Mladi, radnici, nezaposleni, umirovljenici, imigranti i cijele obitelji diljem Europe suočavaju se sa sumornom navalom mjera štednje, kapitalističkom ofenzivom i policijskom brutalnošću. Kao što to voli reći britanski premijer, u ovom historijskom trenutku europska niža i srednja klasa uistinu su „zajedno u tome.“

Već neko vrijeme obrisi našeg zajedničkog neprijatelja jasno se raspoznaju. Doduše, njegov oblik se promijenio tijekom godina, kao da je revolucionarna promjena pretvorila njegovo tijelo u sveprisutnu i beskrajno množeću prisutnost. Financijski kapitalizma je posvuda, od mirovinskih fondova do hipoteka na stan. Multinacionalne korporacije pustile su svoje krakove u svaki aspekt ljudskog života, od zatvorskog sistema do hrane za djecu. Sigurnosni aparat krenuo je dalje od sna o „sveprisutnom oku”, stvarajući stvarnu prisutnost u svakom kutku fizičkog, digitalnog i kulturnog svijeta. Arogancija Države kombinirala je nestanak „države blagostanja” s epidemijom kontrole misli i društvenog čišćenja. Nebriga globalne industrije uspjela je onečistiti sve slojeve biosfere, od voda u delti Nigera do zraka iznad Pekinga.

U ovom scenariju vidljivo je kako se, unatoč tome što svi vodimo istu bitku protiv totalitarnog kapitalizma, broj bojišnica na kojima su potrebne naše snage eksponencijalno povećao. Ako bi upotrijebili vojnu metaforu da opišemo situaciju, mogli bi reći da su naše snage, iako brojne, trenutno rastegnute te da konstantno trče oko duhova i stalno mijenjajući prikaza zajedničkog neprijatelja. Atena, Rim, Pariz, Madrid, Lisabon, London te Tunis i Kairo. Kako je moguće stvoriti uspješno strategiju borbe  ako smo se u isto vrijeme prisiljeni boriti na toliko različitih mjesta?.

Vratimo se načas u prošlost, koja iako je prilično daleka, ponešto nalik našoj sadašnjici. 1936. godine cijela Europa našla se suočena s jednim iznimno prijetećim neprijateljem - fašizmom. Velik broj zemalja već je bio izgubljen, a ista sudbina očekivala je druge europske i svjetske zemlje. Italija je već više od jednog desetljeća bila pod fašističkom čizmom. Isto je vrijedilo i za Portugal, Njemačku su nacisti pokorili svega tri godine ranije, dok su zemlje poput Britanije opasno flertovale s mogućnošću pomaka prema sličnom tipu režima. Te godine general Francisco Franco pokrenuo je napad na Španjolsku Republiku, stječući istovremeno potporu Italije i Njemačke i zaprijetivši uvođenjem fašizma u još jednu europsku zemlju. Iako se europsko građansko društvo našlo suočeno s identičnim neprijateljem na više bojišnica, očit izbor za univerzalno mjesto borbe protiv fašizma bila je Španjolska. Nakon što su identificirali jednu specifičnu bitku kao srce šire borbe, tisuće antifašističkih dobrovoljaca, nemoćnih u vlastitoj zemlji, mogli su konačno ujediniti snage za bolji cilj od usamljeničke frustracije ili suicidalnog heroizma. Te daleke godine ovaj ujedinjeni napor nazvan je Internacionalne brigade.

Što danas možemo naučiti iz ove lekcije? Prva stvar je da ta borba, čak i ako je pravedna, ne mora nužno biti pobjedonosna. Moramo zapamtiti da rat protiv fašizma nisu dobile internacionalne grupe solidarnosti, već savez militariziranih nacionalnih Država – koje su pretvorile postratovsku Europu u strogo Državno i kapitalističko kontrolirani kontinent, a ne u anarho-socijalistički san antifašističkih partizana. Najviše od svega, moramo sagledati  Španjolski građanski rat kao primjer da je u određenim povijesnim trenutcima  potrebno identificirati jedno zajedničko mjesto otpora na kojem se mogu sastati snage iz svih dijelova Europe i svijeta. Gdje bi se danas mogli susreti anti-rezovi i štednja, anti-kapitalističke i anti-totalitarne Internacionalne brigade?

