Ovih dana svi s velikom pozornošću prate nedavne događaje s Markovog trga (i njegove okolice) koje je pokrenuo mladi nesuđeni političar Ivan Pernar, a koji su eskalirali današnjim prosvjedom „branitelja“ u nasilje i policijsko batinanje. No, ovi događaji nas i ne trebaju pretjerano čuditi – predizborna kampanja je upravo započela. Nakon burnih događaja u Tunisu, Egiptu, Bahreinu, a sada i u Libiji – u kojoj vlada građanski rat, vladajuće elite se svakodnevno trude usaditi nemir u hrvatsko društvo. Trude se prikazati sebe kao zaštitnike demokracije i mira u zemlji, jer bez njih narod bi se razuzdao i uništio cijelu zemlju u iz pukog hira. Isto tako, kako je sve izvjesniji poraz HDZ-a na idućim izborima, vladajući nas svako malo plaše baukom komunizma. Eto, tako je glavni premijerkin potrčko i „naš“ nesuđeni predsjednik, sin istaknutog hrvatskog staljinista i dežurni borac protiv „komunizma“, Andrija Hebrang izjavio danas kako iza svih ovih „pernarističkih“ prosvjeda stoje anarhisti kojima je cilj izazvati nasilje i kaos, što će dakako, prema riječima premijerke Jadranke Kosor otežati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. Pa eto, gospodine Hebrang, evo Vam razmišljanja „hrvatskih anarhista“.

Budalaši zvani Ivan Pernar

Ivan Pernar nova je dvorska luda koja je u zadnjih nekoliko dana izmamila osmijeh na lica mnogih hrvatskih građana, dok je kod drugih izazivala šok i nevjericu, upravo ono na što je on i ciljao. Sam Pernar je krajnje marginalna politička figura s fiks-idejom o sebi kao mesiji koji je došao povesti hrvatski narod u borbu protiv korumpirane vlade i rušenje iste. Njegova težnja je osnivanje stranke Savez za promjene, u čijem programu piše npr. o „krimi-socijalističkom modelu upravljanja Hrvatskom“, kojeg treba zamijeniti s „progresivnim kapitalizmom“, a isto tako se zalaže i za odbacivanje „socijalističkog modela upravljanja državom“. Budalaš. Ako ičega u Hrvatskoj nema to je socijalističkog upravljanja državom, odnosno puno važnije – ekonomijom. Ono što mi imamo je školski primjer neoliberalnog kapitalizma u kojem vlada dogma slobodnog tržišta, fleksibilnosti i kompetitivnosti.

Svojim prosvjedima na Markovom trgu Pernar je uspio ukazati na sebe, uskočiti kroz televizijske ekrane u naše domove, a zadnjih par dana ga se nikako ne možemo otarasiti. Parafrazirajući Stipu Mesića: „bojim se otvoriti paštetu, da ne iskoči iz nje“. No, zanimanje za takve osobe prolaznije je negoli najnoviji hit Magazina.

Prosvjedi koje je poveo ostat će još dugo zapamćeni po svom nasilnom karakteru. Rijetko kada se hrvatska policija, ako izuzmemo navijače, ovako otvoreno sukobljava s hrvatskim građanima. Da bude jasno, MASA podržava i suosjeća s gnjevom građana, no smatramo da iza prosvjeda trebaju stajati racionalni političko-ekonomski zahtjevi. Prosvjed radi prosvjeda privlači samo avanturiste i huligane željne okršaja s policijom te se njime ne rješava ništa, osim što koristi državi kako bi ograničila političke slobode svojih građana ili pojačala represiju nad određenim društvenim i političkim skupinama. Ovi prosvjedi pomalo podsjećaju na nekadašnje prosvjede „Stegnite Vi svoj remen – bando lopovska“, prosvjede bez jasnih ciljeva, s gomilom zahtjeva u kojima se mogu pronaći svi hrvatski građani, od predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca, pa sve do radnice Uzora ili Kamenskog, a koji se u cjelini ne mogu ostvariti. Ovakvi prosvjedi, osim avanturista, privlače i ogorčene građane koji „nemaju što izgubiti“, ljude koje je ovaj kapitalistički sustav srušio na koljena i koji samo žele uzvratiti udarac – no ovo je za njih pogrešna fronta.

O braniteljima

Danas su prosvjedovali i hrvatski branitelji, nezadovoljni Vladinim tretmanom. Prosvjed je, osim što je bio masovnog karaktera i popraćen očekivanim desničarskim kičem, počevši od Marka Perkovića Thompsona pa sve do srbofobnih i patetično nacionalističkih parola, završio je u neočekivanom nasilju i sukobu s policijom. Ono što je trebalo biti tipičan, bezopasni braniteljski skup, po šabloni „kruha i igara, Jure i Bobana“, pretvorilo se u otvoreni sukob dijela prosvjednika i policije, kada se jedna grupa izdvojila i krenula prema Markovom trgu. Rezultat ovoga je bilo krvoproliće u kojem je nastradalo 26 osoba, među kojima je i prisutan i veliki broj novinara.

