Sindikati su tradicionalni zastupnici radničkih prava, organizacije koja okupljaju radnike, pregovaraju u njihovo ime, organiziraju prosvjede itd. Po zakonu svi radnici imaju pravo stupiti u sindikat ili osnovati ga, no svima je poznato da u mnogim poduzećima to radnicima, premda je tako nešto protuzakonito, nije dopušteno. Svim njihovim slabostima unatoč, sindikate, sindikalno organiziranje i sindikalne akcije ne treba unaprijed odbacivati. Posve je jasno da su mnogi sindikalisti korumpirani, da su zadovoljni svojim položajima i svojim povlaštenim plaćama i da zapravo nisu spremni na veće promjene u korist radnika. Otvorena i dosljedna borba za promjene za mnoge bi sindikaliste značila riskirati stečene privilegije koje idu uz njihove funkcije. Međutim, nije problem samo u kukavičluku ili korumpiranosti. Mnogi sindikalci, čini se, zapravo ne razumiju koji su pravi radnički interesi. To se, primjerice, jasno vidi kada sindikati iznose iste prijedloge za poboljšanje gospodarstva koje ističe i Hrvatska udruga poslodavaca. Posve je sigurno da nešto nije u redu kada se sindikalisti, kao predstavnici radnika, zalažu za iste one stvari za koje se zalažu i poslodavci, čiji su interesi posve suprotni radničkim interesima. Poslodavci koji traže "fleksibilnije" zakonodavstvo o radu, zapravo traže način da smanje pravnu zaštitu radnika i tako ih – pod prijetnjom lakog otkaza – prisile na podvrgavanje zaoštrenom izrabljivanju, koje može ići od neplaćenog prekovremenog rada do ukidanja godišnjeg odmora itd. Isto tako, kada traže porezno rasterećenje i smanjenje doprinosa poput mirovinskog i zdravstvenog za radnike koje upošljavaju, poslodavci gledaju svoj kratkoročni financijski interes. Time međutim direktno štete državnom proračunu, iz kojega se financira cijeli niz neophodnih socijalnih usluga koje su stečene kroz duga razdoblja socijalnih borbi. Ako popusti pritisku, država dospijeva u položaj da "odjednom" više nema novaca za kvalitetno zdravstveno osiguranje ili obrazovanje za sve. Od ukidanja tih oblika socijalne zaštite bez kojih je opće blagostanje nezamislivo, najviše pate radnici, a ne bogate manjine u čiju korist se porezna rasterećenja uvode. Sindikati koji misle da se za svoje članove bore tako da podupiru takve zahtjeve poslodavaca, rade protiv interesa radnika – bili oni toga svjesni ili ne.

Kao što smo rekli, razlozi za takvu ulogu sindikata ne svode se nužno na korumpiranost. Razlog može biti i taj da su sindikalne vođe povjerovale u priče o "socijalnom dijalogu/partnerstvu", koje nam se svima preko medija neprestano nameću. Pristanak na tumačenje odnosa radnika i poslodavaca kao ravnopravnih "socijalnih partnera" skriva stvarne društvene odnose i sprječava radnike da se za svoje interese bore. Kada sindikati ne izvršavaju ulogu zastupnika interesa radnika, nužno je da se sami radnici pokrenu – bilo s ciljem utjecaja na sindikalna vodstva, bilo mimo sindikata kao oblika organizacije. U protivnome – u slučaju da radnički pristisak izostane – olakšava se poslodavcima da ulaze u za njih povoljne aranžmane s političkim strukturama. Poslodavci imaju financijsku moć podupirati političke kandidate od kojih onda očekuju zakonodavne ustupke. Bez pritiska odozdo, od strane radnika, političkim elitama se olakšava pristanak na takve, za njih itekako primamljive, prešutne dogovore. Slično je i sa sindikalnim čelnicima. Što su radnici pasivniji, to je veća vjerojatnost da će se donositi odluke na njihovu štetu.

Još jedna važna negativna značajka sindikata je njihova stroga hijerarhija. Ljudi na visokim položajima u njima često su u prilici o važnim pitanjima praktički sami odlučivati, bez utjecaja šireg članstva. Nedostatak demokratske kontrole većine članova nad čelništvom sindikata olakšava moguću korupciju. A pored toga omogućava i da dođe do situacije da sindikati sprječavaju radničke akcije i borbu za njihova prava, umjesto da ih predvode. Ako vođe sindikata odluče da akcija ili prosvjeda neće biti, njih u pravilu neće biti. Osim u doista iznimnim situacijama kada radnicima voda dođe do grla.

Ipak, u organiziciji konkretnih radničkih akcija, ne treba unaprijed odbacivati sindikate i njihovu moguću pomoć. Sindikate treba iskoristiti koliko god se može (primjerice za materijalne troškove, za pomoć u konkretnoj organizaciji prosvjeda, za dobivanje kontakata, za prostore za sastanke, tiskanje letaka i plakata itd.). Međutim, pritom uvijek treba voditi računa o tome da sindikalne strukture ne počnu ometati ili sabotirati planirane radničke akcije. Treba spriječiti sindikalne vođe da nameću svoje pomirljive i umirujuće ideje radnicima i da sami donose odluke u ime svih. Ključno je da o svim akcijama, potezima i zahtjevima radnika odlučuju upravo sami radnici, a ne pojedini sindikalni birokrati. Prilikom organiziranja pojedinih radničkih akcija, dakle, ne treba unaprijed odbijati eventualnu pomoć koja se od sindikata može dobiti, ali se treba čuvati toga da se sva inicijativa prepusti sindikatima u uvjerenju da će oni učiniti za njih sve što se može učiniti. U najvećem su broju slučajeva dometi sindikalnih akcija nažalost prilično skromni. Snaga mase radnika koja se pokrene neusporedivo je veća od snage nekoliko sindikalnih birokrata koji će pokušati pregovarati s upravom/vlasnicima ili državom.