Zašto su država i kapitalizam nespojivi s održivošću?

Možemo li zaista reći da volimo svoju djecu i da im želimo sve najbolje ako svojim načinom života danas smanjujemo njihove šanse za kvalitetan život i čak opstanak sutra? No, tko to mi? Jesmo li svi jednako krivi i kako izgleda rješenje?

Održivost je usklađivanje našeg utjecaja na prirodu s mogućnošću prirode da se obnavlja, tako da sve ono što priroda pruža jednoj generaciji može pružati i budućim generacijama. Današnje je društvo neodrživo jer iskorištava prirodne resurse brže nego se oni mogu obnoviti, što je proces koji se, jasno, ne može održati, nego koji se kreće prema uništenju ekološkog sustava, a time i društva.

Opasnosti vezane uz uništavanje okoliša postale su jasne u posljednjih nekoliko desetljeća. Danas su oni koji niječu ili umanjuju te opasnosti, poput raznih luđaka i kvazi znanstvenika koje plaćaju veliki zagađivači i desničarski „think tankovi“, rijetki i marginalizirani. I tako danas imamo političare, biznismene, korporacije, političke stranke koji se busaju svojom ekološkom osviještenošću – pa predlažu strožu regulaciju, nude paletu „zelenih“ proizvoda, doniraju „zelenim“ kampanjama i organiziraju koncerte. Ironija je u tome što su kapitalizam, i država kao njegova omogućiteljica, ključni uzroci ekoloških problema s kojima smo suočeni. Pozabavimo se najprvo time zašto kapitalizam i država nikad neće moći ponuditi rješenje za ekološku krizu, jer je, nažalost, zaista rašireno mnijenje da će ekološke probleme riješiti neka nova, čišća, tehnologija, koju evo industrijalci upravo razvijaju, ili pak državna regulacija.

Stvar je poprilično jednostavna – kapitalizam je ekonomski sustav zasnovan na ostvarenju profita. Kapitalističko poduzeće mora stalno rasti, ili će ga konkurencija izbaciti iz utrke. Mora dakle povećavati proizvodnju, mora povećavati profit, a profit mora ponovno ulagati. Da bi imalo kome prodavati, mora poticati potrošnju, bilo marketingom, bilo smanjenjem trajnosti proizvoda, kako bi u skoro vrijeme moglo ponovno prodati istu stvar ponovno zaradivši. Potrošnja nema veze sa zadovoljenjem potreba, već se potrebe umjetno stvaraju da bi potrošnja i dalje postojala i rasla. Profit se povećava, s druge strane, i smanjenjem troškova. Reže se gdje je god moguće. Zaštita okoliša je, kao i plaće radnika, trošak za poduzeće. Što se radnike manje plati i što se manje uloži u ekološke standarde i čišću tehnologiju, to je rashod manji. Ako pojedini kapitalist odluči, osviješten o ekološkim problemima, više potrošiti na zaštitu okoliša, dat će time prednost konkurentu koji ne troši – konkurent će na tržište ponuditi jeftiniji proizvod, izbacivši „savjesnog“ kapitalista iz utrke. Što je pak s firmama koje će uspjeti preživjeti na tržištu upravo svojim zelenim imidžem, odnosno upoznavanjem potrošača sa svojom zelenom politikom, a koji će ih onda nagraditi plaćajući njihove proizvode i usluge više? Kvake su sljedeće – naše klasno podijeljeno društvo golem broj ljudi onemogućuje da skuplje plaća „zelene“ proizvode, prisiljavajući ih da kupuju ne samo proizvode čija je proizvodnja naštetila okolišu, već i nekvalitetne ili direktno nezdrave proizvode – jer si druge ne mogu priuštiti! Zeleni su proizvodi i usluge, dakle, dostupni samo bolje stojećima. Druga stvar je – zeleni su proizvodi ograničenog dometa, i ne mogu ugroziti neke makro datosti, kao što je ovisnost o fosilnim gorivima, npr. Proizvođači automobila neće odustati od proizvodnje automobila na unutrašnje izgaranje tako lako, jer su toliko uložili u razvijanje takve tehnologije, i u tvornice gdje se proizvode, i ne žele zaklati gusku koja nese zlatna jaja. Ekonomski je isplativije otkupiti patent na novopronađenu ekonomičnu i učinkovitu bateriju, pa taj patent zaključati, nego odustati od izvora profita koji je već uhodan i stabilan.

Mit o konkurenciji kao unutrašnjem korektivu kapitalizma elegantno su i sažeto osporili drugarice i drugovi iz britanske anarhosindikalističke organizacije Solidarity Federation u svojoj publikaciji „Ekonomija slobode“: „A u stvari, konkurencija čini suprotno od teorijskih pretpostavki. Najslabiji otpadaju, smanjujući tako raznolikost. Stvarna povijest kapitalizma je povijest monopolizacije. Prvo se ona dogodila u regijama, zatim u nacionalnim ekonomijama, a sada sve jače i u globalnoj ekonomiji. Od informacijske tehnologije, osiguranja i bankarstva do supermarketa i proizvodnje – nekoliko kompanija dominira. Jednom kada dosegnu taj položaj, ne samo da vladaju svojim sektorom, nego se povezuju s drugim dominantnim monopolistima kako bi vladali združenom moći u svim aspektima društva.“

Ako neka tvrtka i ponudi tržištu pristupačan električni automobil, naići će na problem države – jesu li zakonodavci i izvršna vlast voljni podržati masovno korištenje električnih automobila (infrastrukturom, legislativom, poreznom politikom, itd.) ako su na sve načine ovisni o naftnim i automobilskim kompanijama? Ne treba objašnjavati tko postavlja političare, tko im plaća kampanje, iz kojih dinastija političari potječu, te kako će, kad završe s bavljenjem politikom, svi oni postati konzultanti u tim istim tvrtkama koje su ih u politiku i poslale. Ako političari i nisu direktno od njih financirani, gospodarstvo države kojom upravljaju i u kojoj žele sačuvati fotelje ovisi o autoindustriji, i o iskorištavanju, preradi ili transportu nafte i ne smiju te gospodarske grane destabilizirati. Ako se i nađe politička snaga koja je „svježe iz naroda“ s radikalnijim reformama u planu, polje djelovanja joj je jako usko, jer je gospodarstvo u rukama kapitalista, pa se kroz kompromise i polovične reforme početni narodni duh nove vlasti prije ili kasnije raspline. Država, kao aparat krupnog kapitala, ili će braniti domaći kapital od strane konkurencije, ili će se povinovati stranom, krupnijem kapitalu i njegovim međunarodnim institucijama (metadržavama), ucijenjena ekonomski ili politički.

Stoga ne čudi da anarhisti odbacuju oslanjanje na apeliranje i djelovanje kroz državu jer to uvijek daje legitimaciju i snagu državi, što rezultira umanjivanjem moći naroda. Ekološki pokreti ulaskom u parlamentarne aktivnosti ne samo da legitimiziraju državu i njenu moć na štetu moći naroda, nego se i obvezuju da djeluju unutar okvira države i moraju 'igrati igru', što znači da moraju svoje prioritete oblikovati u skladu s već utvrđenim pravilima nad kojima nemaju kontrolu. To rezultira stalnim procesom degeneracije ideala, praksi i stranačke strukture, da bi se ostvarilo vrlo malo u zaustavljanju ekološkog propadanja. Za potvrdu te analize treba samo pogledati nastanak i razvoj brojnih Zelenih stranaka – od masovnog narodnog pokreta do još jedne kompromiserske političarske klike.

Vrlo je važno osvijestiti pravu narav države i ne smatrati je nikako neutralnim entitetom koji pazi da je sve u redu i regulira kada nije. Državu, kao i sve društvene pojave, treba promatrati kroz objektiv klasne analize. Njena primarna svrha je štititi interese kapitalističke klase, i svaka državna inicijativa ili regulacija koja nam se čini progresivnom, moguća je tek ako previše ne ugrozi kapital u čijoj je ovisnosti, nebitno domaći ili strani. Porijeklo države je u koncentraciji moći u rukama manjine, i ona je instrument da se ta moć i zadrži – iz godine u godinu, iz naraštaja u naraštaj, već stoljećima. Država je hijerarhijska, centralizirana organizacija, gdje se odluke naređuju s vrha pod prijetnjom sile, i kao takva je oprečna organskoj, evolucijskoj i anarhijskoj logici prirode i zahtjevima ekologije za slobodom za razvoj, decentralizacijom, raznolikošću i participacijom. Država je stoga u svojoj biti neekološka.

Da je društvo decentralizirano i nehijerarhijsko, koji bi to entitet imao toliku moć, s pripadajućom bezobzirnošću, da naredi da se otpad odlaže tu i tu, bez obzira što mještani kažu, da se tu i tu izgradi nekakav zagađujući industrijski pogon, termoelektrana, otvoreni rudnik, ili što slično? Koji bi to Horvatinčić imao koga potkupiti? Otkud bi imao nešto slično državnoj policiji da fizički uklanja njegove protivnike? Ako bi teritorij bio pod upravama lokalnih autonomnih komuna iliti zajednica iliti općina, federiranih bez centralne vlasti, tada ne bi postojao način da se zagađenje prebaci negdje van pogleda, negdje nekome drugome, iza brda. Ne bi postojao toliko moćan i beskrupulozan centar moći koji bi takvu monstruoznost uopće mogao narediti. Bez centralne državne vlasti ne bismo imali nuklearne i termo elektrane – nitko takvo što ne želi u svojem susjedstvu. Direktno demokratska autonomna općina organski bi tražila i preferirala autonomiju u proizvodnji energije, jednostavno zato što participacija svih ljudi u direktno demokratskom odlučivanju preferira malo i lokalno. A malo i lokalno znači – ekološko. Umjesto velikog poduzeća za proizvodnju i distribuciju električne energije – kakvo strukturna logika centralne državne moći traži, poduzeća koje je skupo, rastrošno, glomazno, tromo za promjene, gušitelj pojedinčevih, susjedskih ili općinskih inicijativa – imali bismo cvjetanje održivih mikro-rješenja za domaćinstva i susjedstva, uz krupnije općinske ili regionalne elektrane na obnovljive izvore za potrebe industrije i sl.

Anarhijsko društvo motivirano je da smanji zagađenje, da reciklira, da bude odgovorno i održivo, a i strukturirano je da takvo i biva, i da tako traje. Ako je ekonomija tog društva demokratska, što znači besklasna i dogovorna, samoupravna, onda bi se proizvodilo za potrebe, a ne za profit, iz solidarne dužnosti prema društvenom tkivu kojega smo dio, ne iz ekonomske prisile. Nitko tu ne bi sudjelovao u zagađivačkoj proizvodnji , ne zato što bi bio nešto posebno tankoćutan prema patnjama „majke prirode“, već zato što ne bi mogao biti ucijenjen da radi i šuti ako želi plaću. Kao što i danas ljudi ne rade u onečišćujućoj tvornici zato što ih nije briga, nego zato što moraju negdje zaraditi za život, i onda s tom plaćom kupiti što se može, ne pitajući kako je proizvedeno nego koliko košta. U egalitarnom društvu, ne postoje siromašniji od nas koji će čistiti naše smeće, pa sasvim logičnim postaje smanjiti stvaranje smeća. Ne možemo više izvesti naš elektronički otpad u Nigeriju da tamošnje stanovništvo iščačkava vrijedne metale iz naših samljevenih demode računala, obolijevajući od onečišćenja, pa zato promišljamo trajnija računala lakša za reciklažu i popravak. U samoupravnoj ekonomiji bezdržavnog društva svaka bi osoba bila istovremeno i vlasnik i radnik i potrošač, i odlučitelj i izvršitelj i korisnik, sudionik kako u donošenju odluka tako i u trpljenju posljedica, i u toj istovjetnosti slobode i odgovornosti nestao bi ključni uzrok, prauzrok, ekoloških problema – dominacija čovjeka nad čovjekom.