Policija je poput pit-bulova puštenih s lanca, umlatila sve živo (i mrtvo?) što im se našlo na putu, pritom pokazujući na što je sve sistem spreman kako bi se zaštitio čak i od ovako bezopasnih istupa narodnog bijesa. Moramo se zapitati bi li Vlada, u slučaju ozbiljnijih istupa, na goloruki narod uputila i vojsku, s lakoćom kojom su to učinili zločinci Mubarak i Gaddafi.

Vrlo je važno reći i par stvari o braniteljima, kojih se ljevičari rijetko kada dotiču, zbog konstantnog manipuliranja braniteljima s desnice i stavljanja istih u ekstremno-desni politički diskurs. Desnica je stvorila mit o Domovinskom ratu kao Svetinji, a sami branitelji koji su emocionalno vezani uz svoje iskustvo tom se mitu teško mogu oduprijeti. Uvijek će ih biti lakše mobilizirati na ekstremno nacionalističke skupove opskurnih pravaških partijica, nego što će ih biti moguće mobilizirati da obrane svoja radna mjesta. Ne treba zaboraviti kako su branitelji dio radničke klase, kao i svi drugi radnici te kako će ih poslodavci i vladajuće elite uvijek koristiti za svoje ciljeve, u miru ih odvajajući od ostataka radnika, a u ratu kao topovsko meso svog kapitala i imperijalističkih ciljeva. Oni su također žrtve predstavnika svojih udruga, koji su se slizali s vladajućom garniturom odnosno vrhom HDZ-a. U kontekstu gospodarske krize, vladinog maloumnog ponašanja u ekonomskoj politici i nadolazećih parlamentarnih izbora, HDZ će uvijek mobilizirati branitelje baucima komunizma jer zna da će, iako su danas prosvjedovali, sutra glasati za njih. Parafrazirajući Mladog Jastreba – ipak su to sve Hrvati.

Potreba za alternativom

Zanimljivo je da se ova zbivanja događaju upravo na početku predizborne kampanje, uz bauk komunizma i socijalnih nemira. Socijalni nemiri, koje Jadranka Kosor predstavlja kao zapreku ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, nisu kaos, nasilje ili nešto loše. Oni su legitimni, jer su odraz volje naroda. Nema što Jadranka Kosor, kao niti oporbeni političari, nama govoriti kako se vodi politika u „demokratskom“ društvu. Nemaju nam oni što govoriti o tome kako se ponaša „civilizirano“ i kako se ponaša u skladu s „hrvatskim dostojanstvom“ te nas pritom ucjenjivati Europskom Unijom. EU nije izraz htjenja hrvatskih radnika, već hrvatskih poslodavaca kojima će EU omogućiti razne beneficije i otvoriti nove mogućnosti eksploatacije radnika.

Fraze o Libiji, popraćene snimkama punim vatre i krvi, iz najbolje Gobbelsove radionice – HRT-a, žele kod nas izazvati strah i nesigurnost. Žele da se uplašimo za sebe i svoje najmilije, za naše domove i budućnost, pa da u strahu od nasilja Hrvati još jednom glasaju za Jadranku Kosor koja će nas uhvatiti u svoj sigurni majčinski zagrljaj i zaštiti od naših „gluposti“. Oporbene stranke se ovdje dakako slažu s premijerkom i u svojim izjavama pokušavaju ostvariti određene političke bodove koji bi im pomogli na parlamentarnim izborima. Kako god bilo, riječ je o još jednoj političkoj pozornici na kojoj se od nas rade budale, dok mi ubacujemo papiriće u njihove kutije.

Najveći je problem u Hrvatskoj izostanak prave alternative, alternative od ove satire liberalne demokracije, te od povremenog (ot)puštanja uzbuđenih pubertetlija i režimskih grdosija da se „ispušu“. Nedostaje nam radnički pokret koji će jasno artikulirati ciljeve radničke klase nasuprot poslodavcima i malograđanskim političkim elitama. Nedostaju nam i socijalni nemiri, te solidariziranje radnika s drugim radnicima. Radnice Uzora još uvijek drže „tvornicu pod opsadom“, no one nikad neće dobiti ovoliko pažnje medija i javnosti, koliko će je dobiti neki balavac.

I zato gospodine Hebrang, anarhisti ne podupiru, niti organiziraju, niti sudjeluju u ovim događajima, a jedini prijedlog koji Vama šaljemo je – noga u dupe.