Radnička klasa

RADNIČKA KLASA

O mogućnosti jedinstvenosti radništva - koja ne ide na ruku političarima i šefovima

Često se u svakidašnjim razgovorima, medijima ili obrazovnim ustanovama može čuti kako radnička klasa ne postoji, ili pak, kako u današnjem društvu postoji strašno puno klasa te da danas većina nas pripada tzv. srednjoj klasi.

Biti radnik ili radnica nije istovjetno prljavo-plavom kombinezonu i plavoj kapici. Biti dio radničke klase znači pripadati socijalnoj poziciji, koja vas prisiljava prodavati svoju radnu sposobnost zbog ekonomske prisile (troškovi života), koja se razlikuje od izvanekonomske prisile (fizička sila) koja je postojala u robovlasničkom i feudalnom sustavu, gdje su proizvođači (robovi ili kmetovi) bili zarobljeni na „radnome mjestu.“
Ovisno o različitim novčanim primanjima učitelja, medicinske sestre, fizičkog radnika na gradilištu, švelje, novinarke itd. – ono što sve njih stavlja u istu socijalnu poziciju, prodavanje je vlastite radne sposobnosti, bilo manualne ili umne, na tržištu rada. Osim što različita novčana primanja pokušavaju „dočarati“ različit doprinos učitelja, medicinske sestre itd, ona proizvode raslojenost radničke klase, raslojenost do te mjere da neki njezini pripadnici s prijezirom gledaju i niječu pripadnost vlastitoj klasi, te se stvara podjela među radnicima koja na ruku ide samo političarima i šefovima – tu se savršeno uklapa ona stara poslovica „podijeli pa vladaj.“

Dodatnu pomutnju i problem, uz različita novčana primanja, stvara to što se miješaju pojmovi klase i sloja, tako da se u cijelu priču uključuje i pojam „srednje klase“, koja je ništa drugo do sloj radničke klase koji je u mogućnosti, zbog većih novčanih primanja, sebe namirisati i obući poput vladajuće klase. Također, neki sasvim neopravdano subkulturna ili pak seksualna opredjeljenja stavljaju pod klasne razlike, što već na prvi pogled nema nikakve veze sa socijalnom pozicijom prodavanja radne sposobnosti na tržištu rada.

Moram napomenuti da jednako bitan udio u našem društvu čini i onaj dio radničke klase nezaposlenih, koji samom svojom pojavom u društvu utječe na tržište rada, odnosno povećava ili snižava novčana primanja zaposlenih pripadnika radničke klase. Nezaposleni snižavaju ili povećavaju novčana primanja zaposlenih samim time što im raste ili im se snižava fizički broj u određenom društvu, odnosno raste ili se snižava njihova „ponuda“ na tržištu rada. Također, nije nikakva tajna da je nezaposlenost nužan dio za kapitalistički sustav, a ne nekakva pogreška koja eto samo što nije nestala.

Posebno važno za istaći je da snaga radništva raste ili pada ovisno o ujedinjenosti ili razjedinjenosti iste. Stvaranje zajedničkog fronta zaposlenih, nezaposlenih i budućih pripadnika radničke klase (školaraca i studenata) od neprocjenjive je važnosti, jer se ta ujedinjena snaga vrlo uspješno može suprotstaviti sve nasilnijim nasrtajima šefova, političara i vlasti na radnička i sva druga osvojena prava.

Nakon svega, usudio bih se ugrubo podijeliti navedene pomutnje oko „radništva“ na dva izvora;

Prvi izvor, premda ne kronološki prvi, smo svi mi koji nesvijesno i nekritički prihvaćamo i ponavljamo laži i manipulacije vladajuće ideologije kojoj je cilj maskirati eksploataciju radništva (višak vrijednosti u rukama šefova - proizveden od strane radništva) i na taj način umanjiti mogućnost jedinstvenosti radništva, jer ta jedinstvenost apsolutno ne ide na ruku političarima i šefovima koji nam svima zagorčavaju život.

Drugi izvor, direktno je ili indirektno lansiranje tih priča od vladajuće klase, preko svojih ideoloških aparata – i tu bih izdvojio dva najvažnija „aparata“: medije i obrazovne ustanove. Radništvo svoju djecu od malena šalje u školu koja im oblikuje mišljenje, svaki dan upijajući propagandu koja se širi medijima, koje nitko od nas ne može u potpunosti izbjeći – internet, novine, televiziju, radio. Ovo je gotovo pa savršen način zatupljivanja, kontrole i stvaranja apatične atmosfere, no pošto su i šefovi i političari samo ljudi, baš kao i mi, jednostavno ne mogu bez našeg pristanka stvoriti savršeni sustav eksploatacije.

Komentari

hm...

Prigovor - uopće ne mora značiti da su osobe koje se "zbog većih novčanih primanja, mogu obući i namirisati poput vladajuće klase" radnici. I policajci prodaju svoju radnu snagu, advokati itd. Ne smiju se u isti koš stavljati prodavaoci radne snage s i bez političkom moći, radnici koji održavaju sistem i radnici koji zbog njega pate. Nije samo prodavanje radne snage na tržištu kriterij. Neposjedovanje sredstava za proizvodnju, nemogućnost otpuštanja radnika (menadžeri nemaju sredstva za proizvodnju i šef ih može otpustiti a opet su oni sami u poziciji otpuštati radnike) i neinvolviranost u održavanju strukture, to su radnici s kojima se treba solidarizirati, bez obzira na njihova primanja. Mislim da se ovo trebalo naglasiti. Pomalo djetinjasto i ishitreno (doduše plemenito i dobronamjerno) nastojanje da se trkom pobjegne od neoliberalne fragmentacije identiteta ne bi smjelo stajati kao prepreka prepoznavanju stvarnih fragmentacija (ove kapitalističke su fiktivne i naravno kreirane s namjerom "divide and conquer")koje ovdje napisah. Također postoje radnici koji rade za strukturu a čija se moć međusobno vrlo razlikuje (ima advokata koji ok zarađuju a ima ih koji obrću milione i koji, u sistemu u kojem je novac na žalost sve, imaju veću političku moć) itd. Nije poanta ignorirati nijanse da bi se ujedinilo radnike. Onda se radi ista stvar koju rade i kapitalisti kad razjedinjuju radnike - govori se neistina. Treba vidjeti ko je ko. Marks je sve lijepo objasnio, treba ga pročitati. :)

Dorada

Mislio sam u ovom smjeru doraditi tekst:

"Ne smiju se u isti koš stavljati prodavaoci radne snage s i bez političkom moći, radnici koji održavaju sistem i radnici koji zbog njega pate."

Svako dobro.

dobar tekst

Dobar tekst sasvim!