Jolanta Brzeska

7. ožujka saznali smo da je jedna od najaktivnijih članica „Pokreta podstanara“, Jolanta Brzeska, pronađena mrtva u šumi. Tijelo joj je bilo spaljeno do neprepoznatljivosti i nije potpuno jasno je li bila živa ili mrtva u trenutku kada se to dogodilo. Jola je imala 64 godine. Bila je jedan od osnivača „Udruge Varšavskih Podstanara“, dobar govornik i požrtvovna aktivistkinja koja je prisustvovala svim prosvjedima, blokirala deložacije i savjetovala druge podstanare. Ona također bila je uključena u borbu s najozloglašenijim varšavskim kućevlasnikom u slumovima i sirotinjskim četvrtima, Marekom Mossokowskim, i u vrijeme svoje smrti bila je posljednji podstanar u vrijednoj nekretnini.

Jola je živjela u zgradi koja je bila u sklopu javnog stanovanja, ali naknadno privatizirana. Kvart u kojem je živjela bio je privlačan investitorima koji se bave gradnjom luksuznih stambenih zgrada, gdje stanovi koštaju 5000 € po kvadratnom metru. Joline muke počele su 27. travnja, 2006. kada je skupina od deset ljudi došla na njezina vrata i lupala po njima. Na ovaj način je saznala da je njezin stan, koji je do tada bio dio javnog stanovanja, postao privatno vlasništvo.

Tisuće stanovnika Varšave su na sličan način dobile istu vijest, budući da je politika gradskih vlasti da ne obaviještava svoje podstanare da postoje ponude za njihove stanove ili barem da su njihovi stanovi sada privatno vlasništvo. Mnogi, ako ne i svi, saznaju ove informacije tek nakon.

U ljude ovakve vrste spada i Marek Mossakowski, veleposjednik toliko ozloglašen da ga osuđuju čak i neoliberalni arhitekti privatizacije. Mossakovskijev hobi bio je, i još uvijek jest, kupnja vlasničkih prava za nekretnine. Prije nekoliko godina predratnim vlasnicima i njihovim nasljednicima, bilo je jako teško dobiti natrag nekretnine koje su bile nacionalizirane nakon rata. To je i danas jako teško, čak i za ljude s vezom. Iz toga razloga su mnogi vlasnici stanova, koji nisu imali pravnog znanja, prodavali svoje stanove. Mossakovski je poznat po tome da je jednu nekretninu kupio za 50 zlota (12,5 €) da bi je kasnije pokušao prodati za 1,25 mil €. Kao stručnjak za antikvitete, mogao je lako doći do najrazličitijih starih papira i dokumenata. Do vlasništva nad mnogim nekretninama došao je u vrlo čudnim okolnostima.

Ovaj veleposjednički „kralj slumova“ je poznat po svojoj beskrupuloznoj taktici istjerivanja ljudi iz svojih stanova. Ako ih ne zastraše početni, najčešće ilegalni, pokušaji nametanja ogromnih podstanarina i "naknada", nastupaju druge metode. U slučaju Jolinog stana, nekoliko dana nakon prvog posjeta, podstanari su dobili pismo. U njemu je Massakovski tvrdio da su svi oni ilegalni stanovnici u zgradi, budući da je vlasnik promjenjen. (Ovo je izravno kršenje zakona jer, čak i ako ih je želio izbaciti, morao im je dati trogodišnji otkazni rok ili im omogućiti zamjenske stanove.) Pošto ih je smatrao „ilegalnima“, zahtijevao je da mu plate dodatne naknade za prouzročenu "štetu" koje su dosezale i 500 € mjesečno.

Jola je znala da je to nezakonito i odbila ih je plaćati. Kao kod mnogih u ovoj situaciji, njezina najamnina premašivala je njezina primanja. (U zadnjem periodu iznosila je 350 €) Tada su počeli najrazličitiji oblici zlostavljanja. Mossakovski je čak pokušao provaliti u njezin stan i registrirati ga kao svoje mjesto boravka.

Za razliku od Jole, koja nije mogla od grada dobiti zamjensko mjesto stanovanja, milijunaš Massakowski, vlasnik nekretnina diljem Varšave, podstanar je u objektu koji mu je dodijelila općina. (Nitko ne zna živi li on zaista tu, ali on posjeduje i taj stan) Iako grad provodi privatizaciju stanova on tek u rijetkim slučajevima nudi zamjenske stanove starim podstanarima. (Prošle godine dodijeljeno je samo 90) Kada se ljudi nađu u ovakvoj situaciji, grad provjerava njihove prihode i, pošto je kriterij pre visok, mnogi ljudi, čak i umirovljenici, ne dobivaju pravo na zamjenske javne stanove. Birokrati koji predvode uništavanje sustava javnog stanovanja traže bilo koji razlog da bi osporili nečija prava na stan, često kršeći sva pravila. U slučaju Jole, njezino pravo je osporeno jer njezina kćer ima stan. Iako ovo ne bi trebalo igrati apsolutno nikakvu ulogu, poznato je da grad ponekad kaže ljudima, koji su izgubili svoje stanove i koji traže zamjenu, da mogu otići živjeti sa svojim roditeljima ili djecom - čak i u druge gradove.

Jola je bila revoltirana svojom situacijom i odlučila je uzvratiti i boriti se. Kroz „Pokret podstanara“ borila se za promjenu ove politike, tako da i drugi ljudi ne bi morali prolaziti kroz ono što ona prolazi.

Unatoč činjenici da je njezin slučaj i dalje bio na sudu, Mossakovski je tvrdio da je ona njegov dužnik i da mu duguje ukupno 20 000 €. U vrijeme njezine smrti ona je bila posljednji preostali podstanar u toj zgradi.

Jolina kćer je prijavila da je njezina majka nestala u vrlo nejasnim okolnostima. Nekoliko dana nakon toga rečeno joj je da je upravo na dan nestanka Jolante Brzeske u šumi pronađeno spaljeno tijelo. Tijelo je bilo spaljeno do neprepoznatljivosti, ali nekoliko predmeta koje je imala kod sebe nije bilo uništeno, uključujući ključeve njezinog stana, naočale i slušni aparat.

Mnogima se čini da policija nije pretjerano zainteresirana za istraživanje ovog slučaja. Iako sve upućuje na to da je Jola ubijena na izrazito brutalan način, policija je pokušala predložiti „alternativne teorije“ kao samoubojstvo ili da je Jola možda bila „član kulta“. Nejasno je postoji li ikakva posebna motivacija za smišljanje ovakvih „alternativnih teorija“.

Jedno je sigurno: ljudi uključeni u „pokret podstanara“ okrivljuju očajno stanje u stambenoj politici grada koja ostavlja podstanare na milost i nemilost besrupuloznih špekulanata i veleposjednika. Zavjetujemo se da nikada nećemo zaboraviti Jolin tragični slučaj i njezin doprinos borbi koju ćemo nastaviti sa više odlučnosti nego ikada.

Nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti!