Ne želimo biti servis drugima već im pokazati da se mogu samoorganizirati!

O problemima javnog stanovanja, gentrifikaciji i privatizaciji društvenog vlasništva u Varšavi razgovorali smo s Jakubom Z. i Laure A., aktivistima Odbora za obranu stanara (Komitet Obrony Lokatorow) i članovima poljskog anarhosindikata ZSP (Związek Syndykalistów Polski).

NG: Što je dovelo do stvaranja Odbora za obranu stanara?

JAKUB: Varšava je u Drugom svjetskom ratu gotovo čitava razorena. Centar je posve uništen, no neke vanjske, radničke četvrti pošteđene su razaranja. Danas se te četvrti, nakon 50 godina zanemarivanja, doslovno raspadaju. Jedna od takvih četvrti je Praga, smještena uz rijeku odmah do Starog grada. Gradske vlasti 2009. podižu najamnine javnih stanova za 200 do 300%. U kombinaciji s niskim primanjima, visokom nezaposlenošću i nedovoljnom socijalnom pomoći, to je mnoge stanare otjeralo u dug. Naime, za svako kašnjenje, grad zaračunava dvostruku najamninu kao penal. Prema tome netko kome je problem plaćati 150 € mjesečno mora za kaznu plaćati stanarinu od 300 €. Dug je prenosiv i na ostale članove domaćinstva, stoga nije neobično da tinejdžeri otplaćuju dugove svojih roditelja. Danas u Varšavi polovica od oko 80.000 svih stanara u javnim i socijalnim stanovima duguje najamninu. Grad može raskinuti ugovor o najmu ako stanarina nije podmirena u roku od 3 mjeseca i u tom slučaju može sudskim putem tražiti deložaciju stanara. U posljednje vrijeme zabilježili smo porast u broju jednostrano raskinutih ugovora koje su inicirale gradske vlasti.

LAURE: Uz dugovanja, najčešći razlog za raskid ugovor u Pragi je "popravak stana bez dozvole vlasnika". Praga je četvrt u kojoj je većina gradskih stanova smještena u starim zgradama: 70% stanova nema grijanje, 40% je bez kupaonice. U posljednjih nekoliko desetljeća, stotine ljudi su o vlastitom trošku napravili WC-e ili male tuševe u kuhinji. Nekolicini ljudi koje znamo ugovor je raskinut zbog izgradnje toaleta. Rezultat svega toga je da ljudi s nižim primanjima alarmantnom brzinom gube svoje stanove u četvrti Praga. Iako su svi ''ilegalci'', bez valjanog ugovora o najmu, veliki broj njih odbija ići bilo gdje i bore se protiv deložacija ili čekaju neke bolje opcije.

NG: Kada ste točno započeli s akcijama i o kakvim se akcijama radi?

JAKUB: Godine 2009., kada su problemi zbilja počeli. Prva akcija bila je razgovor s ljudima koji su ostajali bez stanova u kojima su živjeli, počeli smo ih okupljati na sastancima. Zatim smo otišli u gradsku vijećnicu s namjerom da dignemo galamu, da prisilimo lokalne političare na rješavanje problema. Upadali bi na sjednice s transparentima i balonima na kojima su ispisane poruke, to je bilo zabavno. Bilo je mnogo drugih akcija, imali smo jednu u kojoj smo otvorili nova mjesta za stanovanje pod mostovima... U početku je pokret bio usmjeren na problem reprivatizacije, no kada su nam se počeli javljati ljudi koji su bili u opasnosti od izbacivanja iz svojih stanova, krenuli smo s blokadama deložacija. Na njima bi se pojavilo 30, 40, a nekad i 50 aktivista. Većina blokada bila je uspješna, a to je značajno pridonijelo vidljivosti kampanje i otada nam se priključuje mnogo ljudi. Pored toga dajemo pravne savjete stanarima i aktivno pomažemo u pronalasku odgovarajućeg smještaja za ljude koji su izbačeni iz svog stana. Prema posljednjim gradskim statistikama samo je 2,5% stanara dobilo zamjenski stan.

LAURE: Nedavno smo uspjeli izbaciti štetne i protustavne odredbe iz prijedloga Zakona o revitalizaciji koji je aktualna vlada Građanske platforme željela progurati prije sigurnog gubitka na nadolazećim jesenskih izborima. Riječ je o zakonu kojim bi se provodile gentrifikacijske mjere ''obnove'' u četvrtima poput Prage. Prava je namjera zakona bila uklanjanje stanara za neometano građevinsko investiranje. Zakonodavac je inicijalno predložio da se stanarima koji žive u zgradama određenima za obnovu ugovori o najmu automatski raskidaju. Između ostaloga, predložene su i odredbe koje gradonačelnicima daju ovlast donošenja odluke o deložaciji stanara mimo sudova. Prije drugog čitanja zakona u parlamentu, pokrenuli smo protestnu kampanju. U samo dva dana oblijepili smo grad plakatima i poslali dvije tisuće SMS poruka kako bismo dobili priliku sudjelovati u raspravi na sjednici parlamentarnog odbora. Ostalim organizacijama koje su sudjelovale u kampanji ulaz nije bio dopušten.

NG: Kako je ZSP uključen u rad Odbora?

LAURE: Kada je počelo [samoorganiziranje stanara] sindikat je već bio aktivan na polju stanarskih borbi. Pozvali smo ljude da koriste naše prostorije. Neki su ZSP-ovi članovi, sad već dugogodišnji aktivisti Odbora, prije živjeli u četvrti Praga.

JAKUB: Moji roditelji tamo žive u staroj kući koja nije održavana desetljećima, sigurno 50 godina. Čak smo jedno vrijeme Laurie i ja tamo živjeli. Povezani smo s tim susjedstvom i normalno je da smo pomogli organizirati stanare. Bio je to projekt koji smo htjeli provesti iako nismo znali da će toliko narasti. Nismo očekivali toliki broj ljudi koji će nam dolaziti s istim problemima, ali koji su spremni nešto poduzeti u vezi toga. Pored toga, ZSP je uključen u stanarske borbe u Wroclawu i u još nekim gradovima, no tamo se provode povremene, a ne kontinuirane akcije.

NG: Koliko je ljudi aktivno uključeno u Odbor?

LAURE: Teško je reći jer mnogo ljudi dolazi i odlazi. Pod tim mislim da se neki aktivisti ne pojavljuju na svakom tjednom sastanku, dok drugi dolaze samo na akcije. Neki se povlače kada njihov slučaj bude završen, a neki ostaju pa sudjeluju u kasnijim akcijama. Naša trenutna baza kontakata ima 400 osoba, no rekla bih da u svakom trenutku imamo stotinjak aktivnih članova, iako se na akcijama pojavljuje manje ljudi jer se one dešavaju tijekom radnog dana. Tako na nekim akcijama imamo samo umirovljenike i one su uglavnom uspješne jer se policija tada ne usuđuje nasilno djelovati.

NG: Većina vaših akcija usmjerena je na borbe stanara u javnim stanovima.

LAURE: Da, iako postoje slučajevi borbe s ''reprivatiziranim'' stanovima. Ti su stanovi nekad bili u sklopu javnog stanovanja, no onda su nakon tranzicije darovani nekome, nasljedniku ili drugima koji polažu pravo vlasništva.

NG: Slična je stvar bila i u Hrvatskoj s povratkom društvene imovine.

JAKUB: Da, iako poljski primjer ima svojih specifičnosti... Zgrade i stanovi koji su izgrađeni nakon rata poklanjaju se privatnim vlasnicima. Zahvaljujući rupi u zakonu provodi se besmislica: vlasnicima koji polažu samo pravo na zemljište besplatno se poklanjanju i nekretnine izgrađene na njima, a koje su nekad bile društveno vlasništvo. Bio je tako jedan slučaj darivanja školske zgrade. To su mogle provesti samo osobe bliske režimu i tajnim službama, a čitav je proces vođen pod patronatom države. Većina njih nisu pravi vlasnici već su krivotvorili dokumente ili kupovinom vlasničkih udjela prevarili stvarne vlasnike. Zapravo se radi o organiziranom kriminalu koji ljude, kojima je dodijeljeno stanarsko pravo šezdesetih i sedamdesetih godina, sada izbacuje na ulicu. Ti su se stanari počeli organizirati i njima smo u tim prvim koracima pomogli.

NG: Kad je počeo proces reprivatizacije?

LAURE: Sredinom devedesetih, no mnoga su potraživanja završila na sudovima i to je potrajalo godinama. Obični ljudi, stvarni nasljednici, imaju strahovitih problema da vrate svoju imovinu. S druge strane, mafija svoje parnice riješi u godinu dana. Sam proces reprivatizacije ubrzao se ulaskom Poljske u EU. Nakon izvanrednih parlamentarnih izbora 2007., nova je vlada Građanske platforme na čelu s premijerom Donaldom Tuskom snažno potaknula novi val reprivatizacije. Posljednjih godina sve ide jako brzo.

NG: Što se zbiva s nekrenitnama koje se obnavljaju, ostaju li one i dalje u sustavu javnog stanovanja ili se prepuštaju tržištu?

LAURE: U gradu Lodzu, koji je od vlade, liberalnog tiska i nekih lokalnih političara predstavljen kao uspješan model, u obnovljene stanove vratilo se samo 30% starih stanara! U Varšavi je nešto drugačije, neke će nekretnine biti pretvorene u poslovne zgrade, dok će se druge vratiti u sustav javnog stanovanja, ali kroz model javno-privatnog partnerstva (JPP). No njihovi će korisnici biti bogatiji sloj ljudi, oni koji si mogu priuštiti trostruko veće stanarine od ovih sada.

JAKUB: Većina tih stanova je trenutno prazna, samo u sjevernoj i južnoj Pragi ima ih oko 1500. Nije problem u nedostatku stambenog prostora, već u njegovoj cijeni - mnogo se investira u skupo stanovanje čija je namjera spekulacija nekretninama.

LAURE: Među investitorima postoji mnogo tvrtki koje su ulagale u španjolski građevinski sektor prije krize, a sada to isto rade u Poljskoj. Država još ima u vlasništvu dio socijalnih stanova, no ne daje ih građanima kojima je to potrebno, već traže privatne ulagače za JPP.

NG: U Hrvatskoj je slučaj Poljske istaknut kao dobar primjer u povlačenju sredstava Europske unije. Mogu li poljski građani vidjeti koristi od tog novca?

LAURE: Ponekad. Pogledajmo na što se troši novac EU – velika infrastrukturna ulaganja poput projekta izgradnje nove linije metroa mogu se opisati kao projekti od kojih građani imaju koristi, no i tu ima problema. Radovi su loše izvedeni, liftovi na stanici metroa nikad ne rade, itd. Drugi EU projekti čisto su bacanje novca, skupi kozmetički zahvati od kojih šira javnost nema koristi. Sredstvima Bruxellesa ne grade se javne bolnice ni socijlani stanovi, već se potiče jačanje privatnog sektora. U tom smislu, Europska je unija saveznik države u procesu ''reprivatizacije''.

JAKUB: Mnogo se ulaže u isprazne projekte, poput izgradnje vodenog parka, koji će u budućnosti zahtijevati znatna sredstva za održavanje. U slučaju da ne budu generirali dovoljno prihoda, nastali minusi podmirivat će se iz javnih izvora. Mnogo je takvih projekata koji nisu održivi na dugi rok.

NG: Spomenuli ste druge organizacije koje su sudjelovale u kampanji protiv zakona o revitalizaciji. Tko se još bavi problemom javnog stanovanja i gentrifikacije?

LAURE: Postojale su i druge organizacije koje su se zadnjih par godina bavile time, ali su se udaljile od grassroot pristupa. Neki su se kandidirali na parlamentarnim izborima što se loše odrazilo na ukupnu dinamiku borbe stanara četvrti Praha. Za vrijeme izborne kampanje te organizacije nisu se bavile ničim drugim osim mobiliziranjem svojih glasača.

JAKUB: To ide toliko daleko da su znali dolaziti na blokade deložacija kako bi prikupili potpise za kandidaturu. To je prouzročilo nesuglasice među uključenim aktivistima što je oslabilo čitav pokret. Mi tu imamo čvrst stav da ne sudjelujemo u izborima. Organizacije koje su sudjelovale na izborima naposljetku nisu prošle ni izborni prag, a tad su svi njihovi aktivisti već bili potrošeni od izborne kampanje.

NG: Koji su vam planovi za budućnost?

LAURE: Iako su najgori članci uklonjeni iz Zakona o revitalizaciji, državne i gradske politike o javnom stanovanju i dalje su loše. U narednim godinama nastojat ćemo brzo mobilizirati veću skupinu ljudi koja bi se nastavila boriti na tom polju. Da bi preokrenuli stvar, treba nam jako puno aktivnih ljudi, a njih nemamo. U aktivnosti Odbora uključeno je najviše par stotina ljudi, a da bi održavali stalni pritisak na vlast, potrebno ih je par tisuća.

JAKUB: To je vrlo izazovno jer nastojimo potaknuti ljude da se sami organiziraju. Ne želimo biti servis drugima, već im pokazati da sami, bez pomoći vođa, mogu organizirati svoju borbu.

Komentari

web

control

web

web

control

web

web

web

web

control

SEO

web

web

creazione

control

web

web

control

web

control

web

affordable website pakistan

I personally like your post; you have shared good insights and experiences. Keep it up.
affordable website pakistan

Molly

free messenger imo
imo download