Bešćutna eksploatacija radnika već je odavno dio hrvatske svakodnevnice i zakašnjele plaće, otkazi, netransparentno poslovanje i nesposobni sindikalni povjerenici više nimalo ne čude. Cijelo društvo kao da je otupjelo na ono što se događa ne samo oko njih, već i njima samima. Upravo takvo okruženje pasivnosti kapitalističkim tlačiteljima pruža savršenu priliku da nesmetano pokažu koliko su daleko spremni ići u ponižavanju i zlorabljivanju svojih zaposlenika.

Primjer sljedeće tvrtke najbolje pokazuje kakvim se pokvarenim metodama oni služe da nas razjedine i unište nam živote i dostojanstvo.

IZGUBLJENI U PRIVATIZACIJI

Kao i priče mnogih drugih tvornica, priča ove počinje privatizacijom u devedesetima. Kako bi se održao na tržištu koje se sve brže mijenjalo, novi vlasnik diže kredite i ulaže u novu tehnologiju i modernizaciju pogona. Već tada se problemi u poslovanju počinju lomiti preko leđa radnika i ubrzo se plaće smanjuju za gotovo 85% . Neko vrijeme su radnici čak morali primati plaću na ruke.

Uz nove strojeve kupuje se i novi vozni park. Unatoč smanjenju plaća, nabavlja se oko 20 novih službenih automobila. Automobili se od tada koriste za privatne svrhe (gorivo, naravno, plaća tvrtka), a samo neki od novih strojeva se zaista počinju korsititi dok ostali skupljaju prašinu.

Nedugo nakon toga se poslodavac, na nezadovoljstvo radnika, prebacuje u drugu banku. Kako bi osigurao socijalni mir i popravio svoj ugled, počinje zapošljavati nove radnike s burze. Međutim, novi radnici koje taj „veliki pozitivac“ spašava s burze su uglavnom njegovi rođaci, prijatelji... Oni, naravno, dobivaju ključna radna mjesta i bolje plaće, čak primaju i stimulacije. Stari radnici su i ovaj put uskraćeni i njihove plaće ostaju iste. Danas izvjesni broj zaposlenika čine njegovi ljudi i time je ugušena mogućnost bilo kakve pobune ili akcije radnika.

POSLJEDICE KUPOVANJA SOCIJALNOG MIRA

Izlika za nova zapošljavanja je „povećanje poslovanja“ i, zaista, od mnogih velikih tvrtki počinju pristizati velike narudžbe. Međutim, radnici ubrzo počnu primijećivati neke sumnjive nepravilnosti. Narudžbe koje primaju su apsurdno velike, za takvom količinom ne postoji realna potreba. Svako malo se viškovi tih nerealnih poslova vraćaju na uništavanje u njihovu tvrtku. I, doista, bila je riječ o pranju novca. Kako bi ušutkao radnike, poslodavac još jednom poseže za pokvarenim metodama i prijeti zatvaranjem pogona i preseljenjem proizvodnje.

Do 2008. je poslodavac četiri puta mijenjao banku. Teret njegovih kredita počinju osjećati i radnici. Sindikat upućuje na nepoštovanje kolektivnog ugovora i nakon nategnutih pregovora on obećaje da neće dirati osobni dohodak zaposlenika pod uvjetom da se poveća proizvodnja. Radnici ga upozoravaju da rade s materijalima loše kvalitete, ali on to opovrgava i ponovno se vraća starim prijetnjama. Nedugo nakon toga se smanjuju narudžbe.

2009. poslodavac bez najave radnicima i sindikatu smanjuje osobni dohodak za 20%. Nedugo nakon toga kreće i prvi val otkaza. Pošto je obavezan zbrinjavati radnike dok ne nađu novi posao u slučaju da ih otpusti više od 20, on urućuje točno 19 otkaza. Nakon udara na osnovicu i satnicu radnika, na njih se obrušava i teret državnog kriznog poreza . Također se pojavljuju glasine, ubrzo potvrđene, o 3 nova vala otkaza do kraja godine.

USTAJTE, PREZRENI NA SVIJETU...

Uz situaciju koja, prema svemu sudeći, neće postati ništa bolja, zašto se sindikat ne buni? Tu se javlja već spomenuti problem „gazdinih ljudi“. Naime, sindikat čini jedva pola zaposlenika tvrtke, a sindikalni povjerenik je gazdin čovjek s reputacijom špijuna uprave. S takvim beskorisnim povjerenikom, pregovori sindikata i šefa su najčešće samo formalnost i svode se na večere u lokalnim restoranima.

Uz učestale prijetnje stečajem i svakodnevna zastrašivanja, atmosfera je takva da je mogućnost bilo kakve pobune gotovo nemoguća.

BUDUĆNOST JE U SOLIDARNOSTI

Da stvari budu gore, ovo je samo jedna od mnogih hrvatskih tvrtki sa sličnim problemima, jedna od mnogih radničkih priča bez skorog sretnog završetka. Ipak, ne smijemo gubiti nadu. Ako pokleknemo i odustanemo od borbe za naša ljudska i radnička prava, može nam samo biti još gore. Pojedinac koji digne glas ne može ništa, čak ni jedna tvrtka koja se pobuni nije puno. Imamo zajedničke probleme i zajedničke neprijatelje, a svjesni smo da izolirani ne možemo postići gotovo ništa. Prema tome je jedino logično rješenje za sve probleme današnjih radnika zajedništvo, djelovanje od temelja prema vrhu. Rješenje je tu pred nama, bilo bi vrijeme da ga i prihvatimo.

Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja