Rene Berthie je bio aktivist Sindikalističke alijanse, anarhosindikalističke i revolucionarno-sindikalističke organizacije osnovane 1968. godine. Sindikalistička alijansa je izdavala novine Radnička solidarnost. Iako je tekst sastavio aktivist Sindikalističke alijanse, sama organizacija ga nije potpisala već je tekst kružio među pripadnicima pariške sekcije.
***
(...)
Osnovni organizam temelj je ustanovljenog okvira u kojem se ostvaruje samoupravljanje na profesionalnoj, ekonomskoj, i na lokalnoj, interprofesionalnoj bazi, prema tome da li je radnik usredotočen na specifične probleme u svojem poduzeću, industriji ili u svom mjestu.
Prema tome, samoupravljanje u prvom redu znači: „neposredno upravljanje radnika u osnovnom organizmu“. Razni oblici čijim posredovanjem radnici odlučuju o organizaciji, upravljanju itd. tog osnovnog organizma ma koliko bili značajni, nisu osnovni. Specifičnosti svakog poduzeća, mjesta itd. učinit će neophodnim različite oblike organizacije. (...)
Oni koji su „otkrili“ samoupravljanje svibnja '68, i koji teoretiziraju o onome što su španjolski anarhosindikalisti prije trideset godina u velikim razmjerima primjenjivali, griješe što stavljaju težište na samoupravljanje u poduzeću, tj. ostaju na mikro-ekonomskoj razini.
(...)
Anarhosindikalizam je od samog početka nastojao definirati ovu opću organizaciju smatrajući je isto toliko značajnom, ako ne i značajnijom od samoupravljanja osnovnih ekonomskih i političkih jedinica, tzv. mirko-samoupravljanja. Jer će upravo opća organizacija dati pravi karakter samoupravljanju.
(...)
Istaknuti „anarhisti“, smatrajući da je u velikim ekonomskim i političkim jedinicama nemoguće uvesti „direktnu demokraciju“ u najdoslovnijem smislu te riječi, tvrdili su da treba stvoriti komune i da je to budućnost čovječanstva...
Mi smatramo da su takva zaključivanja u suprotnosti s povijesnim tokom, što ne znači, uostalom, da smo protivnici ekonomske i političke decentralizacije, upravo suprotno.
Federalizam, princip društvenog samoupravljanja
Na koji način se mogu različita poduzeća i mjesta jedne zemlje organizirati, a da to ne dovede u pitanje princip samoupravljanja? Prema anarhosindikalistima, opća organizacija samoupravnog društva moguća je samo posredstvom federalizma. (...)
Federalizam je u suprotnosti s centralizmom u tom smislu što prvi djeluje odozdo prema gore, dok ovaj drugi – odozgo prema dolje, bez prethodnog savjetovanja. Federalizam ostvaruje zajednički interes putem savjetovanja jednog nivoa s drugim, centralizam se nameće, ne određujući taj interes i ne stavljajući ga na diskusiju.
U federalnom sistemu kada radnik prenosi ili povjerava sva ili dio svojih prava opunomoćenicima, individualnim ili kolektivnim, to čini tek poslije diskusije i preciznog sporazuma, pod stalnom i strogom kontrolom. On može u svakom trenutku opozvati svog opunomoćenika i zamijeniti ga drugim. U centralističkom sistemu, pa bio on i „demokratski“, baza, u krajnjoj liniji, nema nikakvu vlast nad vrhom.
Opunomoćenici se striktno pridržavaju svih ovlaštenja i odgovaraju onima koji su im dali punomoć. Ovi posljednji imaju puno pravo izjaviti jesu li ovlaštenja poštovana ili nisu, odobriti ili ne odobriti rad opunomoćenika.
Cilj je federalizma zastupati kolektivne interese radnika koje su oni sami izrazili. On funkcionira uz pomoć dvije struje, jedna se kreće od dolje prema gore, a druga – od gore prema dolje. Prva struja obuhvaća diskusiju; druga – akciju.
Diskusija ima za cilj ukloniti pojedinačne interese, i doprinijeti izražavanju u osnovnoj ćeliji, zatim od jednog nivoa do drugog, sve do vrha, općih interesa. Tako se stvara, polazeći od baze pa sve do vrha, smjenjivanje organizma odlučivanja koji izražavaju misao, zajednički interes, kolektivne odluke.
