1.

Različiti „ljevičarski“ aktivisti i pristaše bilo kakve revolucije, kakva god ona bila, sada su u stanju zanosa zbog događaja u arapskom svijetu. Jednoglasno inzistiraju da regija „više nikad neće biti ista“, da se prijetnja islamskog fundamentalizma ne treba preuveličavati te da se patriotski osjećaji „arapskih masa“ moraju pozdraviti jer ti osjećaji, kako se ističe, mogu zaustaviti američki utjecaj i omraženi Izrael. Čak se i pretjerano optimistički tvrdi kako „narod“ u Tunisu, Egiptu i drugdje djeluje nezavisno od buržoaskih elita koje žele moć.

Stvarnost je zapravo vrlo udaljena od optimističnih očekivanja i nadanja ljevice. Sve do današnjih dana, ponavlja se isti žalosni uzorak masovnih revolucija koje su dovele do vlasti buržoazije. Radničke mase, koje čine udarnu snagu u svrgavanju „starog poretka“, izlaze na ulice pod pritiskom neizdržive društvene situacije divljačke eksploatacije i gotovo poptune nesposobnosti izlaska iz začaranog kruga siromaštva i beznađa. Te mase dobro znaju što nisu htjele: svaki nezaposleni radnik, svaki prosjak osjeća to na svojim pretučenim leđima. Ali što mora nadomjestiti „stari režim“? „Niže klase“ ne znaju odgovor. Ne znaju ništa osim nejasnih, maglovitih i često zbunjujućih riječi: „socijalna pravda“, „kraj siromaštva“, „sloboda i demokracija“... I tada polagano opozicijske elite i političari iz bogatih klasa počinju stavljati omču oko vrata naroda. Dolaze na vlast nakon svrgavanja bivših vladara i tada provode reforme – naravno, u svom vlastitom interesu. Tako je bilo tijekom Francuske revolucije: sankiloti nisu htjeli uspostavu kapitalizma, ali upravo to je bio kraj te revolucije. Tako je bilo i nakon 1917. u Rusiji: radnici su se borili za zajednicu, zemlju i slobodu, a dobili su novu diktaturu industrijske modernizacije koja se obrušila na njih s većom žestinom nego stara caristička vlast. Tako je bilo i kasnih 80-ih u istočnoj Europi: narod je zahtijevao svoja prava i slobode, što je u konačnici pridonijelo pobjedi tržišnog neoliberalizma koji je ga je opljačkao. Čini da se povijest ponavlja i da se ista stvar događa danas na Bliskom istoku...

Očito je da je glavni uzrok trenutnih previranja društveno nezadovoljstvo radništva. Prosvjedi dolaze primarno od strane radnika, nezaposlenih i studenata i njihovi korijeni nisu politički, već klasno motivirani. Prisjetimo se, događanja u Tunisu počela su s prosvjedima protiv visokih troškova života, nezaposlenosti, rastuće nezaposlenosti... No polako su politički slogani počeli prevladavati: „Dolje režim!“. Socijalni zahtjevi su zaboravljeni, kao da promjena vladajuće klase i „demokracija“ mogu gotovo sami po sebi dovesti do rješavanja svih kritičnih problema naše klase. Oni zapadni mediji koji su pratili zbivanja su, tipično, zabilježili te činjenice s priličnim zadovoljstvom. To nas ne bi trebalo iznenaditi. Budući da se kapitalizam, koji je već proglasio svoju pobjedu u nadolazećem „kraju povijesti“, najviše od ičega boji toga da se radnici trgnu iz mrtvila i vjere u „predstavničku demokraciju“ sa svojim sustavom biranja vladajućih elita i da će ti radnici ponovno podići barjak klasne borbe.

2.

Neophodan uvjet i prikaz takve društvene obnove jest autonomija radničke klase, njena puna nezavisnost od političkih stranaka, političara i ideologija vladajućih klasa (bili to islamisti ili liberali, sekularni nacionalisti ili socijalni reformisti, partijski komunisti, socijaldemokrati...). Nemoguća je socijalna revolucija bez autonomije, bez klase samoupravnog radništva, bez propitivanja svih oblika prevladavajućih relacija između bogatih i obespravljenih. Ostaje nam za vidjeti događa li se to upravo sada u aktualnoj konfrontaciji na Bliskom istoku?

Nažalost, takve pojave ili trendovi su trenutno nevidljivi. Nije se dogodilo samo neprekidno utišavanje socijalnih i ekonomskih parola. Čini se da se borba potpuno fokusirala na pitanje političke moći: ostavke trenutnih vlada i zamjena s dijelovima elite koji su „nekompromitirani“ kolaboracijom sa starim, omraženim režimom. Čak i ako su „demokracija“, „slobodni izbori“, „borba protiv korupcije“ proglašeni alternativom, većinom su to izrazi težnji malih i srednjih poduzetnika koje diktatori, kleptokrati i Mafija nisu pripustili ekonomskoj i političkoj moći.

Istina je da su u Tunisu u siječnju stvoreni „narodni komiteti“ koje se čak pokušalo ujediniti u „frontu“. Čak je i Euronews prikazao demonstrante koji su rekli da su „oni“ organizirali „narodni komitete“ koji traži sastanak s vlastima, ali nije priznat niti od strane vlasti niti od sindikata. Sudeći prema fragmentiranim podacima, takvi komiteti stvoreni su tijekom pobune u različitim naseljima i gradovima kao „sigurnosni komiteti“, s primarnom zadaćom zaštite od napada na privatno vlasništvo.

Proglas kojeg su objavili zagovornici takvih komiteta (očigledno, najradikalnije krilo tuniških „revolucionara“) ne ostavlja prostora za sumnju: unatoč svoj priči o „nezavisnosti“ od političara i stranaka, sebe vide kao faktor „novog poretka“ i „sigurnosne“ suradnje s glavnim oruđem moći vladajuće klase – vojskom...

U ovom čudnom dokumentu (dostupan na francuskom na jednoj od web-stranica „Vignolesa“ http://www.fondation-besnard.org/article.php3?id_article=1127) neki elementi samoupravljanja (bez ideja i zahtjeva za društvenom promjenom) kombiniraju se s političkim zahtjevima i patriotskom terminologijom buržoaskih revolucija, uz pozivanje na cyber-aktivizam... Program buržoaske revolucije 21. stoljeća!

3.

Događaje iz Tunisa su s udarnih naslova u vijestima zamijenili događaji koji se odvijaju u Egiptu. I ondje, razlozi za sveprisutno nezadovoljstvo su teška socijalna i ekonomska situacija radnika i siromašnih. I ponovno (osim apstraktnog govora o „pravdi“), očigledan je gotovo potpun nedostatak socijalnih i ekonomskih parola. Iza leđa demonstranata koji se tuku s policijom i na koje puca vojska, buržujska opozicija svih vrsta (liberali, islamisti, Naseristi i drugi poput njih) kuje zavjeru kako bi oformila novu vladu – jednako kapitalističku i anti-socijalnu kao što je vlada koja se svrgava, uz potpuno razumijevanje zapadnih vlada, koje zapravo Mubaraku zabranjuju potpunu uporabu sile.

Kao i u Tunisu, siromašni pokušavaju iskoristiti privremeno slabljenje represivnih struktura kako bi dobili ono što im je potrebno za život, ali im nedostaje zbog svetog prava na privatno vlasništvo. Vlasnici su reagirali divljački. Buržoazija je osnovala svoje komitete i milicije za „samoobranu“ i brutalno se obrušila na one koji su se usudili posegnuti za bogatstvom ukradenim od siromašnih i opljačkanim od radnika. Razoružavanju naroda priključila se i vojska.

Vladajuće klase svih zemalja i njihovi mediji jednoglasno optužuju „arogantnu rulju“. Izvještaj Associated Pressa je tipičan: „Nakon 5 dana prosvjeda, Kairo je potonuo u kaos. Bilo je mahnitih pljački i bezakonje se širi. Stanovnici bogatih naselja štite svoje domove protiv bandi lopova koje tumaraju ulicama s noževima i palicama, iz nekih kvartova čuli su se pucnjevi. (...) Prema egipatskoj televiziji, vojna pojačanja poslana su u neke kvartove kako bi zaustavila bezakonje (...) Posvuda po gradu ljudi pljačkaju banke, razbijaju aute, trgaju natpise s imenima ulica i bacaju kamenje, koje su iščeprkali iz mostova, na aute specijalne policije (...)“

Pljačka, razbojnici, bezakonje, kaos, „anarhija“... Pomozite! Jadni vlasnici! Naravno, među napadačima sigurno ima kriminalaca i bandita i mafija sigurno neće propustiti priliku za ulov u mutnom. Ali ne može se sve svesti na to. Situacija u kojoj siromašni ljudi spontano koriste svoje pravo na život, uzimajući višak od onih koji neće umrijeti od gladi, karakteristična je značajka gotovo svih modernih pobuna. No u ovom slučaju ima, za razliku od silnih političkih slogana i vapaja o „demokraciji“ i izborima“, upečatljiv karakter klasne borbe. Karakter kojeg su „revolucionarni“ vlasnici spremni mahnito ugušiti.

Radničke mase koje su danas na ulicama Bliskog istoka ne bore se za sebe. One su samo topovsko meso za nove pretendente na vlast. Posljedice pobjede budućih vladara radničke klase ne obećavaju ništa dobrog: povrat vlasništva, opljačkanog od strane starog režima, drugim skupinama vladajuće klase, nove neoliberalne reforme (u slučaju pobjede prozapadnih liberala), ili još jedan bliskoistočni rat (u slučaju pobjede islamista ili nacionalista). U svakom slučaju, za vađenje kestenja iz vatre u ime stranih interesa mora se platiti najviša cijena.

Izvor: http://aitrus.info/node/1304

(...) U međuvremenu egipatska „revolucionarna“ buržoazija osigurava da nitko ne posegne za njenim bogatstvom. „Prema Al Jazeeri, u Aleksandriji nastaju „narodni komiteti“ kako bi branili pravo na privatno vlasništvo i borili se protiv „bandita“. U odsustvu prometne policije, prosvjednici reguliraju promet.“ (http://blogs.aljazeera.net/middle-east/2011/01/29/live-blog-291-egypt-pr...)

Samo sljedbenici „pobune radi pobune same“ ili stidljvi antisemiti za koje je najvažnija stvar uništiti cionizam, ne mogu to razumjeti. Kada bi postojale revolucionarne snage i anarhisti u Egiptu, bilo bi razumno pozvati ih na stvaranje revolucionarnih radničkih sindikata, zaoštravanje parola, pravljenje liste osnovnih ekonomskih zahtjeva i na zauzimanje stajališta: zahtijevat ćemo svrgavanje bilo koje vlade koja ne udovolji radničkim zahtjevima. Sve dok nema zahtjeva za društvenom promjenom, nema prave revolucije u Egiptu.

Izvor: http://aitrus.info/node/1313