Možeš li mi reći svoje ime i kojem pokretu pripadaš?

- Ja sam Nidal Tahrir iz Crne zastave, male grupe anarho-komunista iz Egipta.

Svijet pomno prati događaje u Egiptu, te se solidarizira. Međutim, zbog prekinute Internet veze, teško je doći do informacija. Možeš li da mi reći što se događalo u Egiptu zadnjih tjedan dana? Kako je to izgledalo iz tvoje perspektive?

- Situacija u Egiptu je sudbonosna. Započela je sa pozivom na dan otpora Mubarakovom režimu 25. siječnja, a niko nije očekivao da će poziv koji je uputila Facebook grupa, grupa koja nije stvarno organizirana,“svi smo mi Khalid Said”. Khalid Said je bio egipatski mladić kojeg je prošlog ljeta u Aleksandriji ubila Mubarakova policija.

Upravo tog utorka (op. L.Z. – misli se na 25. siječnja) je sve počelo, bila je to iskra koja je pokrenula čitav požar. U utorak su održane velike demonstracije na ulicama svakog egipatskog grada, a u srijedu je započeo pokolj. Sve je počelo s pokušajem rastjerivanja okupljenih prosvjednika koji su imali sit-in na trgu Tahrir, u utorak naveče, a nastavilo se idućih dana posebice u gradu Suezu. Suez ima posebno mjesto u srcu svakog Egipčanina, jer je 1956. i 1967. bio centar otpora cionistima. U istom okrugu koji se borio protiv Sharonovih trupa tokom egipatsko-izraelskih ratova, Mubarakova policija je napravila pokolj: ubijeno je najmanje četvero ljudi, 100 je povrijeđeno, upotrebljen je suzavac, gumeni meci, vatreno oružje, čudna žuta supstanca je bacana na ljude (moguće da je riječ o „sumporovom senfu“).

Petak je nazvan Jumu'ahom otpora, Jumu'ah je petak na arapskom, to je nacionalni praznik u Egiptu, kao i u mnogim drugim islamskim zemljama, to je sveti dan u Islamu, zbog čega se na taj dan održavaju velike molive, koji se zove Jumu'ah molitve. Planiralo se da prosvjednici krenu u prosvjednu šetnju nakon te molitve, u podne. Policija je pokušala spriječiti sudionike marša svom svojom silom i nasiljem. Došlo je do brojnih sukoba u Kairu (u centru grada, u istočnom dijelu Kaira Matareji itd.), širom Egipta, posebno u Suezu, Aleksandriji, Mahali (grad na delti Nila, jedan od centara radničke klase). Od podneva do zalaska sunca ljudi su marširali do centra Kaira, da bi onda posjedali na Tahriru sve do uklanjanja Mubarakovog režima, uzvikujući jedan slogan: “Narod zahtjeva uklanjanje režima”.

U suton, u 5 sati poslije podne, Mubarak je proglasio policijski sat i doveo vojsku u egipatske gradove. Nakon uvođenja policijskog sata uslijedili su bjegovi iz zatvora koja je isplanirala policija, pustivši kriminalce i siledžije, zvane Baltagayyah, a policija je planirala veliki bijeg kriminalaca iz mnogih egipatskih zatvora da bi zastrašila narod u Egiptu. Bez policije, vojska nije mogla kontrolirati ulice. To je uplašilo ljude, da bi zatim uslijedila blokada vijesti na egipatskim tv kanalima, radio stanicama. Novine su pisale o ludistima (op. L.Z. – ludisti su sljedbenici Neda Ludda, engleskog radnika koji je u 19. stoljeću vodio pokret protiv industrijske revolucije, koji se manifesticirao uništavanjem strojeva u tvornicama. Danas se ovaj termin koristi za ljude koji se protive industrijalizaciji, automatizaciji i kompjuterizaciji, tj. novim tehnologijama.) u mnogim gradovima, o lopovima koji pucaju na ljude. Ljudi su organizirali „narodne komitete“ kako bi osigurali svaku ulicu. To je režim jedva dočekao kako bi još više širio paniku o nestabilnosti u zemlji, ali također to je bila točka od koje smo mogli početi stvarati radničke savjete.

Od srijede dolazi do sukoba između ljudi koji su protiv Mubaraka s njegovim pristašama. Je li ovo ispravan način postavljanja stvari? Tko su „Mubaravkove pristaše“? Kako ovi sukobi utječu na stavove prosječnog egipatskog pripadnika radničke klase?

- Apsolutno je pogrešno nazivati to sukobima između ljudi koji su za i protiv Mubaraka. Demonstracije Mubarakovih pristalica su činili mnogi Baltagayyah i tajna policija i oni su napali demonstrante na Tahriru. To je započelo tek nakog jučerašnjeg Mubarakovog govora, također i nakon Obaminog obraćanja. Osobno mislim da se Mubarak osjeća kao zaklani vol koji pokušava zaprskati krvlju svoje koljače, osjeća se kao Neron, koji želi zapaliti Egipat prije svog odlaska, pokušavajući natjerati ljude da vjeruju kako je on sinonim za stabilnost i sigurnost. Na taj je način on stvarno ostvario određeni napredak.

Kako je sada formiran sveti nacionalni savez protiv Tahrirista (prosvjednika sa trga Tahrir) i Tahrirske komune, mnogi ljudi govore, posebno srednja klasa, da prosvjedi moraju prestati jer je Egipat spaljen, počela je glad, no to uopče nije točno. To je samo pretjerivanje. Svaka revolucija ima svojih poteškoća, i Mubarak koristi strah i teror kako bi produžio svoj ostanak na vlasti. Ja osobno smatram čak i da su prosvjednici odgovorni za ovu situaciju, čak i da je tako, Mubarak mora otići, mora otići, zbog svoje nesposobnosti da se nosi sa postojećom situacijom.

Kako vidiš razvoj događaja u narednih nekoliko dana? Koliko pozicija koju je zauzela američka vlada utječe na razvoj događaja u Egiptu?

- Nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi sutra ili sljedećeg tjedna. Mubarak je tvrdoglavi idiot, a egipatski mediji su pokrenuli najveću medijsku kampanju za uhićenjima prosvjednika u povijesti. Upućen je poziv za još jedan marš miliona na Tahrir u petak 4. veljače, koji je nazvan “Jumu'ah spasenja”. Pozicija koju je zauzela vlada SAD-a utječe na nas više od prosvjeda. Mubarak je takav izdajnik koji bi mogao pobiti čitav narod, ali ne bi mogao reći ne svojim gospodarima.

Kakvo je bilo sudjelovanje anarhista u ovim događanjima? Tko su njihovi saveznici?

- Anarhizam u Egiptu nije veliki trend, možete naći neke anarhiste, ali to još uvijek nije veliki trend. Anarhisti u Egiptu su se pridružili prosvjedima i narodnim komitetima radi obrane ulica od siledžija. Anarhisti u Egiptu polažu neke nade u te savjete. Saveznici anarhista u Egiptu su naravno - marksisti. Mi trenutno ne vodimo ideološke rasprave, čitava ljevica poziva na jedinstvo, a ostalom ćemo raspravljati kasnije. Anarhisti u Egiptu su dio egipatske ljevice.

Kakvi se oblici solidarnosti mogu izgraditi među revolucionarima u Egiptu i revolucionarima na “Zapadu”? Što se može učiniti odmah i što bi trebali napraviti u budućnosti?

- Najteža prepreka sa kojom se egipatski revolucionari susreću je prekid komunikacija. Zapadni revolucionari moraju izvršiti pritisak na svoje vlade zahtjevajući od njih da spriječe egipatski režim da to radi. To je za sada, ali nitko ne može reći što će se dogoditi u budućnosti. Ako revolucija pobijedi onda će zapadni revolucionari morati izgraditi solidarnost s egipatskim drugovima protiv očekivane agresije od strane SAD-a i Izraela, a ako revolucija bude poražena onda će to značiti pokolj egipatskih revolucionara.

Koji će biti glavni zadaci nakon Mubarakovog odlaska? Je li bilo planiranja u vezi s tim na razini ulice? Što su antikapitalistički revolucionari predložili?

- Glavni zadatak sada, govorim o zahtjevima ulice, je novi ustav i privremena vlada i onda novi izbori. Mnogo toga se planira u vezi od strane mnogih političkih struja, posebno od strane Muslimanskog bratstva. Antikapitalistički revolucionari nisu tako brojni u Kairu. Komunisti, demokratska ljevica, trockisti imaju iste zahtjeve u pogledu ustava i novih izbora, ali mi anarhisti smo protiv kapitalizma i države. Mi ćemo pokušati ojačati komitete koji su oformljeni zbog zaštite i sigurnosti na ulicama, pokušati ćemo ih pretvoriti u prave savjete.

Što želite da poručite revolucionarima diljem svijeta?

- Dragi drugovi i drugarice širom svijeta potrebna nam je vaša solidarnost. Velika kampanja solidarnosti i egipatska revolucija će pobijediti!