Ako uzlazno kretanje omogućava definiranje zajedničkih interesa, principa, taktike koju treba primijeniti i, uopće uzev, općih oblika organizacije društva, silazno kretanje omogućava da se oni materijaliziraju za akciju na svim područjima.
Vrh, forma koju kontroliraju raznoliki podređeni nivoi, prema odlukama Kongresa tretira ih kao suverene pošto su oni emanacija baze, formulira opću akciju i prenosi je odmah na niže nivoe, općine. Općine na isti način postupaju u odnosu na mjesne zajednice koje ih sačinjavaju i daju okvire opće općinske akcije, kojima se pridružuju osobne potrebe mjesnih zajednica. Isti se proces primjenjuje i na mjesne zajednice.
Silazno strujanje je u stvari izvršavanje, od strane svakog nivoa u njegovim točno određenim okvirima, odluka koje su donijeli svi radnici zajedno ili grupe radnika. To uključuje izvijestan broj stvari. U okviru sindikata to znači sljedeće:
1. Pojedinac je u svom sindikatu slobodan, on u njemu izražava svoje mišljenje u svakoj prilici, iznosi svoj stav o svim pitanjima, pod uvjetom da poštuje odluke koje je donijela opća skupština sindikata, poslije njihovog razmatranja.
2.Sindikati su slobodni u svojim mjesnim, općinskim saveznima, federacijama industrije, pod uvjetom da poštuju i provode odluke različitih organizama, pošto su iznijeli svoje gledište.
3.Istu slobodu imaju mjesni, općinski savezi, federacije industrije, u okviru konfederacije, i eventualno u internacionali.
(...)
Dakle, vidi se da smo mi, suprotno onome što govore klevetnici anarhosindikalizma i revolucionarnog sindikalizma, znatno iznad kategorijskih, korporativnih i lokalnih problema; samoupravljanje ne može postojati i opstati ako se provodi u kapitalističkom sistemu, i ako ono nije uopćeno u svim oblicima ekonomskog i socijalnog života; ono je nespojivo sa bilo kakvim centraliziranim ekonomskim i političkim sistemom, sa državom.
(...)
Uređenje federalnog samoupravljanja
Prema anarhosindikalističkoj koncepciji, federalizam je istovremeno vertikalan i horizontalan.
Vertikalno, svako poduzeće je udruženo sa ostalim poduzećima industrijske grane, sve do nacionalnog nivoa, a različite federacije udruženih industrija čine konfederaciju.
Horizontalno, svako poduzeće industrijske grane udruženo je s ostalim poduzećima kraja, stvarajući mjesni savez, mjesni savezi su međusobno udruženi u jednoj općini, općinski savezi su međusobno udruženi i objedinjeni u konfederaciji. Prema tome, bilo da je u pitanju poduzeće, industrijska grana, privreda u cjelini; bilo da je u pitanju mjesto, općina, zemlja – svi oblici ekonomskog, političkog i društvenog života nalaze se pod kontrolom radnika i njihove klasne organizacije. (...)
(...) Stav je anarhosindikalizma i revolucionarnog sindikalizma da sindikat, pošto je to organizacija proleterske klase, treba imati ulogu organizacije društva, koja se obično dodjeljuje političkim strankama/partijama. Anarhosindikalizam potpuno odbacuje čak i princip političke partije. Samo se po sebi razumije da takav tip sindikalizma nema mnogo zajedničkog sa postojećim tradicionalnim sindikatima.
Samoupravljanje, kako ga mi shvaćamo, nastaje u okviru samog sindikata, i nije u suprotnosti s njim. Sindikat je samo struktura koja omogućuje samoupravljanju da dostigne nacionalni nivo, pa i internacionalni. Sindikat je, u krajnjoj liniji, samo federacija radničkih savjeta; osnovna je razlika u tome da sindikat već postoji u kapitalističkom društvu, da je on tamo organ koji štiti radnike, i da se u njemu radnici pripremaju za kolektivno upravljanje, za samoupravljanje. Prema tome, sindikat i radnički savjet nisu nimalo nespojivi.
Komitet pogona
Svaki pogon, služba, bira komitet pogona, i to po jednog delegata na 20 ili 50 radnika, kao što se to danas čini u Italiji u metalurgiji. Delegati mogu biti u svakom trenutku opozvani, oni su isključivo predstavnici sindikata; dužnost im je da analiziraju uvjete rada u svom pogonu, da zajedno s radnicima utvrde norme, da prenose radničkom savjetu sva pitanja koja su radnici postavili u vezi organizacije rada. Delegat pogona je odgovoran za ostvarivanje i zaštitu prava radnika.
Radnici na općim skupštinama pogona, tvornice i sindikata utvrđuju uvjete u kojima trebaju raditi, kao i ekonomsku politiku u sljedećem periodu i biraju tehničke sektore zadužene za upravljanje poduzećima.
Tvornički savjet
Svi delegati pogona čine tvornički savjeti. Tvornički savjet je sastavljen od predstavnika svih službi poduzeća. Tvornički savjet je glavni organ sindikata u poduzeću; on treba biti sposoban napraviti političku sintezu raznovrsnih potreba radnika, povezujući interes pojedinačnih grupa sa strategijom pokreta u cjelini. On je predstavnik interesa radnika poduzeća, također je i njihov izvršni organ.
Dužnost je tvorničkog savjeta da raspodjeljuje posao pogonima, da provjerava njihovo izvršavanje, da se brine o opskrbljivanju, transportu, pridržavajući se uputa koje će dobiti od sindikata industrije.
Njegova je obaveza da između pogona upostavi neophodnu vezu, da organizira rad u što boljim uvjetima, itd.
S tim u vezi se postavlja pitanje od najvećeg značaja: što treba činiti osnovnu ćeliju proizvodnje? Komitet pogona, tvornički savjet ili sindikat industrije? Osnovna ćelija proizvodnje za anarhosindikaliste je sindikat industrije. Pošto ga sačinjavaju svi radnici svih pogona svih tvornica istog mjesta, iste industrije (primjer: sindikat prometa nekog grada), to je organ najsposobniji da organizira i upravlja proizvodnjom u jednom mjestu. On je predstavnik radnika svoje industrije u mjesnom savezu i mjesnom ekonomskom savjetu, njegov tehnički organ.
Tvornički savjeti i komiteti pogona, nasuprot tome, koji su specijalizirani za jednu industrijsku granu ili dio te grane, nisu u stanju da organiziraju cjelokupnu industriju niti da osiguraju neophodnu povezanost svih tvornica jednog mjesta koje pripadaju istoj industriji; njihova se aktivnost neminovno ograničava na njihov pogon ili na njihovu tvornicu. Prema tome, federacija tvorničkih savjeta ostvaruje se preko sindikata industrije.
Anarhosindikalisti su prihvatili sindikat industrije kao osnovnu ćeliju proizvodnje ne samo zbog efikasnosti, već i u želji da izbjegnu svaki korporativizam, i svaku tendenciju koja bi se mogla manifestirati kod radnika da sebe smatraju individualnim subjektima svog poduzeća a ne kolektivnim; u želji da izbjegnu nadmetanje između radnika različitih poduzeća itd.
(...)
Nacionalni organizmi
Federacije industrije čine svi sindikati iste privredne grane, na nacionalnom nivou. Prema tome, one su u mogućnosti, svaka u svojoj industriji, da znaju kapacitet proizvodnje industrije, opće stanje sredstava, udio neophodnog uvoza i mogućeg izvoza. Svi predstavnici federacija industrije čine Ekonomski savjet rada koji ekonomskim i društvenim organizmima dostavlja sve neophodne obavijesti o svim područjima, svim općinama.
Pošto raspolaže svim podacima o proizvodnji, potrošnji i razmjeni, podacima koje su mu dostavili svi niži organi, prema procesu demokratskog federalizma, savjet će biti u stanju, uz pomoć različitih stručnih službi, da dâ upute oblastima kakvu proizvodnju industrija treba realizirati, da organizira opremanje sirovinama, uvoz i izvoz.
Ekonomski savjet rada je pod kontrolom konfederacije, koja je jedino odgovorna sindikatima. Ekonomski savjet će dati upute područnim ekonomskim savjetima koji će raspodijeliti poslove mjesnim savjetima, a ovi sindikatima.
Ovo izlaganje nije ni jednom zauvijek važeće ni potpuno. Mnoga pitanja nisu dokraja riješena za one koji žele znati svaku pojedinost; nasuprot tome, oni koji, prema marksističkoj tradiciji, misle da ne treba davati recepte za revoluciju, mogu smatrati da naše izlaganje sadrži pretjerano mnogo pojedinosti.
