
Zbog medijskog okrivljavanja „anarhije“ za razbuktalo nasilje u Londonu i Engleskoj općenito, sjevernolondonska Federacija solidarnosti objavila je sljedeću izjavu kao odgovor anarhističke organizacije aktivne u dotičnom glavnom gradu.
U posljednjih nekoliko dana, neredi su uzrokovali velike štete u dijelovima Londona, na izlozima dućana, kućama i autima. Od ljevice čujemo uvijek prisutan jecaj da je ovo sve uzrokovalo siromaštvo. Od desnice pak da su gangsteri i antisocijalni elementi iskoristili ovu tragediju. Obje strane su u pravu. Pljačkanje i neredi od proteklih dana kompleksan su fenomen u kojeg su upletene mnoge aktualnosti.
Nije slučajnost što se neredi dešavaju sada, dok se mreža podrške za britanske obespravljene povlači i dok ljude koji tonu u bezdan palicama mlati policija. Ali ne bi smjelo biti nikakvih izgovora za palež kuća i teroriziranje radnih ljudi. Tko god je to učinio ne zaslužuje nikakvu podršku.
Bijes geta je ono što jest, ružan i nekontroliran. Ali ne i nepredvidiv. Britanija je desetljećima skrivala svoje socijalne probleme, zdrobila ih palicom naoružanih ljudi. Odrastati u getoima često znači i ne napuštati ih, osim u stražnjem sjedalu policijskih kola. U osamdesetima, ti problemi su doveli do onoga što se dogodilo u Toxtethu (U Toxtethu su '81. nastali neredi između crnaca i policije, jer je policija često maltretirala crnce pod izgovorom „traženja sumnjivaca“, op.prev.). To je '90-ih doprinijelo i nastanku nereda zbog uvođenja „Poll Tax“ poreza. I sada ih imamo ponovo, jer su problemi još tu i ne samo to – pogoršavaju se.

Policijsko uznemiravanje i brutalnost dio su svakodnevnog života u getoima Ujedinjenog kraljevstva. Sistemi naknada od kojih se jedva živi propali su i zatim su povučeni. U Hackneyu, socijalnim radnicima s ulice koji došli iz getoa, koji su poznavali mlade i mogli im pomoći, rečeno je da više neće primati plaću. Cijena rente raste i državni poslovi koji su nekada donosili novac u mjesto srezani su u ime prijelaza na neplaćene uloge „big societyja“ (Big Society je bila politika britanske Konzervativne stranke iz 2010.godine kojom bi se navodno omogućilo davanje moći lokalnim zajednicama a ne političarima, op.prev.). Ljudi koji su uvijek imali vrlo malo sada nemaju ništa. Ništa za izgubiti.
I ulogu medija u svemu ovome ne treba izmaknuti iz vida. Uz sav onaj govor o „mirnom prosvjedu“ koji je prethodio događajima u Tottenhamu, mediji ne bi ni prenijeli priču da su ljudi samo bdjeli ispred policijske stanice. Policijsko nasilje i prosvjedi protiv njega stalno se dešavaju. Samo kad druga strana odgovori nasiljem (bilo da su mete legitimne ili ne) mediji osjete potrebu da to prenesu.
Zato ne bi uopće trebalo biti šokantno što su se ljudi koji žive u siromaštvu i nasilju konačno krenuli u rat. Ne bi trebalo šokirati što ljudi pljačkaju plazma televizore koji će im omogućiti da plate nekoliko mjeseci stanarine i što knjige koje ne mogu prodati ostavljaju na policama. Za mnoge će ovo biti jedini oblik ekonomske redistribucije u nadolazećim godinama dok nastavljaju uzaludnu potragu za poslom.

Mnogo se toga koncentrira oko činjenice da su ljudi napali „vlastite zajednice“. Ali neredi ne nastaju u društvenom vakuumu. Neredi osamdesetih bili su direktniji i preciznije usmjereniji; nisu dirali nevine i fokusirali su se na mete koje predstavljaju klasnu i rasnu opresiju: policiju, policijsku stanicu i dućane. Što se dogodilo od osamdesetih? Vlade su učinile sve što su mogle da unište sav tračak klasne solidarnosti i identiteta. Je li stoga čudno što su se izgrednici okomili na pripadnike naše klase?
Federacija solidarnosti bazirana je na otporu kroz borbu na radnom mjestu. Mi nismo umiješani u pljačkanje i za razliku od predvidivih banalnosti od strane desnice ili čak suosjećajnih ali osuđujućih komentara od ljevice, mi nećemo ni osuditi ni podržati one koje ne znamo zato što su si vratili malo bogatstva koje im je bilo uskraćeno cijeli život.

Ali, jer smo revolucionari, ne možemo oprostiti napade na radne ljude, na nevine ljude. Palež trgovina i domova iznad njih, palež prijevoznih sredstava kojima ljudi idu na posao, pljačkanje, napadi i slično napad su napad na naše i treba im se suprotstaviti jednako snažnoo kao i vladinim mjerama „štednje“, stanodavcima koji dižu cijene, namjeri šefova da kradu naš rad. Večeras i koliko god bude potrebno, ljudi bi se trebali ujediniti i štititi se međusobno kada takvo nasilje zaprijeti domovima i zajednicama.
Mi vjerujemo da bi legitimni bijes onih koji su činili nerede bio moćniji kad bi bio kolektivan i demokratski i kad ne bi zlostavljao druge radnike, nego nastojao stvoriti svijet slobodan od eksploatacije i nejednakosti inherentnih kapitalizmu.















Komentari
"Mi vjerujemo da bi..."
Claro que si! Samo kako?