Kao i 1930-ih, opcija ima nekoliko. Neki bi mogli reći da će to biti Grčka, prva zemlja Europske unije koja se službeno pridružila novom Trećem svijetu. Sa svojih stotinjak anarhističkih grupa i bezbroj društvenih pokreta i organizacija, Grčka bi definitivno bila dobar kandidat za mjesto ujedinjena svih naših borbi. Drugi bi mogli reći Italija, gdje se vladavina jedne korumpirane, plutokratske vlade konačno urušava pod teretom ekonomske krize i gdje studentski i imigrantski nemiru rastu iz dana u dan. Italija uistinu ima snažnu, historijsku kulturu otpora, zajedno s raširenom anarhističkom kulturom, posebno u južnim dijelovima zemlje. Drugi, maštovitiji pojedinci bi mogli reći Monako. Ova kneževina je možda najprepoznatljivija ikona transnacionalne kapitalističke klase. Radi se o maloj zemlji, praktički bez oružanih snaga i sa snažnim kulturnim konotacijama.

Ovom popisu, koji bi mogao uključivati čitav niz zemalja, volio bih dodati Ujedinjeno Kraljevstvo. Za razliku od ostalih zemalja, kvaliteta današnjeg Ujedinjenog Kraljevstva ne leži u njenom potencijalu za pobjedu, već u opasnosti odlučnog poraza. Nakon nedavnih dana nereda i pobuna, vlada je ubrzala provođenje socijalnih i sigurnosnih mjera koje bi zemlju mogle povući u distopijsku verziju viktorijanskog doba. „Izazivači nerede osjetit će punu težinu zakona”, izjavio je David Cameron. Za krađu dvije boce vode, 23-godišnjak je osuđen na šest mjeseci zatvora; 18-godišnjak je osuđen na šest tjedana zatvora jer je rekao policajcu da „bi ga razbio kada bi skinuo uniformu”, dok je dvoje mladih ljudi osuđeno na četiri godine zatvora zbog poticanja na nerede na vlastitim Facebook profilima. I tako dalje i dalje, na dugoj listi od 2,300 uhićenja. Obitelji uhićenih, u slučaju da su primale socijalne naknade, izgubit će ih, a već su im uručene i obavijesti o deložaciji iz gradskih stanova. Cameron je nedvosmisleno progovorio o nužnosti vladinog „sigurnosnog i društvenog protuudara” protiv inkubatora takvih pobuna – najsiromašnijih kvartova u zemlji – te je pozvao američkog „supermurijaka” Billa Battona da u UK provede opći režim nulte tolerancije. Sve se ovo događa u trenutku u kojem su legije bankara i špekulanata, smještene u Londonskom Cityu, srcu globalnog financijskog sustava, i dalje zauzete pljačkanjem svjetskog gospodarstva i ekosustava.

Progresivna militarizacija, sve „tvrđa” imigracijska politika, beskompromisno socijalno čišćenje nižih klasa putem vladinih dekreta i urbano podilaženje ukusu visoke klase, napad na javno obrazovanje i zdravstvo bez presedana, zajedno s besramnim privilegijama koje uživaju visoka klasa i globalne korporacije, jasno definiraju Veliku Britaniju kao laboratorij za postkriznu Europu sutrašnjice. UK nije Grčka, već pacifizirana normalna zemlja Prvog svijeta. Ako projekt totalitarnog kapitalizma uspije u Britaniji, ostatak Europe će dobit „funkcionalni“ model za oponašanje, što će uskoro dovesti do još oštrijih mjera u zemljama članicama i zemljama kandidatkinjama za ulazak u EU. Poraz u UK bio bi iznimno opasan korak prema općem porazu diljem kontinenta. Vjerujem da bi zbog ovih razloga upravo UK trebalo postati naše tlo otpora kolektivnoj, internacionalnoj borbi. Poput Španjolske 1936. godine, danas bi Ujedinjeno kraljevstvo trebalo postati odredište novih Internacionalnih brigada.

Kako zamisliti funkcioniranje Internacionalnih brigada danas, u situaciji nevojnih građanskih nemira? Vjerujem da bi se praksa borbe trebala preorijentirati s oružanog sukoba na područje prefigurativne politike u smislu implementacije modela života koji su već utopijski. Naravno, važnost takvih primjera postkapitalističkog društva proporcionalna je s njihovom raširenošću i veličinom. Zbog šengenskih sporazuma koji omogućavaju slobodnu cirkulaciju ljudi unutar EU i dostupnosti relativno jeftinog prijevoza, danas je moguće zamisliti takve interne migracije kao nikada prije u povijesti. Na primjer, praktično svaka mlada nezaposlena osoba u bilo kojoj europskoj zemlji mogla bi relativno brzo i jeftino ući u UK na nedefinirano vremensko razdoblje. Ujedinjeno Kraljevstvo bilo bi preplavljeno masama mladih radikala koji ne bi imali puno za izgubiti, a „dobili bi čitav svijet.” Uzimajući u obzir da je stopa nezaposlenosti među mladim ljudima u većini europskih zemalja oko 20%, brojke o kojima govorimo mogle bi biti istinski velike. Jedno u UK, ovaj novi val političkih imigranata – Nove internacionalne brigade – brzo bi stvorio i okupio se oko bezbroj novih lokalnih projekata u svakom dijelu zemlje. Predgrađa Londona, Manchestera, Liverpoola, Glasgowa, Bristola, Brightona i mnogih drugih britanskih gradova nude dovoljno prilika za provođenje direktne akcije. Zbog broja aktivista, dramatično bi poraslo skvotiranje, što bi dovelo do stvaranja društvenih centara u većini gradova i snažne suradničke mreže rasprostranjene diljem zemlje. Nadalje, susreti brojnih aktivista sličnih nazora tijekom dužeg vremenskog perioda razvio bi nove životne i borbene strategije, mješavine različitih koncepta, prakse i rješenja te stvaranja istinski bazne alternative trenutnim strukturama ekonomskog i društvenog života.  

Nezaposlena omladino Europe, pogledajte oko sebe! Što imate za izgubiti? Prilično bijedan život? Frustracije? Bespomoćnost? Eksploataciju? Podređivanje? Umirovljenici diljem Europe, pogledajte vašu ulogu! Vi ste posljednji preostali s mirovinom i dostupnošću slobodnog vremena dok ste još pri dobrom zdravlju. Što ćete učiniti s budućnošću koja vam je preostala? Gledati televiziju? Razmišljati o dobrim, starim vremenima dok ste još bili radikalni? Planirati vlastitu eutanaziju?

Stanovnici Ujedinjenog Kraljevstva, imigranti i podanici Krune, trebaju vašu pomoć danas! Dođite u tisućama i preplavite zemlju! Pretvorimo njihov slabokrvni san o podređivanju u rastuće iskustvo naših oslobođenih života. Učinimo to zajedno, pretvarajući ovu zemlju nadziranih građana u zemlju u kojem je svaki čovjek stranac, gdje je svaki čovjek doma. Vrijeme nam istječe. Snage totalitarnog kapitalizma, predvođene svojim generalima u Scotland Yardu, Cityu i Downing Streetu ubrzano se pregrupiraju. Ako ne reagiramo brzo, riskiramo da zauvijek izgubimo bitku. Dođite u tisućama i raširiti se diljem zemlje. Iznenadimo ih! Kao što je rekao Sun Tzu: „Pojavite se na mjestima koja će neprijatelj pohitati da obrani; tada marširajte brzo na mjesta gdje vas ne očekuju.”