad tim istim masama i izazivali nerede (obično uz pomoć desničarskih skupina koje su se infiltrirale u prosvjede). Izuzev primjera Grčke, ovakva je bila okosnica skoro svih prosvjeda do sada. Također nije baš jasno odakle se pojavljuje teza o navodno nekom velikom porastu nasilja, nereda i nasilne mase: ako na primjer ove prosvjede usporedimo s minulim socijalnim borbama dvadesetog stoljeća (recimo onih radničke klase, ili 68-aša) tekući se prosvjedi čine ne samo manje nasilnima, nego i manje radikalnima (ali i sa nekim bitnim novinama). Pored toga valja napomenuti i  to da upotrebe riječi poput "nasilja" "nereda", kao i one terorizma, nisu neproblematične iz razloga jer ti pojmovi nisu lako definirani, a istovremeno su duboko politički i vrijednosno konotirani. U svakom slučaju teško da se može govoriti o "neredima", a čini se da korištenje te riječi prije otkriva ideološku i političku poziciju samog autora, nego što se radi o objektivnom opisivanju stvarnosti. 

Pored toga, jednako je nejasno zašto se tekući "neredi" povezuju isključivo s mladima. Ako se, barem u ovim prosvjedima i pokretu, išta može primijetiti kao novina u zadnjih nekoliko godina onda je to upravo njihov općenarodni karakter, odnosno činjenica da su oni prešli granice mladih (a valja napomenuti i radikalnih skupina) i da kao takvi uključuju radnike svih generacija, kao i seljake, studente, imigrante itd. Praktična posljedica ovakvog reduciranja prosvjeda i tekućeg pokreta na mlade jest prije infantilizacija bunta čime se prikriva općedruštveni karakter nezadovoljstva, a bunt se – po dobroj staroj konzervativnoj formuli – prikazuje kao pitanje mladih, odnosno nezrele mladenačke buntovnosti i 'buba u glavi' čime mu se uostalom reducira njegovo društveno i političko značenje, a pitanja korjenitih društvenih promjena prikazuju se kao dječje maštarije. Pored toga, putem ove infantilizacije, Miliša može ostati miran na području svojih proteza, ekspertize pedagoga i njemu omiljene teme – manipuliranih mladih.

I na kraju, analiziranje tekućeg društvenog bunta protiv nepravdi kapitalističkog sustava, teško da se može reducirati na anarhizam (iako Miliša to doslovno ne tvrdi, nego eto opet igra na lažnu svijest prosvjednika koji eto nesvjesno prihvaćaju anarhističke taktike). Ovakva je redukcija loša i po same tekuće prosvjede ali i po sam anarhizam, i to tvrdim dok istovremeno priznajem kako bih osobno bio sretniji da prosvjedi, u toliko masovnom omjeru, zaista jesu anarhistički. Međutim, jednostavno reducirati jedan cijeli pokret na jednu frakciju ili političku doktrinu skoro je uvijek krivo zbog proste činjenice da su društveni pokreti (pogotovo oni s ozbiljnom snagom promjene) uvijek bili raznoliki, kontradiktorni i s mnoštvom političkih frakcija, organizacija i grupa. U takvoj konstelaciji teško da je samo jedna frakcija ili grupa mogla reprezentirati sam pokret kao cjelinu ili polagati neko ekskluzivno pravo na isti. Pokreti su mogli imati generalne oznake raznih društvenih skupina ali isto je puno teže tvrditi u smislu političkog opredjeljenja. Revolucija, kako su već odavno rekli neki njezini sudionici, nikada nije stvar samo jedne frakcije ili partije, nego društva u cjelini. Pored toga ukoliko pogledamo sadržaj samih prosvjeda teško da ćemo vidjeti puno anarhističkog u njima, a to dodatno potvrđuju i analize tekućih prosvjeda od strane anarhista koje unatoč simpatijama (ponajprije vezanim za eksperimente direktno demokratskog odlučivanja i njihov klasni karakter) također vrve i kritikama, kao i distanciranjem.

 Međutim, za razliku od prosvijećenog Miliše i njegovog gurua Davida Ickea, anarhisti neće poručiti narodu koji je eksploatiran da ne izlazi na ulice jer eto može doći do veće represije, kaosa ili radi toga jer prosvjedi nisu kako su ih oni (anarhisti) zamislili. Vjerojatnije je da će se anarhisti kao i do sada solidarizirati  i uključiti u tekuće borbe svoje klase ("onih 99%"), radi eksploatacije koju i sami osjećaju, zagovarajući kao radnici, studenti i seljaci svoje anarhističke alternative i taktike. I u tome opet nema puno znanstvene fantastike koja više podsjeća na scenarij za trećerazredni film, nego na neku ozbiljnu analizu kako samog anarhizma, tako i tekućih socijalnih borbi.