(...)
I suviše često ti isti intelektualci koji sada brane samoupravljanje uopće ne znaju da su španjolski anarhosindikalisti organizirali industriju i poljoprivredu u više provincija – i to sa neospornim ekonomskim uspjehom, imajući u vidu ratne uvjete.
Praktično nijedan aktivist CFDT, (op. MASA - Francuska demokratska konfederacija rada, sindikalna središnjica nastala 1964, odcjepljenjem većinskog dijela iz dotadašnje kršćanske Confédération Française des Travailleurs Chrétiens) , koja od samupravljanja pravi bojnog konja i koja je toliko željna iskustva na tom području, nije od nje čuo ni riječi o revolucionarnom samoupravljanju u Španjolskoj.
Prema tome, kada se ne zna – ili se pravi da se ne zna – za iskustva na koja se pozivamo, lako nas je optužiti da gradimo samoupraljavnje na papiru, drugim riječima – utopiju. Prava zavjera šutnje koja okružuje španjolsko revolucionarno samoupravljanje može se dobrim dijelom objasniti činjenicom da je to iskustvo potpuni povijesni demanti svih pretpostavki marksizma i posebno lenjinizma: naročito stanovišta da sindikat ne može na sebe preuzeti organizaciju društva.
Međutim, mi ništa nismo izmislili: samo smo opisali organizacijsku shemu privrede koji kontrolira CNT, anarhosindikalistička organizacija s 2 milijuna članova.
Nije nam namjera da ističemo program. Nismo nastojali da danas primijenimo u Francuskoj ono što je bilo prije trideset godina na snazi u Španjolskoj. Uostalom, naše izlaganje nije trebalo uključiti iznošenje taktike za akciju u okviru današnje političke i ekonomske situacije.
Međutim, prema našem mišljenju, da bi se gradilo, treba imati, makar i uopćenu, predodžbu o onome što želimo graditi. Ukoliko radnici budu više razmišljali o tome prije revolucije, manje će izgubiti vremena poslije nje, čak i onda ako bude bilo potrebno unijeti velike izmjene. Bez pripreme za samoupravljanje nikakvo samoupravljanje nije moguće. Primjera radi, navest ću dio manifesta Saveza sindikata:
„Pripremanje fizičkih radnika i intelektualaca za neposredno i odgovorno upravljanje industrijskim i poljoprivrednim poduzećima i javnim službama, prema odgovarajućim normama s obzirom na njihovu raznolikost i na njihovu funkciju... čini neophodnim razvijanje upravljačkih i samoupravljačkih sposobnosti radnika. I s tim u vezi Savez će dio svoje aktivnosti posvetiti tome da proširi socio-ekonomska znanja kod svojih članova i što većeg broja radnika.“
Samoupravljački sistem koji preporučujemo ima svoje korijene u današnjoj stvarnosti, u radničkom pokretu. Mi samo proučavamo, analiziramo njegovo povijesno iskustvo u pogledu organizacije. Tek na osnovi toga možemo odrediti generalne linije onoga što može postati samoupravljanje. Opće strukture samoupravljanja, kao i njegovi organizacijski okviri, već postoje u iskustvu i praksi radničke klase. Tražiti na drugoj strani samoupravljanje i socijalizam, upravo to predstavljalo bi utopiju.
Jedan je od osnovnih ciljeva koji smo sebi postavili da pokažemo radnicima da se opći oblici samoupravljanja mogu izvesti iz njihovih sadašnjih akcijskih i organizacijskih oblika. Već sada postoji okvir u kojem se može samoupravljanje sprovesti, ali je on u položaju snažne mašine koju primoravaju da radi paralelno: bolje rečeno, koju nastoje primorati da radi paralelno upravo snage neprijateljski raspoložene prema radničkom pokretu.
Uloga je anarhosindikalističkih i revolucionarnosindikalističkih boraca u tome da nastoje da toj strukturi daju veća prava, značajniju praktičnu i teoretsku ulogu, da prošire polje njene primjene na sva područja društvenog života. Sindikatu treba dodijeliti kvalitativno drukčiju ulogu, obrazložiti doktrinu prema kojoj sindikatu ništa nije strano.
